Ulazak na koncert

U opisu koncerta odlučila sam ići od kraja prema početku, jer su mi
tako bila posložena i očekivanja. I odlučila se ipak prenijeti vam
svoju viziju dok sam svjedočila ovom uistinu odličnom događaju. Iako
klasičan način izvješćivanja ne podržava "pričice" - učinit ću to pa
makar me profi krugovi mrzili.
Pa da krenem...

Kad sam dolazila u Močvaru nisam mislila da bi me cijeli taj
performance podsjetio na nekakvu mitsku priču.
A jeste...
Znate li mit o Orfeju I Euridici? Znate, ili ste je čuli, a možda i ne. Nije niti važno.

Uglavnom mladić Orfej je silno volio glazbu i muze su ga naučile tako
dobro svirati liru da su vode u potocima prestajale teći da bi čule
njegovu umilnu melodičnu glazbu. Zaljubio se u Euridiku koja je
obožavala slobodu, ljepote i divote prirode. I tako dok je hodala
šumom i divila se prirodi ugledala je šumskog vraga od kojeg je počela
bježati te ju je u bijegu iz trave ugrizla zmija.
Poslije ju je Orfej htio izvući iz kraljevstva mrtvih Hada... i skoro je
uspijo, ali ga je sumnja izdala i zauvijek ju je izgubio...detaljnije
priču možete pročitati sami. Za naš izvještaj kraj ove priče nije
bitan već nešto sasvim drugo - snaga i moć glazbe The Dark Tranquillity

Htjedoh reći da u instrumentalnim izvedbama grupe The Dark
Tranquillity vizije mi se izmiču kontroli i ja definitivno u
pozadini/bazi DT-a čujem te melodične lire (ako ste ikad imali priliku
poslušati pravu Saxsonksu liru znat ćete o čemu pričam) - naravno DT
je tu "nit" pretvorio u modernu i kompleksnu "priču" i to izvodi u
jednom žestokom moćnom metal aranžmanu, poput simfonije - virtuozno,
bogato i dramatično. Melodičnost i disperzivnost muzike Dark
Tranquillitya je slična funkcioniranju dobre filharmonije. Ima tu i
violina,i klavirskih dionica. Nije to samo puki zvuk upaljenih
motornih pila. Zato Melodic Death Metal nije bez pokrića zarazio
tolike ljubitelje metala. I to je upravo zbog te, nevještom uhu možda
nečujne i neobjašnjive, arhaične baze. "Vidim" i osjetim tu divlju
nordijsku prirodu iz opisanog mita kroz udare energije kojom nas DT
zapljuskuju svakim svojim nastupom (vjerujte bila sam na podosta
unazad 10 godina). Mijenjaju se s godinama kao i svaki bend ali
njihova snaga s kojom bez pardona "osvoje" publiku nikad ne pokazuje
odmake. U tome prepoznajem poveznicu sa Orfejevom vještinom sviranja
kojom je osvajao svijet božanskom glazbom.

Krenuli su vulkanski sa songovima - "The Science of Noise" i jednom od
meni omiljenih "White Noise/Black Silence" kojom su probudili u meni
sjećanja i digli mi adrenalin odmah na 200%. Publika kao ja smo se
potpuno odlijepili od razuma. Lupanju srca pridonijele su vibre sa
zvučnika na kojem sam stajala. Nema te riječi za opisati osjećaj osim
možda "kao da te lupio Thorov grom" - dođe neočekivano, brzo i
nevjerovatno moćno. Publike nije bilo toliko koliko sam očekivala -
recesijska kriza uvijek prvo pogađa kulturu i umjetnost, i događanja
vezana za njih. Tako moram sa žalošću primijetiti da nisam svjedočila
njihovom koncertu koji je tako šturo bio posjećen. Srećom nisam se
previše okretala prema publici da bih brojala glave ali svi koji su
došli - definitivno imaju ogromno srce za DT! I ništa nije spriječilo
ni publiku ni DT da spektakl bude zajamčen. Mikaelov vokal bendu daje prisustvo nepredvidivosti i opasnosti koje u
divljini vrebaju. Baš poput šumskog vraga. Iako ljubitelji DT-a
poznaju Stanne-ov vokal u mjestimičnim odmacima od standardnog
growl-anja (npr.album "Projector") moram pažnju usmjeriti na pjesmu s
najnovijeg albuma"What Only You Know" gdje je pokazao da ima i
normalnu stranu glasa, jedan ugodan muški ton u clean izvedbi, doduše
ne baš s nekim impresivnim mogućnostima po klasičnim kriterijima ali
ono što jest impresivno - Stanne je jedan od rijetkih death metal
pjevača koji tako brzo i fluidno prelazi iz dubokog growla u škričavi,
probadajući vrisak. Osim toga i nijansa/boja glasa mu je vrlo
prepoznatljiva.
Ali njegova energija kojom pršti scena je pokazala kako se radi posao
uz veliku ljubav. Već opisane glavne kvalitete ove nordijske Death
Metal varijante nemaju puno veze
sa izvornim floridskim začetnicima (npr. "Death", Chuck Shuldiner)
koji su u trenirkama pokazivali svoje bezboštvo, te spremnost na
izazivanje tradicionalnih kanona svakog društva (vjeru,poštivanje
normi i zakona..). DT je sasvim neka druga priča - neki drugi level.
Usudila bih se reći "produhovljen" Završnica koncerta songom "Final Resistance" (BIS) bila je odličan
choice i s njom je rekla bih završen začaran krug - koncertna ekstaza,
dok su s "Uniformity" podsjetili da su spremni na još 20 godina
osvajati svojom kvalitetom. Još puno toga imaju za pokazati, "reći"
svojom glazbom na što je bolje da se spremimo. U zadnjem olujnom
naletu DT porušili su i ostatak vojske obožavatelja koji nisu više
mogli pružati otpor tako jakom i moćnom utjecaju. Death Metal Army "je
puna konjanika, Satira, Kentaura, Kerbera, koji nalijeću I napadaju iz
svih mogućih raspoloživih snaga, u svrhu vođenja nekakvog svetog
rata....Rat u kojem je oružje zamijenila melodija i olujno pokreće
strasti Melodeth poklonika."
The Dark Tranquillity su bili opet na nivou na kakvom ih se pamti od
početka, ali moram reći da ni ostala dva banda nisu bila nimalo
lošija. nije bilo velike nadmoći glavnih zvijezda večeri The DT-a. Tristania

Iznenađenje večeri za mene je definitivno bila norveška Tristania,
gothic metal band sa doom utjecajima. Imaju back, pozadinske,
atmosphere ženske vokale koje poput sirena mame
slušače da se navuku na hridi.
Predzadnji album "Illumanation" govori o punom naponu snage ovog banda
osnovan još 1997.godine, ali kao da u zadnjih godina doživljava novu
katarzu. Traži svoju novu renesansu i potpunu zrelost. To se osjeća iz
svakog njihovog pokreta. Iako od kritičara njihovi album ne prolaze
bajno (kao niti uostalom sam njihov nastup sinoć popraćen brojnim
prigovorima u tehničkoj izvedbi gdje su podjednako pridonijeli i sam
bend ali i Močvarin labav i "sjeban" tehnički support) Tristania su
ipak uvijek tu na korak vrhu ove piramide.

Muški vokal Kjetyl Nordhus ima u mirnim dionicama odraz vokala Sisters
of Mercy-a. Jaka snaga je i gitarist i pjevač growl vokala Anders
Hidle.
Dok nježni ali čvrsti ženski glasovi smiruju cijelu priču u jedan
operetski pristup. Nažalost pjevačica Mariangela Demurtas je za koplje
slabija od legendarne Vibeke Stene. I to se osjetilo, jedino sto Mariangela izgleda na stageu poput
prekrasne Ksene - princeze ratnice. Vizualno je neodoljiva poput
amazonke, izuzetno jake figure, naglašenih bedrenih mišića i privlačne
tetovaže koja izviruje ispod čipke. Čvrstog je ženskog ali ne tvrdog
stava, pomalo nedokučiva u smislu je li opasna ili samo misteriozna.
Izgledom, ponašanjem, pozama, kao i gestama i svojim profilom općenito
ne bih rekla da je ušla u bend već kao formirana metalka. Tj ne zbog
ljubavi prema metalu. Ok, nisam proučavala njezinu karijernu povijest
no čini mi se da je tu presudio na početku njen glas i stas a poslije
se ufurala u cijelu priču. Tko zna - nije niti važno.
Kod dva songa je pomogla Dark Tranquillity-u, gdje je podigla formu I
ispravila lošiji nastup. Naizmjenični supportovi bendova u
instrumentalnoj ili vokalnoj izvedbi uvijek pridonese dinamici
koncerta...i daje nam dojam kako se glazbenici općenito međusobno
podržavaju. Za svaku hvalu!

Kod Tristanie ta atmosfera izgleda poput točke kada artista/iluzionist
reže svoju pomoćnicu i počne šikljati krv na sve strane te svi pomisle
da je to kraj.
A zatim se ona odjednom pojavi iz drugog kuta nakon nekoliko minuta -
živa i zdrava.
Ali dramaturgija Tristanie daje malo drugačiji rasplet. Ovdje nije
sigurno da li će ona izaći živa.
Ima nešto Tim Bartonovsko u tome, pomoćnica je prekrasna poput njegove
Corpse Bride. Ona je lijepa I mrtva.
Ali ta je realnost iskrivljena; songovi te mame da ideš za njom.
Pogotovo album "Illumination" je imao priču o mracnoj Gothic ljubavi
na jedan magnetski način. Dok zadnji "Darkest White" album ima epsku
dramatiku, borbu velikih dimenzija nevezan na obične ljude. Ali po meni i Tristania slijedi opet onaj dio kada Orfej ide u Had da
otkupi svoju mrtvu dragu. Misli im govore da neće uspjeti, a srce da
hoće.
Njihova pjesma svejedno ne prestaje...

INNERGATE

Za kraj i o predgrupi..
InnerGate je domaći zg band koji je zaslužio biti podrška ovim
nordijskim bandovima. Nakon što im je Demo Album cca2010/11.g.
proglašen albumom godine, baš su i nedavno ponovno dokazali visoku
kvalitetu ne samo u Cro okvirima (26.10.2013.) u što se dio mog
društva i osobno uvjerio.

Naime taj dan također u Mochvari se dogodila njihova the best buy
izvedba po mnogima na Valhalla partyju od svih pozvanih bandova koji
su nastupili.
Još jedan razlog promociji je svakako I prvi službeni spot za pjesmu
"Buried Alive" - http://www.youtube.com/watch?v=oems9WK9QWw Odrađen je jako dobar montažerski posao, a opet netko
je napokon iskoristio staru bolnicu
preko puta Laništa kao apokaliptično zdanje koje odaje privid slike
svijeta u Chernobylskom izdanju nakon nuklearne bombe ili rata. Kad bi razmišljala o njihovom radu i poveznicama, našla bih ih u neka
dva detalja:

Prva poveznica je Marijanin stil pjevanja i boja glasa koja asocira na
vokal Scott Jeffreys-a ,iz U.S.A.banda Confessor.
Djelomično se oslanjaju i na njihov doom metal, kompleksni I
tradicionalni progressive metal. Ovaj band iz North
Caroline sa svojom specifičnom interpretacijom doom stila i karakterističnim Scottovim vokalom vjerujem pamte izbirljivi i stari metal sladokusci I šmekeri.
Točnije njihov najjači album "Condemned" iz 1991.godine.(poslušati i
vidjeti - zar je prošlo već više od 20godina???)

Druga poveznica bi bila Warrel Dane - pjevač grupe "Nevermore" iz
sredine 90-tih.
Zašto on?
U njegovom glasu ima nešto neobično sto se očituje i u Marijaninom
glasu. Miješanje stilova, način pjevanja koji je ona donijela iz
drugog svijeta.
Mr.Dane se 5 god. školovao za opernog pjevača, sa rasponom glasa
između 5 I 6 oktava.

Marijana nema taj raspon definitivno,ali radi na sebi,od 2004.g I
nastanka banda neprestano napreduje I to se vidi. Lijep gard na sceni
iako pomalo slab touch sa publikom. A recimo snaga izvedbe InnerGate-a je slična Daneovu izvornom bandu
Sanctuary-u, klasičnom heavy metal bandu koji je nastao u grunge
leglu-Seattleu.
Recimo skladba "Battle Angels" ima snagu i dramatiku koju osjetimo
slično i u InnerGate-ovim najjačim skladbama "The
Killer","Transcedent",naravno I "Buried Alive".
Samo što je vokal Warrel Danea sličan Ian Gillanu, legendi Deep
Purplea, što je I logično, jer takve ljude "majka rađa samo jednom u
100godina".

Ostatak banda naravno slijedi tu priču. Goran Ružić i ekipa naravno
su bili na visokom nivou. Mana je:
Lošiji dio nastupa je njegova kratkoća. Za priliku promocije novog
spota i albuma ja bih odabrala set od bar 10-12skladbi, kao i na
albumima. Tu se sudi profesionalnost.
Isprika bandu,ako ovo nije bio uvjet organizatora koncerta.

ZAVRŠNI SUD Odlična večer. Zagreb je opet dio Europe, iako taj dio kulturnih
događanja gradonačelnik, a niti turistički vodiči ne upisuju u svoj
dio ponude grada. Zapravo upisuju ali vrlo sramotno mizerno.
Ipak, čast izuzecima - vidi se da neki ljudi vode brigu o praćenju
novih valova u Europi i Svijetu.

Moram reći da sam pred par godina bila malo posramljena kad sam
vidijela na BiH televiziji u jednoj emisiji koja propagira mlade
bandove iz Ex Yu,
da od 50tak koji su prošli iz Hrvatske su prošla samo dva banda. Jedan
iz Istre svira tip Hard Rock-a, a drugi iz Čakovca koji sviraju
varijantu Brit-popa.
A iznenadila me je kvaliteta i ozbiljnost scene iz drugih dijelova
bivše republike. Ti bendovi su strahovito moćni i jaki bili u hard
rock/metal varijanti.
Čak i izgledom bi se posramile i mnoge svjetske face sa scene.
Pomislih Cro Metal is dead.
Od sinoć ipak jedno znam, Metal se ipak nikad neće ugasiti u Zagrebu
ali u Hrvatskoj, sve više ljudi prati sadržaj, a ne samo formu.
Osjetim da se ponovno obraća pažnja na samu glazbu a ne na to kako se
što "metalnije" obući i osvojit s tim outfitom nekog komada.
Poželjela bih sto više ovakvih raznovrsnih večeri za edukaciju novih
metal snaga umjesto enciklopedija.

Stay Heavy

&Goldie Kless

bubimirka // 27/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos