Koliko god dobrih albuma i pjesama napisali, Pipsi će ostati zarobljen i u devedesetima, bar dok nove pjesme ne ostare dovoljno da uđu u kolektivnu svijest. Dubravko je iskoristio trik Urbana od prije par godina na istom mjestu kada je promovirao album Hello, tj. odsvirao je novi album Walt u cijelosti da bi zatim izveo set satrih pjesama zbog kojih je većina i došla. Što se tiče Walta, on je odsviran nekako na brzinu, skoro pa bez pauza između pjesama kao da se bendu žurilo da što prije počen sa drugim djelom nastupa. Iako je sam album prilično raznovrstan, zbog navedene brzine i na početku dosta tankog zvuka, većina pjesama je prošla zapravo nezapaženo. Jedine koje su se nekako izdvojile su Trubač zbog gostujuće Yaye, Htio bih da me voliš zbog nešto laganijeg ritma te Plivač zbog prigušenije atmosfere. Pjesme nisu loše, ali evidentno je da Dubravku nedostaje još jedna jaka autorska ličnost u bendu poput Kralje. Bez obzira na sve, Walt je odlično prihvaćen i od publike koja je već neke pjesme znala na pamet i od kritike za razliku od prošlog Pjesme za gladijatore koji uopće nije bio loš album, ali je živciralo inzistiranje na besmislenom konceptu. Sa Malenom je počeo drugi dio i odmah je pokazao na što će to ličiti. Naime, Dubravko je većinu vremena glumio animatora ili dirigenta koji je samo usmjeravao publiku u dobrom smjeru kod zbornog pjevanja. Kod rijetko kojeg benda, što domaćeg što stranog, publika zna apsolutno svaku riječ teksta skoro svake pjesme. Ne treba ni spominjati kako je Veliki pogon bio krcat do zadnjeg mjesta, čak i galerije. Set lista se očekivano sastojala od trolista albuma iz druge polovice devedesetih dok su ostali albumi bili predstavljeni sa jednom pjesmom (Zdenka i vanzemaljci, 2x2 i Gume na kotačima). Treba pohvaliti izbor pjesama koji se satojao uglavnom od pjesama elegičnijeg i himničnijeg karaktera uz izbjegavanje gluposti poput Sex u školi koji bi samo narušio ritam nastupa. Bend se u ovoj inkarnaciji sastoji od Dubravka i mladih plaćenika što je uvećalo energiju i dovelo novu svježinu u stare pjesme što se pogotovo vidjelo u produženim verzijama Na putu prema dolje i 2x2 koje se takvim tretmanom mogu mjeriti sa bilo čim što su snimili recimo M83 ili slični što još jednom pokazuje Dubravkovo zanimanje i razumjevanje za aktualna zbivanja na svjetskoj rock sceni. Dubravko je čak dao klavijaturisti da otpjeva zadnje dvije pjesme Ljubav i Nogomet. Bisova je bilo preko nekoliko, prestao sam brojati nakon drugog, uglavnom dva i pol sata svirke. Ono što mi je nekako ostavilo gorak okus u ustima nakon koncerta se nema uopće veze sa ovim nastupom koji je u svakom pogledu bio trijumf već me muči činjenica da se glazba Pipsa polako pretvara u generacijsku stvar. Doduše, bilo je dosta mlađih na nastupu, ali oni su, bar sudeći po reakcijama, došli čisto zbog reputacije benda. Stekao sam dojam da ne razumiju baš u čemu je toliko oduševljenje. Drugim riječima, ne bih htio da se muzika Pipsa pretvori u nešto što si morao doživjeti u danima najveće slave da bi mogao uživati u tome jer to bi značilo da će se nastupi Pipsa ubuduće svesti na izvođenje jedna te istih pjesama starih 15 i više godina pred jedna te istim ljudima koji će neizbježno stariti. Dubravko je predobar autor koji još puno toga može dati i svesti ga na izvođenje stalno istih pjesama bi bilo jednostavno tužno. Svjestan sam činjenice da su pjesme Pipsa obilježile mnogočiju adolescenciju pogotovo u vremenu prije interneta kada je izbor bio višestruko sužen. Klasike treba poštovati, ali potreban je napredak ako je moguć, a kod Pipsa itekako je. Nadam se samo da će Dubravko malo češće izdavati dobre albume kao Walt i češće nastupati te da će na budućim nastupima oduševljenje novijim pjesmama i klasicima biti barem približno jednako. Na stranu moje nepotrebno preduboko rezoniranje, jedan od domaćih glazbenih događaja godine, zasad bez premca.

tomislav // 12/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos