Doug Martsch, pjevač i gitarist te ujedno alfa i omega benda Built to Spill je poznat po tome što se njegove gitarske solaže unisono zborski pjevaju na koncertima kao i po univerzalno dobroj kritici svih dosadašnjih albuma što već u tim krugovima graniči sa parodijom. Sve ovo nije bez vraga jer čovjek stvarno umije spojiti bazične la-la-la melodije sa gitarskim simfonijama kojih se ne bi posramili ni Glen Branca i Jim O'Rourke. Iako ga formalno svi stavljaju u tzv. Northwest sound zajedno sa Modest Mouse, Doug je više nasljednik Neil Younga i mlađi brat J Mascisa, ali dok Mascis koristi solaže kao završetak misli koje nije mogao izreći riječima, Doug gitarama gradi monolitne građevine u kojima njegov unjkavi vokal služi kao rezime svega što je već sa instrumentima rekao. Prije nego što smo mogli čuti što nam je Doug pripremio, nastupili su Resonars. Iako u osnovi trance-rock band, ima dosta elemenata post-rocka, psihodelije pa čak i doom-a. Pjesme im se uglavnom sastoje od ponavljajućih te postepeno sve glasnijih harmi uz tu i tamo koji slabo probijajući vokal. Uvjerljiv i osvježavajuć nastup, već dugo nisam čuo tako dobro skinut zvuk Spacemen 3. Doug je nakon turneje za posljednji album There is no enemy iz 2009.g. promijenio postavu te je sad došao u sastavu od tri gitarista. Podijelivši tako gitarske dužnosti između još dva gitarista, nije se činilo više kao one man show. Prva pjesma je kao obično žrtvovana kako bi se zvuk ispeglao (vokal se skoro uopće nije čuo, a jedna od gitara je samo nerazgovjetno zujala), ali nakon toga je bilo tzv. hit do hita. Set lista se uglavnom sastojala od pjesama sa albuma Perfect from now on, Keep it like a secret te You in reverse. Tako smo imali trenutke građenja napetosti uz progresivnu Goin' against your mind, Kicked it in the sun te Stop the show, pastoralne ljepote uz Liar, indie emotivne rokerice uz Planting Seeds, Built to spill sa prvog albuma Ultimate Alternative Wavers iz davne 1993.g. i Dougovu trade mark pjesmu The Plan te vjerojatno jedan od najljepših koncertnih trenutaka ove godine uz Carry the zero kada je sinteza između benda i publike bila najpotpunija kada se i ostvarila ona tvrdnja sa početka teksta. Na bisu su izveli covere Don't fear the reaper i Cowgirl in the sand gdje je svaki od tri gitarista dobio svojih par minuta da pokaže što zna, nisu razočarali, te su uz minijaturu Car završili dvosatni nastup. Močvara je bila očekivano krcata i, važnije, publika je bila spremna na sudjelovanje. Što reći nalon svega. Najlakše bi bilo, očekivano-ostvareno. Mislim, Dougove ionako prelijepe pjesme su u ovakvom neposrednom izlaganju dobile još veću emotivnu snagu i nije ni čudo da publika sudjeluje u nastupu bez ijedne riječi poziva. Pa zar nije jedan od znakova da je koncert bio dobar to da je jedina kritika 'zašto nisu svirali tu i tu pjesmu'? Meni osobno je žao što nisu odsvirali rani hit I would hurt a fly i Broken chairs čijom su polusatnom verzijom znali prije završavati koncerte. Nadajmo se da će doći ponovo i ispraviti navedeni propust.

tomislav // 17/09/2013

> vidi sve fotke // see all photos