Sami spomen imena Damo Suzuki već isijava sa strahopoštovanjem i bezgraničnim respektom što ga je stekao tijekom četverogodišnje karijere u jednoj od najznačajnijih njemačkih rock grupa Can u periodu 1970-1974. Nakon toga Kenji "Damo" Suzuki se povlači iz sastava tvrdeći da Can nikada nije bio dovoljno dobar sastav za njega, te se priključuje Jehovinim svjedocima, a Canovci nastavljaju vrlo bogatu i povremeno uspješnu karijeru bez njega. Tko zna čime se Damo Suzuki bavio tijekom narednih 20-25 godina, no nitko na njega ipak nije zaboravio budući da su Can svoje najoriginalnije radove stvarali u njegovom prisustvu, te su tijekom new wave, post-punk, electro, industrial faze, a osobito u vrijeme procvata post-rocka i svih pripadajućih žanrova revivala kraut-rocka i no/wave scene redovito bivali isticani od strane samih aktera kao jedni od vodećih uzora (Pere Ubu, Wire, The Fall, David Sylvian, Sonic Youth, Einsturzende Neubauten, The Orb, Tortoise, Yo La Tengo, Stereolab...). Damo se koncem prošlog stoljeća ponovno prihvatio mikrofona, počeo objavljivati zapažene albume i raditi turneje, da bi mu prije 2 godine na pamet pala nevjerojatna fikcija o beskrajnoj turneji, tko zna, možda do kraja života... Pošto kao pjevač u Canu nije zaradio ništa financijski osobito, te dobar dio života proveo kao ulični pjevač, ovaj čudan potez djeluje više kao lucidna hiperaktivna ideja otkačenog umjetnika nego li kao očajnički pokušaj da svim silama izađe iz okvira margine. Jer Damo je oduvijek bio kultni underground pjevač i ikona kraut-rocka, pa mu stoga nije bilo teško da kroz svoja mnogobrojna putovanja po svijetu pronađe adekvatne glazbenike i prave veze za ostvarenje njegovih ideja. Tako zamišljena ideja počela se ostvarivati prije dvije godine, te je redovito i konstantno na turneji po cijelom planetu obišavši Južnu i Sjevernu Ameriku, rodni Japan, Australiju i gotovo cijelu Europu bez pratećeg sastava. Da stvar bude još originalnija, njegovi prateći glazbenici su umjetnici koji žive u zemlji koju posjećuje, te koncert ostvaruju praktički bez ikakve prethodne pripreme što je u biti i osnova Suzukijevog glazbenog nadahnuća. On se prilagođava svojem pratećem sastavu i improvizira, tj. stvara svoju vokalnu kreaciju na licu mjesta što on naziva "instant composing" pokušavajući uhvatiti "time and space of the moment" što rezultira sa strahovito kreativnim produktima. Tijekom ove "neverending" turneje kao prateći sastavi bili su mu kultni Necks, Mars Volta, Cul De Sac, Acid Mothers Temple..., a u ovom dijelu balkanske turneje pridružili su mu se Tena Novak, sjajan sastav s kojim je već imao prilike nastupati unazad nekoliko godina s ponekim članovima banda. Večerašnji koncert u sklopu festivala "Žedno Uho" smješten je u odličnu akustičnu dvoranu Teatar&TD (sa sjedalicama), te su ga otvorili, naravno, članovi Tene Novak sa svojim repertoarom od tri autorske skladbe koje su potrajale nekih četrdesetak minuta. Koncert su otvorili sa naslovom "Potjera" kojeg su otpočeli sa odličnom zvučnom kakofonijom prelomljenih zvukova električne violine, vatrogasne sirene, klavijatura, mnogobrojnih elektronskih šumova i prateće ritam sekcije (bas, bubnjevi i gitara). Tijekom nastupa izmjenili su mnogo aranžmana (od snenih i laganih sekvenci, preko plesnih i hipnotičkih, sve do neslušljivih bučnih i odlazaka u tzv. fade-in, fade-out). Nakon treće kompozicije "Ulica snova" koju su za ovu priliku prearanžirali u raznorazne oblike laganijih i bržih tempova uz obilatu light-show izmjenu tame i svjetla, crnog, bijelog, crvenog i modrog efekta, usljedila je pauza od petnaestak minuta.

U 22.35 h na jako osvjetljenoj pozornici pojavljuje se dugokosi Damo Suzuki, Hrvoje Nikšić (klavijature i elektronika) uključuje sampler i počinje lagani ambijentalni uvod. Svijetla se postepeno prigušavaju nekih desetak minuta, Damo pjeva svoje univerzalne tekstove na varijanti engleskog i izmišljenog jezika, članovi Tene Novak se hvataju svojih instrumenata i postupno prave glazbenu gradaciju na zadanu temu. Hrvoje osim što barata klavijaturama i ogromnim elektronskim pomagalima, uzima drveni panj te u skladu sa Damovim vokalnim eskapadama željeznim nakovnjem udara svim silama po panju, a ubrzo se tu pojavljuje i brdo drugih neobičnih efekata. Mario Kovač (sampleri, šumovi, elektronika, razni efekti) sjeda na medicinski bicikl, gazi pedale i proizvodi šumove, te ga povremeno trese stvarajući škripanje, ubrzo se odvaja od bicikla i preuzima svoje theremine, n-synthe, kratkovalne radio šumove i razne aparate, dok preostali dio posade nastavlja već započete ritmičko-harmonijske nadogradnje. Glazba koju su ovom prilikom stvorili ne razlikuje se mnogo od onoga što Tena Novak kao sastav uobičava u svojem repertoaru. Jedina razlika je u razvučenim aranžmanima koji djeluju kao simfonijski osmišljeni komadi uobličeni u izraz koji je blizak post-rocku, no izvedba je ta koja to što su oni proizveli donosi nevjerojatne glazbene kreacije. Inspiracija trenutka može biti svašta, no u ovome slučaju ona nije plod čiste banalnosti već rezultat postepene gradacije i pravilno oblikovanih struktura koje nameće sama Suzukijeva vokalna manipulacija. Promatrajući i slušajući ovaj nastup slobodno se može steći dojam da u glazbeni koncept mogu ubaciti što god im padne na pamet, te da mogu svirati beskrajno dugo što je i realan izbor Suzukijeve ekscentrične ideje. Glazba je lagana, pa brža, pa obogaćivana sa mnogim motivima i dovedena u stanje hipnotičkog transa, pomiješana sa mnogobrojnim zakonitostima minimalizma, namjerne kakofonije, kontraritmova i inih dosjetki koje ovi vrsni glazbeni znalci umiju stvoriti u određenom trenutku, ali u niti jednom momentu ona nije naporna već prijatno ekscentrična i nabijena pozitivnim simptomima, a glavna nit vodilja jest da čitav koncertni repertoar nema pauze i odvija se u jednom dahu. Pred kraj koncerta Damo se spustio s pozornice i rukovao s nekolicinom prisutnih u prvime redovima, te se ponovno vratio na zatamnjenu scenu i priveo svoj nastup kraju desetak minuta prije ponoći.

Članovi Tene Novak su ovom prigodom tijekom Suzukijevog balkanskog koncetriranja svirali svih 11 nastupa (Maribor, Split, Dubrovnik, Kotor, Travnik, Sarajevo, Novi Sad, Beograd, Subotica, Zagreb i Ljubljana), te je za očekivati da će se ponovno s njime susresti na idućem gostovanju kada posjeti ove naše krajeve. Također, koliko sam obaviješten, svi nastupi se snimaju i bilježe kao iskonski rariteti Suzukijeve diskografije koja na ovaj način postaje beskrajna.

horvi // 18/05/2006

> vidi sve fotke // see all photos