Netom nakon svirke ovog odličnog benda, na moje iznenađenje obratila mi se jedna gospođa iz nešto povećeg društva koje mi se činilo kao da bi taman mogli biti godišta mojih roditelja. I bili su jako lijepi, skockani cakum-pakum. Ekipa od 5-6, po imageu bi se reklo vrlo dobro stojećih penzionera, dotjeranih frizura (nisu natapirani, nemaju tupe i ništa ne glume) bili su jedno vrlo skulirano društvo u prvom redu, za prvim stolom Baccusa, odmah pored benda. Stidljivo i bojažljivo su promatrali, a možda i nisu slušali s pozornošću što Punk Data sviraju, no bilo je očito da su oni tamo zbog nečega. U njihovom timu je bilo i dvoje-troje mlađih osoba, rekao bih, mojih godina, pa i mlađih. Na većinu posjetitelja su djelovali kao uljezi ("Intruder" - Peter Gabriel), roditelji članova benda i čuo sam neke zajebanciije da na Punk Data počinju dolaziti njihovi starci na roditeljski sastanak.

Ne bih znao istinu, no meni su ti ljudi, osobito ta gospođa koja me pitala za mišljenje o Punk Data ostavili jak dojam posjetitelja ovog koncerta. Rekla mi je ovako 'ja imam frizerski salon i volim puštati instrumentalnu glazbu, a ova mi se čini sasvim u redu za moje mušterije. Vrijedi li kupiti njihov cd?' Rekao sam joj da je Punk Data odličan bend i da bih se rado volio doći šišati u njezin salon uz takvu glazbu, samo ona nije niti slutila da se ispod moje crne vunene kape i kozje grunge bradice od 5-6 cm nalazi ćelava glava bez ijednog centimetra kose. I još sam joj rekao da kad već voli instrumentalnu glazbu, neka pušta ljudima i post-rock i ambijentalne albume Brian Enoa. A rekla mi gospođa - 'da i to ja znam'. Hej???? Ma super stara, svaka čast, nisi zaostala u vremenu 21. stoljeća, baš mi je drago što si se od svih prisutnih ljudi obratila meni, a ne tamo nekom slučajnom posjetitelju koji bi ti možda rekao da je blues najsuvremenija mjuza, hahaha.
Uostalom, slučajnih posjetitelja na ovome koncertu je bilo vrlo malo, možda tek na početku kad je Baccus bio prekrcan i u njega se nije moglo ući od prenatrpanosti. Na samom dolasku vidio sam barem 20-30 ljudi koji izlaze iz birca jer nije bilo mjesta za sjediti, te sam skoro odustao da uđem unutra jer ionako nisam imao niti tih 15 kuna da platim upad, a nitko mi nije niti rekao da sam valjda jedini čovjek na popisu za besplatni ulaz (Horvi+1). Šta ćeš, nisam znao, nitko mi nije javio ili sam totalno zaboravio, ali na koncert sam stigao s najboljom namjerom da napravim izvještaj. Čak je i vrlo široka ekipa što je sjedila iza vrata samo rekla - ulaz naplaćujemo, a ja mulac se nisam sjetio reći tko sam, smatrajući da nemaju pojma, barem o mom imenu. Jako sam skroman. Jedem ponekad u 5-6 dana, ime izgovaram rijetko, a spavam još manje tumačeći ovaj svijet u kome živim ('čudan svijet je oko nas, ista slika svaki dan' - Indeksi, zna se)...

E, sad bih tu upleo jednu drugu stvar u priču. Daleke 1984. godine u zimu, kad je snijeg još uvijek znao biti veći od pola metra, a ja sam bio post-punker/new-romantics mladić od 17 godina (sweet litlle seventeen), obožavao sam Gang Of Four, Joy Division, Kraftwerk, Simple Minds, Japan, Bou i Dorian Gray (sve njihove stvari znam napamet, naravski), postojao je taj tada čudotvorni mag od produkcije Trevor Horn i bio je toliko bio razvikan lik da mu nisam mogao odoliti. Izašao je prvi album Frankie Goes To Hollywood. Istovremeno i u ex-Yu i u Britaniji. Da li ću ja biti zadnji papak na Balkanu koji to neće čuti što su FGTH nakon singlova, ogromnih hitova "Relax" i "Two tribes" napravili na albumu. A tad sam živio u pripizdini, mojem malom Đurđevcu gdje su ploče dolazile onak' sporadično, ali se znalo naći ponešto dobroga, pa čak i Gang Of Four ploča "Solid Gold" koju sam, tada kolegici iz razreda 1981. kupio za rođendan da me se sjeća za sva vremena. Na spomen njihovog imena ona odmah odvali - 'znam, to mi je Horvi kupio za moj 14. rođendan'. Elem, uđem ja s pločom Frankie Goes To Hollywood ("Welcome To The Pleasure Dome", of kors) kao balavac od 17 godina u prvi lokal pored željezničke stanice u Zagrebu čekajući vlak za Osijek, odnosno moj Đurđevac, naručim si nešto, vjerojatno gusti sok (uistinu ne znam što, ali tada još nisam niti okusio alkohol) i kako mi je vrijeme brzo prolazilo u iščitavanju omota duplog albuma FGTH, te divljenja s Trevor Hornom što ću sve tek ćuti kad stignem doma (bila je gore i obrada Spreengsteena - "War"), vjerojatno mi je promaklo sve ono što se veže uz Baccus svih tih godina - da je bio gay bar, ali uistinu, to me ne tangira niti najmanje. Možda bih bio impresioniran s nečime da mi je tada prišao neki Marc Almond, David Bowie, Boy George, Holly Johnson ili Peter Burns (frontmen iz Dead Or Alive), ali takvih ja u Zagrebu nisam viđavao u to vrijeme. Za njih bih rado odvojio svoje vrijeme jer su bili posebno nafurani gay slučajevi koji su iskoristili trend bolje od Village People (ajoj, hahaha!), totalno komercijalne zvijezde epohe, međutim, sreo sam neke bezvezne likove koji po ničemu nisu odavali posebnost. Tko se tada od gay purgera u pol bijela dana usudio lakirati nokte ili stavljati make-up na lice? Ustvari, da budem iskren, mislim da nitko tada o FGTH nije razmišljao kao o LGBT bendu i nitko nije pojma imao kako je jedan mali sitni lijepi tinejdžer s plavom talijankom, tregerima i kapom šiltericom sasvim slučajno uletio u njihov prostor. Curama sam bio presladak, a sirovinama seljačkim prearogantan i zbog toga sam često dobivao batine jer sam se odvajao od društva po imageu i po shvaćanjima. Elem, jednom davno sam sjedio u tom Baccusu s pločom FGTH i jedva čekao da je stavim na svoj mali skromni Iskrafon gramofon samo s jednim zvučnikom. Bila su to meni jako sretna i lijepa vremena u kojima nisam išao u dućan po mlijeko, meso, krumpir, grah i kiselo zelje. Sve sam to imao u svojoj provincijskoj stvarnosti badava. Štalu punu stoke, vrt koji se obrađivao štihačom a ne motokultivatorom, podravska polja i bilogorske vinograde, ma tko je tad iole fermao kapitalistički model i mislio da će doći vrijeme ovakvo kakvo je došlo? Tko danas hoće pljunuti u šake, primiti motiku, kramp i lopatu? Gdje su se izgubile omladinske radne akcije? A toliko besposlenih koliko imamo svaki dan bi moglo preokrenuti i prerovati ovu zemlju naopačke i izgraditi barem Pelješki most za porciju graha i druženje s cijelom armijom vršnjaka, samo da postoji netko tko bi čvrstim glasom viknuo na Abrahama poput svevišnjeg Jahvea - ajmo dečec napraviti pravu stvar za naše društvo, civilizaciju divljaka, za našu djecu, za njihovu budućnost bez ikakvih kvislinga iz zavodljive Luciferove branše.
Danas su ljudi strahovito bahati i ništa ne razumiju osim tehnike i prepucavanja tko je bolji i jači u koječemu. Marke, etikete, lobiji, karteli, ma jebale vas i marke i skupi auti i sintetski štrukli i kukci i bugovi i virusi i mobiteli i tableti i laptopi na koje stalno nešto prćkate dok dođete na svirku. Jel' ste došli na svirku slušati bend ili na pijacu gdje pored štanda s jajcima i gomilom preprodavača hrane sumnjive kvalitete (uglavnom stakleničke van SI sistema) osjećate potrebu da petkom navečer nekome uputite sms i emajl kako ste zaboravili staviti poklopac na lonac s grahom. Marka više niti u Njemačkoj ne postoji, a na Švabe još od Nirnberškog procesa više nitko ne gleda kao na nacističke neprijatelje. Postoji mjuza koja ide suprotno od durova klasike stereotipnosti prošlosti i privrženosti kurentnom društvenom modelu, postoji figura modernih ljudi koji se ne opterećuju s bedastoćama priglupe hibridne mase, da li je Opačićka ili neki budući Luis Figo bolji koordinator Chuck Norisu ili općepopularnom slikaru-naivcu Steven Segalu iz Hlebina, u rodnom mu selu znanog kao Štef Golubić, a dok palme njišu grane, onda je na izložbama potpisan kao Stipe Galebić. Konkretno, u slučaju Punk Data se uopće ne treba niti najmanje razmišljati da li je to 'preagresivna' ili neka 'štatiligajaznam' mjuza, to je smisleno kreativna art figura proizašla iz sveopće pop kulture s ciljem što kompleksnijeg izraza koji obogaćuje maštu slušatelja, a i samih glazbenika. Počnu s jednim, nastave s drugim i trećim, a završe s četvrtim, petim i šestim, a ponekad i sedmim i osmim razredom osnovne škole, odu u srednju, završe na fakultetu, prolaze kroz sve sfere odrastanja, dosegnu najvišlje stupnjeve kreativnosti i onda se sjete te gorke stvarnosti, plebejaca kojima sviraju misleći koješta da je aplauz dovoljan dokaz njihovog arta. Ma nije. Ljudi plješću i medvjedu u cirkusu i našim demagoškim političarima na svakom skupu, odnosno, ništ' ne kuže i o ničem pojma nemaju. Ma ljudi danas ne razlikuju natron kovertu od neutrona, Homera Simpsona od onog koji je napisao "Ilijadu" i "Odiseju", a kamoli treponem pal od pal sustava. Sve im je to isto. Imaju google.
Punk Data sviraju za ovo društvo preopterećeno natovarenim glupostima i stvorenim kompleksima manje vrijednosti da empatija dolazi od Sotone, a materijalna vrijednost od Jahvea. Obrnuto proporcionalno, mjuza ovog trojca je iskrena ističući u prvom redu melodijske i ine figure Tonija Starešinića na klavijaturama koji čini fantastične bravure i ide 'točno u trepavicu emocije', pazi na svaki ton do kraja, bez obzira na tamo nekog nadvijenog hipstera nad šank koji kuka o svom jebenom životu ili onima koji nisu uspjeli ući te večeri u Baccus zato jer je bio prenatrpan. A i zato jer je, kako sam čuo kad sam čekao kolegu da me uvede unutra, svirao neki jazz-electro bend, hahaha.

Basist Igor Farkaš je po običaju sjedio na barskom stolcu i parirao melodijama, a bubnjar Roberto stalno izmjenjivao tempove u kompleksnim relacijama dokazujući da su bend potpuno izgrađenog stila koji umnogome duguje jazzu. Nisu oni nikakav 'Frank Sinatra prateći sastav', ajoj, nedaj Bože, ali niti improvizatori koji 'đemaju' što im padne na pamet. Imaju točno zacrtane metode vlastitih kreacija pretvarajući kinetičku energiju u statiku i ambijent, a poligone pop klišeja u transžanrovske progressive koncepte gdje nema mrakova, strahova i ponornica bliske budućnosti. Zračili su optimizmom i ljepotom, povremenim classical minijaturama i plesnim tempovima (šteta što se u Baccusu ne može zaplesati), te su otprašili dva seta od nešto više sat vremena. Svaki, naravno. I odsvirali su skoro kompletan materijal sa sjajnog debija "Did We Land On A Tune?". Zanimljivo, ovaj puta je posljednja na repertoaru bila najplesnija "Miles on Mars", a čulo se i stvari, posebno u prvome setu koje pripremaju za naredni album. Mogao se i kupiti njihov cd po popularnoj cijeni, gotovo su svi rasprodani i u dogledno vrijeme ih više neće biti na tržištu. Kroz izvjesni period pitati će te se, a gdje sam ja to bio 2015. godine da ga nisam nabavio? Da ih poslušate uživo još uvijek imate prilike...

horvi // 07/03/2015