Subsonicsi su jedan od onih tvrdokornih bendova koji već 20 godina sviraju jedno te isto, garažno, minimalno, i glasno. Ništa drugo nisam ni očekivao na koncertu, a tako je i bilo.

U solidno popunjenom Attacku s obzirom na nedjelju navečer (možda nekih 50tak ljudi, teško je reći), Subsonicsi su održali svoju električnu misu, s puno znoja, krvi, suza, kao da je heroinom i spidom izopačeni Elvis svirao u zapišanom WC-u po naputku samog vraga, da parafraziramo koji recentni dragaševizam.

O, otprašili su Subsonicsi svoje, karizmatični frontman benda Clay Reed kao da je dijelio iglu s Lou Reedom, i vukao linije s Lux Interiorom, i s Dylanom sredinom 60ih raspravljao o bitnicima, da upotrijebimo još koji dragaševizam. Da, da, seksipilna bubnjarka Buffy Aguero junački je izdržala tih 60tak minuta stajanja pred bubnjevima, proizvodeći minimalističke ritmove, na koji su se nadograđivali elementarni akordi i progresije, osnovne bas dionice, čudnovate Reedovske kromatske solaže, i zanovijetajuće, nazalne, vokalne dionice, čiji je sadržaj najčešće urbana dekadencija, droge, kriminal, parazitstvo, neobične ljubavi i slične pizd...ovaj, ozbiljne teme.

O, vratili su nas Subsonicsi u pravovjerje istinske rock&roll religije, čija su otajstva 3 akorda,energija i stav. A mogli su i malo duže svirati, a možda je sve to bilo sasvim dovoljno. U svakom slučajno, poticajno je ići na ovakve povratak majci garaži koncerte. Povratak debilizmu, i zabavi. Biti mlad.

i.r. // 23/05/2013