home > koncert > DYAD, Infidelic Affliction, Dread @Attack, 05.02.2015.

kontakt | search |

DYAD, Infidelic Affliction, Dread @Attack, 05.02.2015.

(Ne)izbježni uvod

Nagovoriti sestru da ode u Mediku je nemoguća misija. Ona misli da je to, kako kaže: "narkomanska buksa za hipije bez ideala". Da mi je samo znati kakve to ona ima ideale. Kako god, snježni četvrtak navečer mi nije neka prigoda za soliranje po Medici, čak ni unatoč činjenici da mi metal nije nimalo stran. Ali na sreću, uspjela sam se za ovaj koncert uortačiti s frendicom iz fakultetskih dana sklonu malo ekstremnijim glazbenim pravcima. I tako smo nekako uspjele doklipsati do Medike iako smo zakasnile na pokoju pjesmu prvog benda. Ali ne radi snijega, nego tako to biva kad se dvije babetine zapričaju u birtiji nakon nekoliko mjeseci neviđanja.

Slučaj Bronza: borba protiv rasne diskriminacije ili licemjerna ideološka higijena?

Isprve mi je bilo čudno što ima tako malo ljudi, a metalci su vojska koja složno maršira na koncerte u ovećim vodovima. A i 15kn je sasvim socijalna cijena za kartu. Moguće je slabu posjećnost djelomično pripisati četvrtku i snijegu. Ali kasnije sam kopanjem po Facebooku saznala da je u pitanju i možebitna revoltiranost publike odlukom organizatora. Naime, bendu Bronza je zabranjen nastup, jer su Attackovci u međuvremenu saznali da im je frontman deklarirani neonacist. Puno se raspravljalo o pitanju da li je ta zabrana opravdana. Ja sam bez dvojbe protivnica (neo)nacističke ideologije i svake diskriminacije. No, protivim se i instituciji crkve, ubijanju tuljana radi krznenih kaputa, muzici Ramireza i još koječemu. Ali to ne znači da bi ekipi koja ide na mise, bavi se lovom na tuljane ili sluša Ramirez zabranila pristup svojem stanu. Nemojte odmah pomisliti da banaliziram. Imajte strpljenja pročitati do kraja. Ljude dijelim isključivo na dobre i loše bez obzira na to kako se deklariraju i čime se bave. Čovjeku koji je npr. anarhokomunist ne bih dala da dođe kod mene na čajanku ako je nasilnik ili manipulator. Teoretski bi tako i ustaši dala da mi dođe u stan ako je duša od čovjeka. Druga je stvar što bi tada prilikom druženja morali izbjegavati osjetljive "domovinske" teme. Jer kad bi ih načeli, posvađali bi se, a moja sestra bi ga izvrijeđala na pasja kola i izbacila napolje. Puke deklaracije su najčešće samo dekoracija ili jeftina provokacija bez dubljeg smisla. Ljudi se svakako deklariraju u nemoći da drugačije privuku pažnju. To je jadno, ali ne treba ih zbog toga dočekati na nož. Deklaracija ne govori ništa o ljudskim osobinama pojednica. Ona je samo vrh sante leda. Osobno, upoznala sam dosta ljudi koji se busaju u prsa svojim slobodoljubnim anarho deklaracijama, a kasnije se pokažu većim fašistima od ovih koje osuđuju. Razumno mi je vjerovati da tako postoje i ljudi fašističkih deklaracija koji su iza te glupave maske pravi humanisti. Npr. frend mi ima susjeda koji je profesionalni vojnik s tetovažom nazi-svastike, a svom susjedu Židovu bez problema posuđuje alat i ljestve. Ispravne, ne one klimave. I pita ga kako je, šta ima i slično. Mislim, nije to primjer bogznakakvog samaritanstva. Ali ljudi bi prije povjerovali u priče da se izbjegava voziti s njim u liftu i da mu gura prijeteće poruke ispod vrata. Uglavnom, kužite poantu priče. Bitna je ljudska kvaliteta, a ne ideološka etiketa. Za frontmana Bronze vrijedi slično. Tko zna, ako je čovjek deklarativno neonacist, možda je s ljudske strane bolji od onih koji su mu nastup zabranili. Možda nije. Naravno da ne treba pustit u klub bendove koji imaju neonazi tekstove i običaj mjerenja kukuruza na bini. Ali Bronza nema doticaja s time u svojem stvaralaštvu i scenskoj praksi. Tim više u ovom slučaju smatram zabranu njihove svirke kontraproduktivnim potezom. Dopustite mi da dodatno obrazložim. Neonacistima se treba svakako protiviti u raspravi ako te baš povuku za jezik. Ili prosto ignorirati tu priču i promijeniti temu. Neka to drže za sebe i svoju ideološku hajvangardu, a nas neka ne gnjave. Ako liku zabraniš pristup, zainatit će se i još više biti uvjeren da je na pravom putu. Ako ga ignoriraš ili mu se verbalno suprotstavljaš, ne vrijeđaš mu ljudsko dostojanstvo, a daješ mu do znanja da mu je stav sranje i uvreda za ljudsko dostojanstvo. Pa neka se on nosi s diskutantima kako god zna. Vjerojatno će vrlo brzo biti nadglasan i primoran se baciti u produktivnije spike ili napustiti objekat, jer nije da bi u Medici bio okružen s desetinama drugih neonacista po deklaraciji. Iako je moguće da su Attackovci strahovali upravo od toga da će mjerači kukuruza zbog dotičnog frontmana pohrliti na koncert što bi bio recept za potencijalnu tučnjavu, pa time i nevolje s policijom te posljedičnim pritiskom panične malograđanske javnosti da Mediku treba zatvoriti. Sumnjam u taj scenarij, jer sigurna sam da je u glavama boneheadsa i ostalih nazi-simpatizera usađena ideja da im je zabava u Medici na terenu "pedera i komunjara" ispod časti. Sigurna sam da izolirani pojedinac koji makar i sa odbojnom deklaracijom ide u Mediku nastupati dolazi u miru, a ne da podmetne požar. Osim toga, iz priče jednog poznanika koji prati punk scenu sam saznala da je stanoviti frontman grupe Dekubitus nekoliko puta u Medici nastupao. Pritom im je binu zapišao, zasrao i zakrvario. Bacao je flaše u publiku koju je jedan lik dobio u glavu, pa je morao na šivanje. Službeni Attack očito misli da je sve to uzorno antifašističko ponašanje kada ga uvijek iznova odobrava. Ruku na srce, ali u praksi je to veći stage-fašizam, nego puka izjava da si neonacist koja nikoga na koncertu nije ozlijedila. Da ne bude zabune, nemam ni ja pretjeranu želju čuti Bronzu nakon saznavanja činjenice o stavu njihovog frontmana. Bolje bi bilo da je to zadržao za sebe, jer sad više nema "nismo znali!". Ali i dalje stojim iza toga da su bojkot od strane publike i verbalna konfrontacija efikasnija rješenja od zabrane. Jer, da ponovim, zabrana još više hrani zvijer koju želimo ubiti ili pripitomiti. Zvijer na lancu je krvoločnija od one koja slobodno šeće džunglom. Ne znam koliko dugo je neonacizam frontmena Bronze od prije javna tajna. Ali bilo bi zanimljivo saznati hoće li na idućem njihovom nastupu publiku to smetati. Ako im neće smetati, to još uvijek ne bi nužno značilo da im se publika sastoji od prikrivenih neonacista. Možda ih naprosto boli kita i hoće samo uživat u ideološki neopterećenoj muzici. Bilo kako bilo, doći će vrijeme kada će se dotični frontman morati odlučiti da li mu je draža muzika ili ideologija koja bi i njega istrijebila da je Adolf živ. Jer nakon Močvare, Attack je drugi klub u kojem su im zabranili svirku. Ne bih se čudila da te primjere počnu slijediti i ostali klubovi. Nije najpametnije to činiti samo radi puke deklaracije koja nema veze s njihovom muzikom. Ali ajde, u neku ruku je opravdano, jer jedan glazbenik sa željom da javno nastupa mora znati da se s takvim izjavama nije pametno igrati. Osim toga, time znatno umanjuje šansu da netko dobije želju otkriti kakav zapravo čovjek stoji iza fasade svoje većini odbojne deklaracije.
Naknadno saznajem preko Facebooka da je frontman Bronze ujedno i jedini član neonazi black metal benda Wolfenhords. Na FB-u Bronze stoji: "Ovim putem se javno ograđujemo od politike koju promovira "Wolfenhords", te navodimo kako sadržaj nastupa/pjesama benda "Bronza" nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim političkim opredjeljenjem". Ocjena: +1. Poprilično klimav disclaimer. Van pameti je da čovjek u jednom bendu može biti neonacist, a za potrebe drugog se ograditi od toga. Ogradili su svoju muziku i nastup od politike Wolfenhordsa, ali ne i od privatnih uvjerenja člana kojeg s tim bendom dijele. Svašta. Čovjek bi pomislio da nas zajebavaju. Ali ajde, u neku ruku mogu shvatiti da je ostalim članovima Bronze samo do metala i pive ukoliko stanoviti Lord Wolfenhord njih i publiku ne smara svojim kontradiktornim uvjerenjima, prema kojima on, citiram, vodi borbu protiv "uništenja izvornih kulturnih vrijednosti svih naroda" . Kako to? Pjesmama i PR-om na engleskom jeziku? Stvarno ne znam otkad je materinji jezik skinut s liste nacionalno-kulturnih vrijednosti koje valja očuvati. Ako je pokleknuo pred superkul jezikom mrskih imperijalista, možda uskoro i bijelu rasu skine s liste fetiša, pa podrži crnu braću u Nigeriji kojima naftne kompanije te iste, kako kaže "judeokršćanske antikulture" zatiru izvornu lokalnu kulturu, običaje i način života.

DYAD

Sviđa mi se kod njih što ne forsiraju brzinu pod svaku cijenu, nego uglavnom valjaju sporijim tempom. Pored pritiska blastbeatom životne svakodnevnice, ne treba mi da me štancaju po glavi još i na mjestima gdje sam se došla opustiti. Nije muzika natjecanje u sprintu na 1000m. A takvim metal atletičarima kao da je pobjeda u brzom sviranju jedini cilj muzike. Za razliku od njih, DYAD se orijentira na melodični death metal s klavijaturama koje im ambijent obogaćuju mistikom blacka i dooma. Zvučali su kao dekadentno romantični soundtrack za snježnu zimsku večer. Njihova muzika daje feeling da lebdiš između neba i zemlje na uzbudljivoj granici opasnosti i sigurnosti. Jer "Džn! Džn!" death bendovi mi uz rijetke iznimke zvuče kao klaustrofobični grobari koji među leševima bjesomučno lupaju po nadgrobnoj ploči u paničnoj nadi da će ih netko čuti i pustiti van. Više volim nadzemni od podzemnog ambijenta, jer sam i sama ponekad pomalo klaustrofobična. Članovi benda su ponajviše koncentrirani na to hoće li odsvirati sve kako spada, zbog čega ne stignu pridati pažnju scenskom nastupu i komunikaciji s publikom. Nije da loše sviraju, no doimaju se malo nesigurnim u svoje sposobnosti. Ali možemo im progledati kroz prste, jer se radi o novom bendu koji tek treba izbrusiti zanat bivanja na sceni. Publika je mirovala izuzevši nekolicinu bendovskih frendova koji su pred kraj malo živnuli, pa čak i uspjeli izmamiti jedan frendovski bis.

INFIDELIC AFFLICTION

"Tako old school, a još mladi!" bio je komentar moje frendice na ovaj uzbudljivi thrash metal retromanični cirkus. Nakon DYAD-a koji nas je zavio u mistične magle na rubu chill out zone, ovi mladići u društvu jedne djevojke preplavili su nas čistim adrenalinom. Ako je za suditi po siromašnoj zbirci podataka na internetu, lako je moguće da je bendu ovaj nastup premijera. Time je njihov performans još nevjerojatniji, jer s pozavidnom usviranošću i bez imalo treme vladaju binom kao da su već zaredali popriličan broj koncerata. Simpatičan je kontrast temperamenata između lijevog gitarista i desnog koji je ujedno i vokal. Htjela sam umjesto vokal reći frontman, ali u ovom bendu svi što peru žičana glazbala su toliko frontalno upečatljivi da jedino bubnjar izgleda kao sidekick. Nego, lijevi lik se skulirano smješka i kolje gitaru bez da trepne. Mijesi neke perverzne solaže, ali bez onog ufuranog "vidi me kaj sve mogu odsvirati!" garda, nego onako nonšalantno kao da mu je savršeno svejedno ako išta fula. Frajer suvereno vlada instrumentom, a ne shvaća ga ozbiljno. Tako umjesto samodokazivanja stavlja naglasak na dobru zabavu, čime se ne može puno metalaca pohvaliti. Usput, gitara mu izgleda kao da ju je dan prije izvukao iz šupe i malo otpuhao prašinu s nje. Legenda. A desna gitara je sjajnija i čišća nego tanjur iz kojeg jedete. Nakinđurena kao da je prošla kroz ruke vizažista i stilista. A njen vlasnik je legenda na suprotan način od kolege. Odjećom, gestama i glasom je toliko karikaturalno ufuran u ulogu metal ratnika da ti nije jasno jel' nas sve slatko podjebava ili je ozbiljan u pokušaju da ispadne superkul. Lako za to što pjeva na engleskom, nema tko nije na to navikao. Ali kada koristi engleski za najavljivanje pjesama teatralno uzvišenim patosom koji zvuči kao da ga je vježbao pred ogledalom, onda puknem od smijeha. Iskreno se nadam da time želi biti duhovit, jer ako frajer u Medici pred nas 40-ak ozbiljno brije film da je headliner na Metalcampu, grist će me savjest što sam ismijavala njegovu shizofreniju. U sredini stoji djevojka koja dostojanstveno gazi bas. Čas je mirna, čas uživljena. Taman da bude tampon zona ozbiljnosti između skulirano smiješnog i nabrijano smiješnog lika. A bubnjar jadan nikad nema vremena za ulogu u cirkusu, jer ritmom mora držati tlo pod nogama ovoj simpatičnoj paradi. Bend je pokušao dodatno osvježiti nastup pozivanjem vokalne gošće. Nažalost, djevojka se nije najbolje snašla u buci, pa je njezin pokušaj pjevanja zvučao par koplja ispod razine uigranosti benda. Ali zato kad je basistica na jednoj pjesmi preuzela glavni vokal, naježila sam se koliko snage ima u grlu tog malenog bića. Baš ga urla sve u 16 i ostaneš paf kad se pritom preobrazi iz pitome mačke u zvijer spremnu da te raskomada. Nije ni dernjava skuliranog gitariste loša. Onako baca više na američke southern pride urlike. Kad bi njih dvoje backova češće preuzimali vokalne role, to bi već bila dovoljno atraktivno bez da zovu ikakve goste sa strane. Zasigurno pogađate, svirka Infidelic Afflictiona bila je vrhunac koncerta. Ali i dalje nedovoljan da žešće mobilizira okupljenu publiku za svoju borbu. No, nemam se ja što buniti, jer spadam u ona cupkala koja uvijek promatraju sa strane i razmjenjuju gušte sa osobom do sebe, u ovom slučaju svojom frendicom. Ipak, gušt mi pričinjava i kada oko mene svi skaču. Kada ovaj po svemu sudeći ambiciozan bend dobije priliku svirati u nekom vikend terminu, zasigurno će dobiti i plesnu podršku kakvu zaslužuje.

DREAD

Sa ovim osrednje brzim death metal bendom, šačica najtvrdokornijih ili najpijanijih bendovskih frendova ostala je dijeliti interakciju u prvim redovima. Atmosfera na njima je tako već počela nalikovati na privatni tulum. Iako su usvirani kako metalcima i priliči, nisu me uspjeli zainteresirati svojim podosta repetitivnim skladbama. Kod ovakvih bendova više volim strukture pjesama bez glave i repa, ako baš moram nešto voljeti. Klasične kitica-refren izmjene su mi monotone kada su u pitanju jednolični growl vokali. Ruke im lete po gitarama kao da prebiru neke sonate, a sve što čuješ je jedan te isti "Džn! Džn!" ton. Čisto sumnjam da je poanta zahtjevnog sviranja da se ne čuje. Možda je to i do ton majstora, ali u to se baš ne razumijem. A i frendica je negodovala: "ne znam, Loki, meni je ovo samo tehnika, nema mojo", pa smo nakon četiri pjesme krenule put kuća. Za razliku od ostalih bendova, Dread ima na Bandcampu EP izdanje. Poslušala sam ih doma za svaki slučaj da vidim jesam li išta propustila u tekstualnom smislu, pošto se uživo riječi na ekstremnijim metal bendovima gotovo nikada ne kuže. I nisam. Mini album naslovljen nadobudnim dodavanjem još jednog kruga Danteovom paklu pati od klasičnih poetski siromašnih klišeja o antikršćanstvu i mračnodušju sumnjive autentičnosti. Mnogo sam si puta obećala da neću više pratiti tekstove ekstremnijih metal bendova, jer se uvijek iznova razočaram. A na slušanje se ionako ne razumiju. Tim bolje, jer mogu nesmetano uživati u muzici ako me zainteresira i preko nje vrtiti u glavi svoj tekst. To sam činila na prethodna dva benda i ništa mi nije falilo. Ali Dread jednostavno nije moja šalica čaja. Jedino metal ima privilegiju da ponekad ne mora proći lyrics-test da bi ga slušala. Možda je vrijeme da postrožim kriterije, jer koliko mnogi metalci mogu ići u klišeje, to ne može niti jedan drugi glazbeni pravac.

Lorena Biljan Loki

terapija // 12/02/2015

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

Krv u stolici @ KSET, Zagreb, 05/03/2020

| 09/03/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

Suffocation, Belphegor, Hate, Carnifliate @ Močvara, 07/03/2020

| 09/03/2020 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Playground Hustle @ KSET, 28/02/2020

Playground Hustle @ KSET, 28/02/2020

| 04/03/2020 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Kawasaki 3P @ Jabuka, Zagreb, 22/02/2020

Kawasaki 3P @ Jabuka, Zagreb, 22/02/2020

| 26/02/2020 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

Ayllu @ Sax, Zagreb, 20/02/2020

| 24/02/2020 | ujak stanley |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*