U najavi engleskog EOTR festivala naslovljenoj U potrazi za idealnim festivalom prije dvije godine smjestio sam svoj idealan festival na izolirani velebitski proplanak. Ove godine sam otkrio da takva fikcija koja se protivi bilo kakvoj komercijalnoj logici ipak postoji, pronašao sam festival koji upravo igra na kartu izoliranosti: Grand Targhee festival u američkom Wyomingu. Kolika je izoliranost lokacije Grand Targheeja ilustrirati ću sa nekoliko brojčanih podataka. Savezna država Wyoming nalazi se u središtu slabo naseljnenog područja unutrašnjosti američkog sjeverozapada. Zajedno sa četriri države koje ju okružuju (Idaho, Montana i dvije Dakote) čini područje površine 1.234.311 kvadratnih kilometara, što je više od zbroja teritorija Njemačke, Francuska, Engleske, Belgije, Nizozemske, Danske, Švicarske i Češke. Na cijelom tom području živi manje stanovnika nego u Hrvatskoj. Najveći grad u državi Wyoming je Cheyenne, metropola manja od Siska. A Wyoming je površinom pet puta veći od Hrvatske.

Nadalje, sama lokacija festivala, skijalište Grand Targhee, nalazi se na granici Grand Teton nacionalnog parka koji je dio najvećeg svjetskog zaštićenog rezervata prirode. Grand Teton park na sjeveru je spojen s čuvenim Yellowstone parkom koji je pak teritorijalno povezan s još nekoliko nekoliko prirodnih rezervata u Idahu, Montani i Wyomingu. Ukupna površina tog zaštićenog područja, dakle dijela kontinenta na kojm je zabranjena ikakva gradnja i koji nema niti jednog stalnog čovjekolikog stanovnika, je 44.000 kvadratnih milja. Prespisujem ove brojke iz knjige amerikanca Tima Cahilla pa zato površinu dajem u miljama, ali staviti ću te brojke u nama razumljive omjere. 44.000 kvadratnih milja je područje veličine polovice bivše Jugoslavije, više od sume površina Slovenije, Hrvatske i BIH. Malo o udaljenostima. Grand Targhee skijalište nalazi se visoko u Tetonima, prekrasnom lancu Rocky Mountainsa. Samo selo (termin selo ovdje predstavlja elitni skijaški resort) je na više od 2.000 metara nadmorske visine, a žičara od festivala vodi do 3.100 metara. Kada već spominjem nadmorske visine, evo i podataka da je vrh Grand Tetona na 4.200 metara. Targhee se nalazi u Wyomingu, ali jedina cesta do njega vodi iz Idaha, do festivalskog sela stiže se dugim serpentinama iz Snake River doline. Ali i kada se spustite sa planine onda ste u istočnom Idahu. Dakle u središtu ničega. Najbliži veći gradovi su vam Salt Lake City i Boise na više od 6 sati vožnje. Mada je malo optimistično njih nazvati većim gradovima, stvarno veći gradovi poput San Francisca, Denvera, Portlanda ili Seattlea su svaki na preko 12 sati vožnje do festivala. Izoliranost teško predočiva u omjerima europskog kontinenta. Mogli bi sada i razglabati koji su to kriteriji korišteni kada je azijski poluotok imena Europa proglašen kontinentom. Ove godine festival se hvalio rekordnom posjetom, dakle uspjevaju svake godine privući sve više publike usprkos svojoj izoliranosti. Ili možda baš zbog nje. Recimo mi smo se uputili tamo prvenstveno zbog egzotične lokacije festivala. A elitno skijalište je pronašlo odličan način kako popuniti program u ljetnim mjesecima (osim ovog festivala u srpnju, u kolovozu je tamo hvaljeni Grand Targhee Bluegrass festival). Sigurno je i vama netko negdje ozbiljnim glasom ispričao kako Austrija od ljetnog turizma u skijalištima zarađuje više nego od zimskog. Ili kako Austrija ljeti od turizma u Alpama zarađuje više od Hrvatske na Jadranu. I jeste li povjerovali u te besmislice? Razmislite racionalno, tko bi normalan otišao u Austriju dva tjedna u sred ljeta. Amerikanci u Grand Targheeju su očito odlučili da neće puštati lažne priče o silnoj uspješnoj popunjenosti skijališta ljeti nego da će se potruditi napraviti kvalitetan program i zaista ljeti dovući goste u ljeti prazne skijaške apartmane. Grand Targhee je iz očitih razloga daleko od neke masovnosti, jedna pozornica ispod padine sa pogledom na Tetonse koji ostavlja bez daha. Možda u najboljem slučaju 2.500 posjetitelja uživaju na ugodnom suncu uz najbolje festivalsko pivo koje sam igdje okusio. Naime Sjeverozapad USA-a je top svjetska destinacija za ljubitelje piva, područje sa najvećim brojem mikropivovara na svijetu. Taj pivarski pokret, koji se zadnjih godina širi i Europom, nažalost još je nepoznanica u našim krajevima. Ali u zadnjem selu u nekoj Montani pronaći ćete par vrsta IPA (India Pale Ale - tip piva kojeg najčešće rade mikropivovare, ovu tematiku lijepo je pojasnio Miro u svom postu) i prodavača koji će vam znalački objasniti karakteristike svake IPE na ponudi. Tako je i Grand Targhee festival imao odličnu ponudu piva iz lokalnih mikropivovara. Ja sam odmah u startu pronašao fantastičan točeni Grand Teton Amber Ale za prijateljska 4 dolara tako da nisam dalje istraživao, ali ljubitelji piva svakako bi uživali na ovom festivalu. Glazbeni dio festivala? Moram li zaista i o tome pisati? Obično se kaže da se svi problemi sa organizacijom, lošom hranom ili vodenim pivom odmah zaborave ukoliko su koncerti dobri. Slažem se. Ali vrijedi i obratno. Na Grand Taghreeju taj dan glazbeni dio je bio izrazito tanak. Ali tako se nažalost pogodilo, recimo samo dan prije nastupali su John Hiatt, Alejandro Escovedo i Son Volt. Prošle godine headlineri bili su Lucinda Williams i Drive-By Truckers. A mene su zapali Alabama Shakes, band koji sam gledao čak tri puta prije toga i bili su mi primamljivi otprilike koliko bi bio i Prodigy. Da povučem još jednu paralelu sa Prodigyjem: to kao da imate jedan dan na Terraneu i promašite dan kada su Calexico, MBV i Gang Of Four te banete na onaj besmisleni dan sa Prodigyjem. Ostatak lineupa koje sam uhvatio tu nedjelju bili su hillbilly band iz Nashvilla Woods Brothers i zabavan soul sa Floride JJ Grey & Mofro. Gledajući čisto taj glazbeni dio Targhee Festa koji smo uspjeli vidjeti, i Rujanfest se čini kao solidan lineup, ali kada se sve stavi u kontekst lokacije, nikako mi nije žao što smo potegli do vrhova Tetona vidjeti festival.

Onaj zanimljivi festivalski dan promašili smo zbog Yellowstonea, naime čitav Yellowstone ima samo 5 ili 6 stogodišnjih hotela koje se rasprodaju godinu dana ranije, a spavati negdje van Yellowstonea je kao da posjećujete Plitvice i spavate u Mađarskoj. Tako da nam se nažalost ta jedna jedina bukirana Yellowstone noć poklopila sa zanimljivim festivalskim Grand Targhee danom i Yellowstone gejziri su pobijedili. Koncept korištenja resorta van sezone kao logistike za festival nije nov, slično radi ATP festival u Engleskoj već 15 godina, tamo se festival održava u zimskim vikendima u resortima na moru. Ovo sa planinskim festivalom čini mi se izuzetno uspješno, ugodna temperatura za cjelodnevni boravak na otvorenom, skijaška vučnica koja vodi do planinskih vrhova otvorena za posjetitelje festivala i odlična ponuda piva garantiraju da će i oni posjetitelji koje ne zanima toliko program na pozornici pronaći nešto za sebe.

Kada već nemam što pisati o glazbenom dijelu festivala, spomenuti ću malo Wyoming. Posjetio sam više od polovice US saveznih država, ali upravo je Wyoming ona prava gdje "A man's got to do what a man's got to do". A to znači staviti Stetson na glavu, navući broj premale lewisice, sjesti u pickup, odvesti se do saloona i pojesti kilu nečega što je nekada pripadalo kravi. Sve to naravno u slow motion brzini. Za kraj još par riječi o Grand Tetonu, najslikovitijem lancu Rocky Mountainsa (tako kažu, nije da sam obilazio ostatak Stjenjaka koji se proteže tisućama milja). Ime su mu nadjenuli Francuzi koji su prvi poslali ekspediciju u te krajeve (prije nego su prodali pola kontinenta SAD-u). Čak i ako znate samo tri francuske riječi, poput mene, vjerojato znate da teton znači sisa. Gledao sam lijepe gole nazubljene vrhove Tetona iz blizine dobrih pola sata i bezuspješno pokušao protumačiti što je tu Francuze asociralo sa sise. Vjerojatno muški mozak funkcionira drugačije nakon pola godine ekspedicije u isključivo muškom društvu? Ili francuski mozak funkcionira drugačije? Što mislite kako bi Francuzi nazvali Grand Canyon da su i njega neki slučajem prvi otkrili?

krešo // 27/08/2013