Ova godina je krenula u znaku virtuoza gitare i distorzija. Prvo su nas u veljači posjetili Dinosaur Jr, a još za ovog proljeća stiže nam i zadnjih mjeseci razvikani Kurt Vile te na dugo očekivanu europsku turneju kreće veliki Neil Young s Crazy Horse pratnjom. Nažalost Neil Young ne dolazi do naših krajeva, ali vjerujem da će se veći broj poklonika uputiti do Italije vidjeti duhovnog vođu generacije. Nakon spektakla koji su nam u Malom pogonu Tvornice priredili Purling Hiss mogu čiste savjesti i njih ravnopravno uključiti u spomenuto društvo velikana koji pomiču granice gitarskih decibela u napadu na naš sluh. Na prvom zagrebačkom koncertu Purling Hiss na kišni ponedjeljak skupilo se jedva 50 prisutnih, računajući tu zaštitare, konobare i onih dvadeset privilegiranih na listi za besplatan upad. Ako skoro nikoga nije zanimalo poslušati poprilično vrući i hvaljeni bend, onda sam skoro siguran da nitko neće čitati ovaj izvještaj, dakle mogu slobodno ovaj koncert nazvati koncertom godine i ne truditi se obraniti ovu tvrdnju nekim argumentima? Mogu ostaviti i termin "spektakl" iz uvodnog dijela neobjašnjen pa neka asocira na bogatu scenografiju i koreografiju benda, maštovite izmjene garderobe između pjesama i sviranje gitara mutanata s tri vrata. Naravno da se ništa od toga se nije dogodilo, osim najboljeg koncerta (dosadašnjeg dijela) godine. Imali smo tri momka iz Philadelphije koji su neopaženo i sramežljivo prošli između nas na putu do pozornice i u kratkom nastupu od nekih sat vremena pružili nam esenciju onog doživljaja zbog kojeg ovako mahnito obilazimo koncerte. Bilo je sirovo i svježe, da vas poštedim pretencioznih pridjeva poput "iskonski", dojam mi je da se svih pedeset prisutnih oko ponoći razišlo kućama s onim američki širokim osmjehom oko glave i s aurom dobrog raspoloženja koja će potrajati dobar dio tjedna. Purling Hiss dio su philadelphijske scene koja polako postaje sinonim za specifičan gitarski izričaj i koncertni nastup bez kompromisa, počevši od neprežaljenih Marah, preko War on Drugs i spomenutog Kurta Vilea. Pokušavam neuspješno smisliti kako The Walkmen uklopiti u to društvo, ali oni su ionako zamijenili Philadelphiju za blještavilo New Yorka, a i Hamilton Leithauser više ne izlazi na pozornicu bez dizajnerskog odijela na sebi. Zanimljivo je i da Marah još uvijek djeluju, ali u obliku koji nema puno zajedničkog s bendom koji je dva puta oduševio Zagreb sredinom prošlog desetljeća. Sada je to ogoljeni duo (Dave i Christine) koji se uglavnom zadržava u folk vodama i sa svojim minimalističkim nastupima više ne dolaze na naš kontinent.

Ovo mi nije prvi puta da susrećem Purling Hiss, pred dvije godine gledao sam ih na Solid Soundu, zanimljivom "kućnom" Wilco festivalu koji se svako ljeto održava u brdima američkog New Englanda gdje Jeff Tweedy i društvo pozovu glazbenike koje cijene na dva dana zajedničkog sviranja i druženja. Festival se održava u malom gradiću North Adams na tromeđi država Vermont, New York i Massachusetts, u prostoru monstruoznog muzeja moderne umjetnosti koji je nekim čudom smješten u napuštenom tvorničkom kompleksu u centru grada. Tamo smo imali priliku vidjeti zajednički jam session Nelsa Clinea, Thurstona Moorea i pokojnog Levona Helma, ali i mladca Mikea Polizzea koji je nastupao pod umjetničkim imenom Purling Hiss i u to vrijeme nije imao nikakvog dostupnog snimljenog materijala na Internetu. Nastup Purling Hissa te 2011. godine u North Adamsu pratilo je sličan broj posjetitelja kao i ovaj zagrebački, među njima i skoro cijela postava Wilca koja je uživala u nastupu svog mladog gosta. Taj nastup ostao mi je zapamćen kao najdraži na tom lijepom festivalu i od tada redovito pratim sva Purling Hiss izdanja sve do iznimnog ovogodišnjeg albuma Water On Mars koji se skoro u cijelosti izveden u Zagrebu. Kao vrhunac odličnog nastupa u Malom Pogonu Tvornice izvući su vezane izvedbe Mercury Retrograde i Run From The City u središnjici koncerta, dva možda i ponajbolja komada gitarskog sola koje sam čuo zadnjih godina. Čini vam se da je nategnutih sat vremena nastupa premalo? U ritmu kojem su svirali Purling Hiss, nije premalo. Ionako nemaju materijala za duži nastupa, a sviranje obrada jednostavno nije njihov stil. Ovim putem pozivam sve čitatelje na nastup Kurta Vilea i njegovih Violatorsa u Tvornici (20.6.), ako zbog ničeg drugog onda zbog nas 50 stalnih posjetitelja zagrebačkih koncerata heroja američke nezavisne scene. Jer ako ne kupite ulaznice u većem broju onda će koncert opet biti smješten u Malom Pogonu. A Violatorsi imaju gitaru više od Purling Hiss. I Kurt voli odvrnuti pojačala do kraja. Nastradat ćemo ukoliko prostor Velikog Pogona ne ublaži tu silinu zvuka. Dođite, Kurt Vile vam svira Springsteen i Dylan obrade na bisu.

krešo // 08/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos