Niku za predsjednika Apsurdistana!

Ako u razmatranje uzmemo nazivlje Apsurdistan (Dubiozinog novog albuma) jednoglasno predlažem Niku Potočnjaka (Jastreb solo za manje upućene) za predsjedničkog kandidata te i takve zemlje. Nominaciju je podržao svojim sinoćnjim performansom, upravo iznjedrivši opaku kritiku, dovoljno minimalističku, a istodobno raskošno logičnu, svemu onome nevaljalom u što se može lako uprijeti prstom u današnje vrijeme na sceni. U pokušaju, a i ostvarenju vještog muziciranja uz natruhe intelektualnog sarkazma Niko se proteže na kontinuumu od genijalnosti do čistog i nepatvorenog hipsteraja (koji zbilja može biti nepatvoren vjerovali ili ne).

Već klasično ritualno spaljivanje gitare prije svirke, šuljajući zvukovi i prigušena flourescentna svjetla iz magle, sviranje uz svoje drugare gitarske efekte i dileje, uz repetitivnu jeku, otvoreno ne skrivajući svoj stav i istodobno samozatajno ispijanje gutljaja pive okrenut leđima publici ustrajući u svojoj opstojnosti, precizno nasviravanje gitare uz pomoć katane, da katane, nije tipfeler...sve to iz opskurno hipsterističkog opusa ponudio je sinoć relativno popunjenom Ksetu, Jastreb solo.
Kad kažem da je nešto istodobno i minimalizam i raskoš, ili otkrivanje i skrivanje u jednom, onda se to vrlo lako može prenijeti i na doživljaj tijekom svirke. Koliko god Niko uspijeva stvoriti atmosferičnost uz pomoć raznih, što svjetlosnih, što psiholoških, što zvukovnih efekata i sam rastakati atome pozornosti prisutnih, toliko je i neizdrživo pratiti dolazeće repetitivne tonove iz samo jedne gitare bez ostatka benda, bez ritam sekcije kao dijela nekakve šire forme i sukusa koji su apsolutno nedostajali. Zavodljivi su ti zvukovi, daleko da nisu, ali organizam, već naviknut na ritam baš dobrano žeđa za udarcima bubnja i basom da jednostavno ni veća količina strpljenja ne pomaže dugom održavanju pažnje i sveopće prisutnosti. Ulazim i izlazim iz Kseta, vani palim jednu za drugom, gledam u okamine žrtvovane gitare i mislim, koja zgodna i prihvaćena furka, performans pročišćen u vlastitom paradoksu, al brate, solo, koliko god artistički bio i nosio svoju poruku, u smislu svirke ovaj put nije dovoljan i dovoljno involvirajuć. Nije bilo emocija, samo prazni dobro usvirani i skompajlirani tonovi, upravo zato što nije bilo ni direktne komunikacije s publikom. Pronalazilo se orgazama među prisutnima, zatvorenih očiju, mantri i otupljenih pogleda, ali što se bijeli u gori zelenoj, što je od toga bilo do zvuka, a što do supstanci. Tijekom svirke broj ljudi razapet između cigarete na zraku i gitarskih onaniranja unutra lagano se nivelirao pa se do kraja i izjednačio. Sam artsi felacio kulminirao je opskurnom (2.put ju već koristim, da) izložbom Nikinih fotografija (te raznih faceta ličnosti njegova psa) u instagram stilu u muškom wc-u. Eto prilike ženama da prvi (jel) put uniđu i kroz ta vrata pa je samim time, vjerujem, ženama doživljaj bio i interesantniji. Nagurali se ljudi u prolaz i nisi mogao ući unutra ako si okasnio, a kao i svaku "pravu" izložbu, trebalo ju je predstaviti te objasniti značenje opusa i modusa umjetnika. Sve je to vrlo korektno i jezgrovito izveo Nikin kustos sred pišaonice kao trenutno vividnog umjetničkog poligona.

I na kraju krajeva ili nekih čudnih početaka, kako nijedan performans nikad ne ostavlja čovjeka ravnodušnim tako nije ni ovaj proživljeni. Ljude po prirodi privlači nešto što im je krajnje odbojno ili nepoznato, iako to kritiziraju ili okreću glavu. Pa tako i Niku ipak na kraju krajeva, privlači sav taj spektroidni proizvoljni hipsteraj, utegnuta ozbiljnost i maligna kvaziintelektualnost jer ne bi se tome ni trudio stvarati jedan ANTI. A tako i mene, koliko god govorila cijeli dan da ću obići mlade Koprivničane Rens Argou u Medici tu istu večer (nakon kojih su slijedili izvrsni Trobecove krušne peći - da, da, kak bi se reklo, prošla baba s kolačima za vas tijelom neprisutne), ipak dođoh posvjedočiti Nikinom izričaju, jer je čovjek kult za sebe.
I da, svira gitaru katanom, ne znam kako, al brate, ide mu. Prilog: Opis izložbe (by Silvio Kos na zidu fejs događaja), čisto radi prenošenja sinoćnjeg duha događaja:

TOTO

Pas, svemir, smrt

Interpretacija tematike fotografskom metodom obrade motiva vjerojatno najbolje opisuje trenutni izričaj mladog umjetnika. Kao fotograf koji reagira na materiju, stvarajući usporedne vizuale, on postupno profilira motiv psa razvijajući tako vlastitu ekspresiju i imaginaciju. Također time razvija našu svijest i pojam Tota kao imaoca bitnog.

Fotografiranje psa je umjetnost koju je teško negirati, povijesno nadići odnosno proglasiti njezinu neaktualnost u našem tako modernom i dinamičnom svijetu.
Izričemo da umjetnost ne može govoriti protiv nečega nego mora govoriti za.
Maleni pomaci u fotografski čistom predočavanju prizora, podsjećaju nas i na narav ovih djela koja je prvenstveno dokumentarna, i na one devastirajuće karakteristike vremena: njegovu prolaznost i njegovu nepovratnost.

Smeđe teksture, niti dlaka kao da su niti vremena pod povečalom leće i prezentirano oku čovječjem. Također, zanimljiva su područja bjelina koja kao da se probijaju u prikazanu stvarnost. Evociraju nadvremensku istinu: Pas, pas i pas nisu psi.

Uzimajući u obzir rečeno, bjelodano je jasno da samo kroz ove fotografije biva moguće dokučiti spone trenutka i bitka. Time bih stao s isticanjem očitog i prepustio vaš um vizualnom podražaju koji Toto jest.

I za kraj, naš mali instagramski dopri(je)nos doživljenog:

suzie q // 27/04/2013