Koja je velika faca domaćeg, kako to danas popularno zovu, regionalnog rokenrola. I samim tim, s kojim god projektom dođe u Zagreb, uvijek će imati svoju publiku. A uz sve to i zadnja postava Discipline prije rata bila je olpo olpo Bg-Zg. S jedva petnaest minuta odmaka od najavljenog, koncert je otvorila zagrebačka grupa Discohernia. Mlađoj populaciji možda je poznatija po Stipi, ex-trubaču Hladnog Piva, no treba odmah naglasiti da je ovaj trio poprilično udaljen od Piva, s velikom dozom buke. Bas, bubanj i truba isporučili su svoju viziju rocka, buke, punka, avangarde i tko zna čeg još. Iako je Veliki pogon bio fizički prepolovljen, dogodilo se da je već na njihovom nastupu prostor bio prilično popunjen. Zvuk za vrijeme njihovog nastupa bio je osrednje posložen. Truba je bila mrvicu pretiha, a isti je bio problem i s vokalom. Tako da sam obradu "Čudne šume" Yu grupe, mnogima čak poznatiju u Disciplininoj verziji, prepoznao tek u refrenu. Ritam sekcija je drmala pankerski žestoko, a Stipina truba razbijala je pjesme avangardnim uplivima s puno efekata. Sve nekako brutalnije neg' što to radi Disciplina. Osim svojih instrumentala, odsvirali su i Šarlinu "Ona se budi". Tu su isto preokrenuli pjesmu u svojem stilu s puno buke. Da je Miles Davis živ i da poželi prašiti punk rock, možda bi to zvučalo baš ovako kako je večeras radila Discohernia. Iako stilski, potpuno različiti od Trese.Lupa.Udara. napravili su dobru podlogu za glavne zvijezde. Trese.Lupa.Udara. je Kojin projekt, s idejom da se svira glazba iz kultnog omnibusa "Kako je propao rokenrol" iz zadnje priče u filmu "Ne šalji mi pisma". Publika koja se dotad skupila u Tvornici, popunila je prostor taman dovoljno da se izbjegne riječ gužva. Trio čine Koja (električna gitara) i Buca (bubnjevi) iz Discipline i Švaba (bas gitara) iz Električnog orgazma. S njima su i dvije cure na back vokalima, od kojih sam prepoznao Manju, također iz Discipline. Garažni rokenrol kojim su nas obasuli, prljaviji je od onog što se može čuti na soundtracku. Kojina gitara ima Hendrixov zvuk, a čulo se u najpozitivnijem smislu da Koja svirački zbilja gotivi svog idola no.1. Izvodili su nekoliko instrumentala, ali najveći hitovi su brže i pjevne "Crveno", "Trese, lupa, udara" i "Nećemo". "Pokojni Toza" bio je totalno neprepoznatljiv, ali zato vrhunski improviziran. Svirali su i nekoliko obrada koje, kako sam primjetio, nisu publici toliko sjele, koliko pjesme iz omnibusa. Na pomalo isforsiranom bisu, Koji je pukla žica, pa je bijeli stratocaster zamijenio crvenim. Zanimljivo je što mu je tad gitara dobila puno tvrđi zvuk. Na bisu su ponovili najveće hitove, a otvorili su ga s instrumentalom "Miserlou", najpoznatiji po filmu Pakleni šund. Švaba i Buca svoj su dio priče jednako kvalitetno odradili, držali su ritam na nivou cijelu svirku. Ako gledamo kvalitetu svirke i energiju tijekom koncerta, sve je bilo na svojem mjestu. Isto tako, za fanove Discipline, koji su poželjeli pogledati svog idola u jednoj drugačijoj formi, ovo je možda bilo previše obično. Rock standarde koje trio svira ili nemaju kao originalne pjesme pravi energetski naboj (iznimka ide "Children of the revolution" T-Rexa) ili, što je možda točnije, nisu poznate široj populaciji i vidno je bilo da se publika za to vrijeme malo dosađivala. A možda sam i ja večeras očekivao malo više avangardnosti. Kad se samo sjetim u što je Koja (tada isto svirao električnjaka) pretvorio "Suzi Kju" na albumu snimljenom uživo 23.05.1990. na Akademiji (glavni vokal genijalni je Kosta Bunuševac), onda je ukupni rezultat u Tvornici samo polovičan.

jura // 08/09/2014

> vidi sve fotke // see all photos