Bio je ovo zanimljiv vikend prepun velikih uzbuđenja na gradskim koncertnim terenima. Najvećim pobjednicima ovoga kola možemo smatrati Pipse i M.O.R.T. koji su, jedni na domaćem terenu pred vjernim navijačima (i to doslovno, ispostavilo se) u Domu Sportova, a drugi na uvijek zahtjevnom gostovanju u Vintageu, odnijeli sva tri boda, a usput i uspješnom kombinacijom mladosti i iskustva ispisali neke nove lijepe stranice hrvatske rock povijesti. Kao zanimljiva uvertira za te velike derbije, poslužila je malonogometna svirka održana u odajama kluba Attack.

Nadmetali su se splitski power violence borci ColdXTurkey, zagrebački melodični pop punkeri Pičke Vrište i opasni novosadski The Bomber. Bila je to, ukupno gledano, tvrda predstava bez puno izglednih prilika, a pobjedu su minimalnom razlikom na kraju odnijeli domaćini. Kao i obično na ovakvim "niželigaškim" ogledima, podršku su većinom došli pružiti samo oni najzagriženiji, dok je dobar dio uzvanika ipak ostao u dvorištu sasvim zadovoljen opcijom konzumiranja lošeg vina i lakih droga na kišici koja je rominjala (to znate jer istim tempom bez prestanka sipi sve do danas).

ColdXTurkey ne stižu iz hladne Turske, već iz toplog Splita. Ruku na srce, to se ispostavilo skoro pa nebitnim jer nije da su se oglasili iti jednom među pjesmama, a zvukovi koje vokalist proizvodi su i tako daleko od razumljivih. Radi se o novoj zvijerci na sceni, prvi su demo izbacili prije svega par mjeseci, a ovdje su ga imali čast predstaviti pred sedamnaestak znatiželjnika koji su im čak tu i tamo i aplaudirali. Napadaju u formaciji 2-1, s frotmenom nekoliko metara u publici, ili barem prostoru koji je predviđen za istu, a specifičnost im je ta što nemaju bas gitaru. To čini njihov oporo-grubi grind/powerviolence dodatno zakržljalim i nerafiniranim. Što vjerojatno i je plan. Ostatak, klasika - kratke pjesme s neprestanim promjenama ritma i tempa te arsenalom režećih, kriještećih i urlajućih zvukova. Moram priznati kako u životu nisam odgledao neku preveliku količinu powerviolence izvođača (nema ih previše, a i nije baš moja šalica čaja) ali vjerujem da jesam dovoljno kako bih mogao primijetiti taj nepisani kodeks ponašanja jednog frontmena. Možda se nećete složiti sa mnom, ali moj je dojam da se u velikoj većini slučajeva radi o pogrbljenim ljudima koji ne komuniciraju s publikom i cijelo vrijeme gledaju u pod, ili još češće bubnjara, leđima okrenuti pučanstvu. Ni ovaj put nije bilo ništa drukčije. Ovdje se radi o dosta specifičnoj glazbi koju je pomalo teško voljeti ako baš niste zagriženi ljubitelj žanra. Ja sam vam već priznao da nisam, pa me zato, logično, nisu ostavili bez daha. Neosporno je, ipak, da praše tu svoju prgavu muzičetinu svojski i divljački, tako da im se iz tog aspekta nema što prigovoriti. Tko voli, nek izvoli - neće zažaliti.

Pičke Vrište postoje već nekoliko godina, priča se počela kotrljati još tamo oko prvog dema, a nedavno su izbacili i svoj dugosvirajući prvijenac, koji su nam ovom prilikom promovirali. Njihov se nastup ispostavio najvećim mamcem za publiku (bolje rečeno, došlo im je najviše poznanika), no i dalje ne vjerujem da smo prešli brojku od pedeset. Premalo, ovi dečki zaslužuju bolji odaziv. I ne sumnjam da će ga s vremenom i imati, jerbo su im pjesme jednostavno iznimno melodične i slušljive. Od svih podžanrova punka, ovakav koji praše Pičke Vrište je najpitkiji, poput light jogurta. Čuju se tu neskriveni utjecaji kalifornijske škole NOFX-a i Lagwagona, a sve je prožeto učestalim višeglasjima i nadglasavanjima pjevača i dvojice gitarista koji nam svi zajedno većinom pričaju sladunjave priče o sretnim i nesretnim ljubavima. Zaboravite društvenu i političku osviještenost, Pičke Vrište su tu da vam pjevaju samo o emocijama. U potrazi za publikom, ta će ih činjenica vjerojatno ograničiti na ekipu koju će dijeliti s Kinoklubom, Ignorom i Frakturom Mozga, a čini mi se da je u toj konkurenciji ovaj bend osuđen na uspjeh. Uspjeli su nas i dobrano nasmijati nespretno-nekorektnim opaskama među pjesmama, a na završnoj Sjeti se, koju su posvetili svim prijateljima, je zabilježena najveća količina poskakivanja i plesanja te večeri. Dežurni true punkeri nikad neće voljeti ovaj bend, ali se čini da to dečke ne opterećuje baš. Tako da će vjerojatno nastaviti cijepati istim žarom svoj brzi radiofonični pop punk kojem bi jedina prepreka da se zbilja i dokopa radija moglo biti to prilično nezahvalno ime za takav bend.

Cijeli program se bio dosta odužio, a kako novosadski The Bomber očito nije ljudima bio dovoljno intrigantan da ga ostanu podržati, stvari su ubrzo ponovno poprimile otužne karakteristike probe Varaždinskog komornog orkestra. Dečki su zaglavili negdje na pola puta između hardcore punka i Oi! zvuka, i to na Bandcampu ne zvuči uopće loše. Nažalost, te su večeri bili nekako uštogljeni, stisnuti. A vjerojatno smo krivi i mi u publici koji smo im pružili prilično jadnu dobrodošlicu. Funkcioniralo je to koliko-toliko, sve dok nakon petnaest minuta nastupa nije crk'o Marshall gospodinu lead gitaristu. To je onda uzrokovalo beskrajno dugu pauzu za vrijeme koje bi nas neki vještiji animatori možda obasuli simpatičnim pošalicama ili kakvim spontanim jamom. U ovom smo slučaju ostali osuđeni samo na čekanje i čekanje za vrijeme kojeg je u nepovrat otišla i zadnja šansa da nastup ove grupe ostane upamćen po dobrome. Zvukom su me malo podsjetili na zadarske Crasso de Odio koji će u Mediku doći slijedećeg vikenda, u atmosferi i štimungu neusporedivo boljoj od ove turobne koja je u tim trenutcima vladala u Attacku. Kako god, pojačalo su u nekom trenutku popravili i nastup uspjeli privesti kraju. Bomberu ni ne trebam zaželjeti više sreće drugi put, pošto sam sto posto siguran da će im se mentalne, meteorološke, astrološke i ostale prilike tada bolje posložiti.

Bila je to još jedna od onih klasičnih opskurnih punk večeri u Attacku koje će ljudi pamtiti po tome koliko su popili i koje su pjesme urlali u kaljuži dvorišta, dok će bendovi koji su svirali biti brzo zaboravljeni. Najbitniji zaključak koji vam vaš izvjestitelj može iznijeti je taj da u gradu imamo još jedan bend kojeg će jedni mrziti voljeti a drugi voljeti mrziti.

ujak stanley // 08/12/2014