Ove nedjelje, 19. listopada 2014., u Kinu Studentskog Centra, nastupila je Joan Baez, jedna od, ako ne i najznačajnija američka folk-rock heroina posljednjih pola stoljeća, kantautorica i aktivistica za ljudska prava i sve ostalo što se može biti, čija suvremena narodna glazba često uključuje pjesme iz protesta ili socijalne pravde, pa je vjerovatno ta činjenica ublažila pompozno objavljenu vijest o uhićenju prvog čovjeka glavnog grada države u kojem je te večeri nastupala.

Koncert je rasprodan. Na ulazu se tražila karta više. Ciljana publika odgovarala je svim dobnim skupinama i karakteristikama, pa sudeći prema tome inflacija nije dovoljan razlog izostanka s Joaninog koncerta jer njena je glazba svevremenska.

Ovog puta ću neumorne priče o ekonomskoj krizi prepustiti stručnjacima i zaključno s ovom kratkom SWOT analizom baciti na onaj zanimljiviji dio te nedjeljnje večeri.
Kao i uvijek, Joan je, hrabro i eklektično, točno u najavljeno vrijeme, stala na pozornicu s gitarom u rukama i otpočela coverom Stevea Earlea "God Is God". Glas joj nije bio tako snažan kao nekad, ali još uvijek prepoznatljiv po svojoj čistoći. Također, i sama je istaknula kako je zbog toga morala "preurediti" pjesme za taj "novi glas" koji je i dalje veoma privlačan, iako znatno dublji i promukliji nego ranije. Izmjene solo dionica s bendom od dva glazbenika, multiinstrumentalista Dirka Povella i perkusionista Gabriela Harrisa, s pratećom vokalisticom Grace Stumberg, Joan prolazi kroz klasike, napravljene od osnovnih boja, izdvajajući bitne nijanse na paleti svog životnog iskustva, od neizostavnog Boba Dylana s "Farewell Angelina", "It's All Over Now, Baby Blue", "Seven Curses" i "Forever Young", koji je imao izniman utjecaj na nju, ne samo kao svoje djevojke već i mlade umjetnice, te pjesama na španjolskom poput uzbudljive "Gracias a la Vida" uz malu pomoć publike koja je plješčući davala takt i dodatan šarm, kao i "Mi Vengenza Personal" ne srameći se svojih latinoameričkih korjena, te obrada tradicionalnih djela kao što su "Lily of the West" kao neizostavnim dijelom reperotara.

Joan je između pjesama govorila priče referencirajući spektar subjekata uključujući sve, od Johnnya Casha do Woodstocka i žrtava mučenja u Južnoj Americi pridodajući svakome posebnu važnost ističući tako ključne dijelove svoga života. Vrhunac ove "čajanke" bila je izvedba covera Bijelog dugmeta "Ima neka tajna veza". Dylanova ili Cashova? Nebitno. Gotovo savršenom interpretacijom uspjela je izmamiti i pokoju suzu na lice. Eto, što ti je život! Red suza, red smijeha. Pred kraj je i zaplesala uz John Fahleyjev cover "Give Me Cornbread When I'm Hungry, Give Me Whiskey When I'm Dry" iskoristivši perkusionističku solo dionicu.

Bila je to intimna i vrlo dobro promišljena izvedba u kojoj se neprestano mijenjao glazbeni smjer, a ushićenje publike što, nakon šest godina, ima ponovno prilike gledati ovu superženu na pragu treće životne dobi nije stagniralo u tom stominutnom setu. Publika je bila nezasitna pa je vraćala Joan dvaput na bis u kojem nije izostavila "Diamons & Rust", njeno autorsko djelo, iako ne znam u kojoj veziji poznatije - Baez vs. Judasi, kao ni "Imagine" Johna Lennona i ponovno dobrog starog Boba s "Blowin' in the Wind". Sam kraj okončala je s pjesmom "Donna, Donna", a potom nam dala znak da je vrijeme za počinak.

veda // 22/10/2014