Na samom ulasku u zamračenu i crvenim reflektorima osvijetljenu dvoranu kina
Griča vrlo me ugodno iznenadila krajnje opuštena atmosfera u kojoj su ljudi bili ležerno raštrkani oko pozornice s velikim osmjesima na licu, a dosta ih je i sjedilo na podu, kao na plaži, i promatralo koncert. Subotnju večer u Griču otvorio je zanimljiv solo vokalist iz Edmontona u Alberti po imenu
Sean Nicholas Savage, u pratnji prijatelja na klavijaturama. Vidjeti ga tako visokog i mršavog, zalizanog gelom, dok se nonšalantno uvija i dramatično afektira rukama dok pjeva poseban je prizor. Uronjen u patos do nosa, njegovi su stihovi utjelovljenje klišeja ljubavnih jada, no ti klišeji nikada nisu zvučali bolje, niti zabavnije, jer u svakoj pjesmi Savageve bolne stihove prati podloga na sintiću koja ih predstavlja potpunu antitežu u obliku terasnih zvukova sambe, havajskih ritmova i ukulela. Otprilike kao da na puninu svake od tih bolnih pjesama stavlja naljepnicu s natpisom 'štogod'. Savagev glas prati stihove pa se njegov prodorni i vrlo ugodni bariton često slomi, zakrešti ili zatitra da bi ocrtao osjećaje koje proživljava, no to ne znači da nas njima također ne može i nasmijati ili utješiti pokazujući nam da je i naš vlastiti klišej prilično smiješan.
Mac De Marco © bir
Nakon kraće pauze, Grič se napunio do vrha i na pozornicu je došao još jedan Kanađanin rodom iz Edmontona,
Mac Demarco, u pratnji benda koji se sastojao od bubnjara Joeyja, rođendanskog slavljenika, It's Only Smells na basu i drugog gitarista kojem nažalost ne znam ime iako je upravo njegova gitara zaslužna za Demarcov karakteristični zvuk na drugom albumu jednostavno nazvanom
2. Od samog početka koncerta, publika je bila u najboljoj formi, plešući u prvim redovima, razmjenjujući pošalice s članovima benda i dobacujući im imena pjesama koje žele čuti, pa je i Demarco vrlo brzo jednostavno zaključio 'sviđate mi se' uz osmjeh od uha do uha.
Sean Nicholas Savage © bir
Prvi dio koncerta pokrio je većinu stvari s novog albuma i neke s prethodnog Rock and
Roll Night Club, poput
Baby's Wearing Blue Jeans koju sam si ja poželjela, i naslovne
Rock and Roll Night Club, ali za razliku od albuma na kojem je Demarco u to vrijeme eksperimentirao s dubokim glasom i afektiranjem, otpjevane su slobodnije i opuštenije. Aranžmani s drugog albuma s izrazito jangly gitarama, polaganim, slackerskim ritmom, i lijenim melodijama koje se razlijevaju i uvijaju prostorom kao da slušamo vječno nedjeljno popodne, uživo su ubrzane i potpuno transformirane u svoje još razigranije inačice.
Mac De Marco © bir
U drugom dijelu koncerta bend se još više zaigrao i prepustio improvizacijama od rockerskog bluesa do countryja, od vrlo tihih i preciznih dionica do potpune buke izazvane grebanjem po tri gitare uz korištenje različitih efekata. A tu su odsvirali i Unknown Legend
Neila Younga na kojoj su im se pridružili i Sean Nicholas Savage i prijatelj zajedno stvorivši pravu kakofoniju na refrenu Somewhere on a desert highway/ She rides a Harley-Davidson/ Her long blonde hair/ Flyin' in the wind… Dok je za veliko finale izvedena Still Together, posveta Macovoj famoznoj Kiki za vrijeme koje je Mac iz publike izvukao još jednog mršavog dječarca i s njim na ramenima piška-lonca zajedno otpjevao refren, na opće oduševljenje publike koja je ionako većinu pjesama otpjevala zajedno s njime.
"somewhere on a desert highway..." © bir
Demarco je pokazao kako su on i njegovi prijatelji veseljaci koji se voli glupirati i ne shvaćati se previše ozbiljno, ali i da imaju jako dobro uho za glazbu i voli je istraživati, citirajući velikane, ali naročito eksperimentirajući s novim i poznato čineći ponovno zanimljivim.
andrea // 07/05/2013
> vidi sve fotke // see all photos