U ne pretjerano popunjenom KSET-u uoči početka Et'no Festa moglo se čuti prigodne tuzemne etno glazbe koju su puštali DJ-i preko razglasa - Dunja Knebl, Legen, Cinkuši, Bregović, Kries, Rundek..., tako da je uvertira bila potpuno odmjerena prema principima koji su vladali tijekom prve večeri. Na samom početku odmah se vidjelo da nema nikakvih propusta, no gosti iz susjedstva, Arhai iz Beograda svoj nastup su počeli skoro sat vremena kasnije od najavljenih 21,30 h vjerojatno zbog toga jer se očekivao ipak veći broj publike. Ipak, kada su počeli sa svirkom, prostor se ugodno popunio sa nekih stotinjak ljudi koji su se odrekli bar na čas razgovora o politici, mobitelima, svakodnevnim problemima i ostavili svoje tekuće probleme sa šanka.

Arhai se predstavio u odličnom svjetlu - mirnom, staloženom i nadasve koncentriranom na svoju izvedbu. Sastav čine izuzetno potkovana flautistica Tamara Dragičević, zatim gitarist, bubnjar, basist, momak na violončelu i tri prelijepe mlade djevojke koje pjevaju poput anđela. Budući da mi je ovo bio prvi kontakt s njihovom glazbom, mogu samo šturo da prikažem njihov nastup. Izveli su nekih desetak kompozicija koje se potpuno razlikuju u svojem melodijskom, ritmičkom, aranžerskom i žanrovskom obliku. Prva kompozicija se temeljila na uvodu kojeg je odsvirala Tamara na flauti, nakon čega su se uključili prekrasni ženski vokali a'la Trio Bulgarka uz odličnu instrumentalnu pratnju, ¾ usporeni ritam i odličan art aranžman podijeljen po dionicama. Gitarista pomalo podsjeća na neke sekvence Vlatka Stefanovskog iz perioda Leb i sol, a posljednji dio skladbe prelama neke konotacije jazza i swinga. Kako je njihov nastup odmicao, uočili su se specifični detalji po kojima treba cijeniti Arhai - savršeno dobro su ukomponirane izmjene vokala (koji manje-više služe kao dodatni instrument koji ne pjeva već stvara harmoniju) sa odličnim dionicama flaute koja u principu vodi glavnu riječ tijekom čitavog glazbenog opusa. Vokali također vrlo umješno koriste kanone, a većina napjeva kojima se služe uzeti su iz ostavštine kulturne folk baštine Srbije, Makedonije i Bugarske. Postoje neke sličnosti sa Bulgaria Women's Choir, spomenutim Bulgarka Trio, pa i sa znamenitim Dzintars: The Latvian Women's Choir u njihovoj izvedbi koja se uglavnom svodi na harmonije i vrlo tiho, ali efektno stvaranje zvučne kulise. Tijekom koncerta koji je trajao svega četrdesetak minuta prošarali su laganijim i nešto ubrzanijim tempovima, da bi u posljednje tri kompozicije izveli set koji u glazbenom pogledu spaja jazz, funky, ethno i dance. Posljednja skladba koju su izveli na bis je bila najplesnija u kojoj su glavnu riječ vodili vokali uz potporu minimalističkog ritma što je sve skupa podsjetilo na mekšu verziju Afro Celt Sound System. Odlično i hvale vrijedno, no ipak suviše prekratko za goste iz našeg susjedstva. Nedugo potom izlazi Lidija Bajuk koja je počela u 23.15 h i izvela svoj repertoar od nekih dvadesetak, uglavnom kraćih kompozicija. Njen repertoar bio je sastavljen isključivo od tužnih i sjetnih pjesama odsviranih na akustičnu gitaru uz potporu Stanka Kovačića na kontrabasu i Stjepana Veličkovića na fruli (i povremeno na gajdama), a bez obzira što se ona između svake pjesme potrudila da objasni odakle su došle te kompozicije (uglavnom iz Međimurja i Podravine), njezin nastup je bio obavijen velikom dozom žalosti, bola i nesreće kao da i to sama ona proživljava u svojem životu. Vrlo iskrena, bez imalo patetike i ikakvih scenskih suvišnosti (par puta gucnula je nekoliko kapi pive), Lidija je prvi dio nastupa posvetila nešto novijim kompozicijama sa posljednjeg studijskog albuma "Luna" (za kojeg je sama izjavila da nitko ne zna za njega jer se ne može nabaviti), da bi u drugom dijelu zaredala skladbe poput "Mitovi i legende", Kiša pada", "Falila se lepa Jana" ili "Uspavanka". Ona je posve jednostavna i skromna umjetnica koja nema nikakve želje za komercijalizacijom, pa je sasvim jasno zašto su izostale skladbe poput "Zora djevojka", "Preko Drave", "V Kotoribi cug mašina fučnula" ili "Klinček stoji pod oblokom". Ona je srdačna, toplog srca, otvorene duše i nije joj nimalo žao ako se netko s njezinog koncerta pokupi i ode doma. Ona je velika umjetnica koja narodno blago prikazuje onakvime kakvo ono jest. Ona živi etno i ona je etno.

Jedino razočarenje koje je ovom prilikom popratilo njen nastup jest izostanak bržih i veselijih skladbi jer ovo je ipak samo KSET gdje uglavnom zalaze studenti, a ne Lisinski i slične koncertne dvorane sa uobičajenom publikom koja traži mir i tišinu u parteru, te red i hladnu disciplinu na pozornici.

horvi // 08/03/2006