Mnogi su glazbenici kroz godine u Palmotićevoj 22 stvorili sebi bazu, mjesto u kojem si mogu dati oduška i opušteno svirati pred manje-više poznatom ekipom, i tako kažu da jedan koncert vrijedi kao sto proba. Znate o čemu pričam, sasvim sam siguran da ste u nekom trenutku nabasali na jednu od (skoro pa doslovno) bezbrojnih svirki Ljetnog Kina ili benda Živa Legenda u dobrom starom Saxu. O, kako li se sretnima možemo smatrati što je, izgleda, dijelom stalne Saxove ponude postao i Intergalaktički Giga Imperator Rambo Amadeus.

Od siječnja 2013. do danas, ovo je, ako me sjećanje dobro služi, več četvrto gostovanje Ramba u ovom klubu. Sudeći po svim relevantnim faktorima, od kojih se kao najbitniji ističe prilično očit uzajamni respekt između nas i njega, možemo si uzeti za pravo vjerovati kako ćemo ga vidjeti još barem jednom prije ljeta. Zašto će Sax i tada, kao i prekjučer, kao i svaki put, ponovno biti rasprodan? Odgovora je jako puno, ali jedan je najbitniji - zato što nas Rambo ne prestaje iznenađivati. Prisjetite se na trenutak nekog srcu vam jako milog benda čije svirke pohađate kad god vam se pruži prilika. Nakon određenog broja odgledanih koncerata dotičnog izvođača, solidne su šanse da ste se uljuljkali u slatki comfort zone (što vi, što sam bend) dobro vam poznate set liste koja primjetnijim promjenana biva podložna isključivo u doba oko izdavanja novog albuma. U slučaju Ramba Amadeusa, a odgledao sam desetak njegovih nastupa u zadnjih par godina, ruku u vatru dajem da nikada nije odsvirao identičan koncert. Ne boji se eksperimentirati i igrati, a vjerni fanovi to jako dobro znaju prepoznati i nagraditi.
Osim pjesama, aranžmana, solaža, improvizacija i skečeva poznato je da je RASMC mijenja i članove benda, i to otprilike jednakim tempom kao Dinamo trenere. Tek što smo svi skupa prebolili Truta i naviknuli se na fenomenalnog Igora Maleševića, Rambo nam je predstavio novog bubnjara. Ne znam je li to riješenje trajno ili privremeno, ali znam da je bilo nenajavljeno, pa je samim time izazvalo dozu skeptičnosti i žamora u zraku prije početka svirke. Pokazalo se vrlo brzo kako je to bilo potpuno neutemeljeno. Mašina je bila jednako dobro podmazana kao i uvijek. Relativno nedavno raspušteni Rambov Mutant Dance Sextet je funkcionirao u jednoj nešto konvencionalnijoj, plesnoj varijanti, pogodnijoj za šire mase. Ali, ono što sviraju Two Winnetous (ovom je prilikom tu bio i One More - konstatno/nestalni suradnik na klavijaturama Vojno Dizdar) je jednostavno teško opisivo. Savršenstvo kakofonije. Virtuozna progresivnost. Gospodin Miro Tovirac je u mojim očima bez ikakve sumnje u top 3 basista koja sam imao čast slušati uživo. Razina ležernosti kojom je u stanju popratiti i strukturirati sve Rambove verbalno-gitarističke eskapade je dovoljna da se hvatate za glavu u nevjerici. Kako je to prelijepa slika, kad se na pozornici nađu četiri vrhunska muzičara koja naočigled uživaju u potpuno slobodnoj i opuštenoj svirci, međusobnim nadigravanjima i improvizacijama. Iz prvog reda je bilo jasno vidljivo kako su se svako malo susretali zadovoljni pogledi članova benda uz smiješak koji je označavao nešto tipa - "stari, ovo ti je bilo super!". Rambova glazba nije za svakoga, to je potpuno jasno. Ali nitko, ama baš nitko na svijetu, nema pravo poreći iznimnu, vrhunsku, spektakularnu kvalitetu same svirke.

Eto, sad kad smo to razjasnili, vrijeme ja da vas obavijestim kako smo i ovom prilikom imali čast čuti neke nov(ij)e kompozicije od koji su najbolji dojam ostavile uvodna minimalistička Vrh Dna i duhovita (iako ne toliko aktualna kao što bi bila da je nastala prije 20 godina) Privatizovat'. Iz naftalina je, na moje apsolutno oduševljenje, izvučena Dje si Djenis, a odsvirali su i rijeđe izvođenu "drevnu mongolsku basnu" Hipishizik Metafizik. Vrhunci koncerta su, ipak, bili provjereni postulati Rambovih nastupa posljednjih godina. Holesterol i Rokenrol u kojoj se ponovno dokazalo da je muškaraca u publici puno više nego žena, Guru Sizif i legendarna FAP Mašina, valjda jedina pjesma koju Rambo svira već dvadeset godina; ovaj put osjetno kraća nego inače, bez stand up dijela. Zato je Don't Happy, Be Worry bila obogaćena apsolutno urnebesnim, ali i vrlo poučnim anegdotama o plivaćim tehnikama spermatozoida i mišljenju jajne ćelije o cijelom tom pitanju.

To je označilo i kraj ove dvosatne zabave, a ako ste odmah izašli zapaliti i pritom promatrati lica ljudi koji su izlazili za vama, mogli ste primjetiti da su ona velikom većinom bila ozarena i zadovoljna. Rambo i Sax se vole javno, to je jedini mogući zaključak. Tu nema zalutalih namjernika ili pozera, radi se o većinom o ljudima koji istinski poznaju i cijene rad ovog umjetnika, te dolaze na ugodnu seansu sa svojim nadahnutim propovjednikom. Jer, on kad ne bi gur'o, tko bi bio guru?

ujak stanley // 11/11/2014