Nastup grupe Fire! je bio zanimljivo iskustvo, u najmanju ruku. Zagrebu kronično nedostaje free jazza, posebice u eksperimentalno hipnotičkoj, ritmičkoj varijanti. Priznajem, nisam bio na koncertima u Kino Griču dosad, i prva reakcija koju sam stekao pri ulasku u prostor je bila da je tu riječ o kinu, i da je to kino prvenstveno namijenjeno gledanju filmova. Ipak, ugodno je bilo zavaliti se u fotelju i neometano se posveti slušanju.

Ah, komfor, sušta suprotnost nabijenom podrumskom doživljaju koncerata u Klovićevim dvorima, premda je taj prostor imao izvjestan šarm, i baš je šteta što se zatvorio, taman prije toplijih dana, kada bi i dvorišni prostor zaživio, i ambijent bi bio super. Prokleti Picasso. No,dobro, Fire! počinju tako da Gustafsson proizvodi zvukove na klavijaturi kao da ju je sadistički circuit bendirao do te granice da zaslužuje prijavu društvu za zaštitu klavijatura. Basist Johan Berthling i bubnjar Andreas Werliin su zaduženi za groove, za minimalistični, repetitivni beat, koji ide, ide, dok ovaj zlostavlja klavijature, i kasnije i saksofon, za koji mi se činilo da ga je pedalirao raznoraznim efektima. Neobično je bilo vidjeti ritmično pomicanje tijela na taj zvuk, određeno cupkanje publike, dok su se Gustafsson i ekipa borili sa demonima koji prebivaju u oštrim fragmentima melodije, piljevini harmonije, bijele buke, neuroze. Borili su se junački s tim antikompozicijama, punkerski, publika je darovana i s jednim "fuck you all", u kontekstu nagovoranja na kupnju merchandisea (ti skandinavci stvarno imaju razvijene trgovačke vještine ).

Sve u svemu, interesantno, ali retrospektivno, mogli su i duže svirati, nisam stekao dojam da se išta lomi na koncertu, da se frenetično ubija muzika kao takva. Izeksperimentirali su svoje i otišli. Pomalo prohladna vatra.

i.r. // 16/03/2013