Kraj je godine i vrijeme inventura, emotivnih, mentalnih i materijalnih, a tako je vrijeme i da se podvuče crta i pretrese sve ono proživljeno uhom.
Među svim važnim elementima i životnim momentima koji nam se izmjenjuju postoji neki međuprostor, zvučna kulisa koja se provlači kroz život, nekome s manjim, a nekome s većim značajem. Moja zvučna kulisa čini bitan sastojak svih proživljenih momenta, a često je upravo taj zvuk, moment koji proživljavam.
U protekloj godini, zahvaljujući mojim dragim prijateljima i terapijskoj obitelji (posebno hvala Saletu) praćenje moje zvučne kulise riječju je malo po malo zamijenila slika. Sigurno ću i to koristiti kao opravdanje za smanjenu aktivnost na pisanom djelu.
Neki od terapijaca su bili vrijedni pa su objavili svoje osobne top liste, a ostali su sudjelovali u redakcijskoj top listi koja ipak kao svojevrsna aritmetička sredina nije mogla biti za svakoga mjerodavna.
Sinoć, u društvu mojih dragih prijatelja na dnevni red su došle i osobne top liste svakoga od nas. I na kraju kad se sve zbroji i oduzme, emotivni mjerač nepogrešivo radi i posloži listu savršeno.
Iako na kraju moja osobna lista ispada vrlo kratka jer su vodeće pozicije jako visoko digle letvicu, ipak mogu slobodno reći: "Wow koja godina!"
U toj "Wow" godini je bila Pearl Jam turneja. To je sad onaj trenutak gdje se zapetljam u kojem ne želim zvučati patetično, a želim dočarati osjećaj i prenijeti atmosferu. Zapetlja me i onaj trenutak gdje smatram da je gotovo nemoguće o glazbi pisati objektivno. U konačnici svi glazbu proživljavamo emotivno i u sjećanju nam ostanu oni koncerti na kojima smo se najviše puta naježili ili zasuzili. I to je tako. Koliko god pričali o savršenstvu izvedbe, zvuka, svjetla taj emotivni mjerač ipak funkcionira besprijekorno i vrlo je osjetljiv na emociju i energiju koju dobivamo od izvođača.
Pearl Jam je na čelu te liste.
U ovoj godini, moj ticket buddy i ja imali smo zadovoljavajući rezultat s dva berlinska koncerta.
Berlin i PJ, tko bi poželio više? Dobro, dobro…poželio bi i Prag koju večer prije i London koji tjedan prije, ali presretni smo i s Berlinom.
Osim što je izlet u Berlin u sjajnom društvu sam po sebi bio prekrasan iako prekratak, ipak je bitno ono što se događalo u O2 Areni Već šetnja gradom, u kojem je najezda ljudi u PJ majicama svih životnih dobi i sa svih krajeva svijeta, nam jasno dočarava što se događa.
Posebnost Pearl Jama, osim velikog broja fanova od kojih neki proputuju s njima i cijele turneje je i nepredvidljivost setlista.
Legenda kaže da se setliste slažu tik pred početak koncerta dok publika puni dvoranu, kad mogu osjetiti vibru publike. Nikad se ne zna što će tu večer pokloniti. Osim "Even Flow" naravno, koja je najizvođenija pjesma. Mnogi među brojnim fanova, broje visoke dvoznamenkaste cifre koncerata na kojima su bili, a da još nisu čuli svoju omiljenu pjesmu.
Niti jedan koncert nije isti i zato nije niti malo neobično, kako se nekima doima, otići na PJ koncert dva ili više dana za redom. U dva berlinska koncerta sa setlistom od 28 odnosno 29 stvari ponovile su se 4. Ono što je pak zajedničko svim koncertima Pearl Jama je intro. Na prve taktove skladbe "Metamorphosis II" američkog skladatelja Philipa Glassa članovi Pearl Jama počevši od Matta Camerona izlaze na stejđ s Eddijem Vedderom na kraju. Ludilo počinje, a kad koncert treba početi, kada se prvi ton treba oglasiti publika utihne u iščekivanju openera.
Prvi berlinski koncert otvorili su s predivnom "Long Road", koju sam poželjela čuti na početku koncerta još od DVD-a Touring band 2000 na kojem je presjek američke turneje iz 2000.
Od samog početka, u savršenom skladu Eda, benda i publike započinje singalong i jedina ispravna stvar je prepustiti se toj genijalnoj energiji koja se stvara, iščekujući stvar po stvar kao umotani dar koji jedva čekamo otvoriti. Nekako mi se čini da na PJ koncertima nema uvoda koji vodi ka vrhuncu već da je vrhunac od početka. Nakon meditativne "Long Road", odmah kreću na žestoku "Why go" podižući temperaturu do usijanja kako se to lijepo uobičajeno kaže. Iznenađenje prvog dijela koncerta su mi srcu drage, ali i rijetke "Faithfull", "In my tree" i "Immortality". Coverom "I Belive in Miracles" Ramonesa Eddie nas je pozvao da idemo u Ramones muzej u Berlinu, što smo naravno sljedeći dan i učinili.
Drugi dio koncerta započinje Eddie solo s akustičnom gitarom. Naš Krešo je izvještaju sa Eddijevog solo koncerta u New Yorku napisao:" Kada izađeš sam sa jednim instrumentom pred tri tisuće ljudi, od kojih su neki digli kredit za kartu, onda tu nema sredine: ili jesi ili nisi. Eddie Vedder je."
Na tako jednostavan način je pogodio bit. Nakon akustične "The End" u Edovoj solo izvedbi, tiho mu se priključuje ostatak benda na "Just Breathe" koja prethodi mom highlightu večeri, vrlo rijetkom dragulju "Hard to Imagine".
Koncert je potrajao skoro tri sata i zaokružio se u ludoj završnici sa "Keep on rocking in the free World" i "Indifference" za sam kraj. Sljedeći dan je donio ponešto drugačije iskustvo. 10 Club karte uz koje ide i raniji ulaz, su nas smjestile na parter na par metara od stejđa. E to je something completly different.
To je onako osjećaj da si u koncertu totalno i da si unutar same jezgre koja proizvodi tu energiju.
No kad počinje Philip Glass sve staje, a kad počinje "Oceans" to je pak nešto što se teško da opisati.
"Ocean"s je jedna od najpoželjnijih a vrlo rijetko izvođenih pjesama i na prvi glas "O" koji je Ed pustio prolomio se vrisak oduševljenja.
Sad nakon par mjeseci, kada pišem ovo po sjećanju nekako su mi ta dva dana neodvojiva, samo zajedno tvore cjelinu.
Setliste donosim na kraju da ne šaram sad od stvari do stvari, ali ipak mislim da je prvi bis koji je počeo predivnim i savršeno izvedenom "Mother" Pink Floyda (uf evo i na samu pomisao su me prošli trnci) bio ne samo meni highlight drugog koncerta koji se nastavio na "Just Breathe", "Nothingman" i "Betterman".
Ja nekako vjerujem da na ono što Pearl Jam daje na koncertima nitko ne može ostati ravnodušan. Osjeti se da su potpuno predani tom trenutku da glazba koju stvaraju dolazi iz njih i iz savršene sinergije koju tvore. Ostala mi je urezana slika Mikea Mcreadya koji svira u potpunom transu, Eda koji proživi cijeli dijapazon emocija na stejđu, koji skače, pada, plače i uobičajeno uvijek puno, ali toplo priča ali i Jeffa, Stonea, Matta i pridruženog člana Booma, svakog ponaosob koji je utkao sebe u bend.
Mislim da bih mogla sad unedogled prepričavati scene s koncerta i prije i poslije i između, ali neću.
Osim zadnje scene, kada se potpuno mokri i sa sretnim osmjesima na licu, sa zadnjim atomima energije koju su bez rezerve ostavili na stejđu poklone publici. Tada znamo i mi, a i oni da nema sumnje da ćemo se vidjeti opet.



04/07
SET 1
Long Road
Why Go
Given To Fly
The Fixer
Faithfull
Elderly Woman Behind The Counter In A Small Town
Got Some
Corduroy
In My Tree
Even Flow
Daughter
State Of Love And Trust
Immortality
Lukin
Unthought Known
I Believe In Miracles
Rearviewmirror
ENCORE 1
The End
Just Breathe
Hard To Imagine
Once
Do The Evolution
ENCORE 2
Jeremy
Leash
Black
Alive
Rockin' In The Free World
Indifference

05/07
SET 1
Oceans
Breakerfall
Animal
Save You
In Hiding
Elderly Woman Behind The Counter In A Small Town
Corduroy
Amongst The Waves
Even Flow
Eruption
Sad
Not For You
Present Tense
Down
Do The Evolution
Go
Hail, Hail
Come Back
ENCORE 1
Mother
Just Breathe
Nothingman
Better Man
Wasted Reprise
Life Wasted
Porch
ENCORE 2
Blood
Alive
Baba O'Riley
Yellow Ledbetter

edi // 29/12/2012

PS: Dopustiti ću si ipak s obzirom na podnaslov, reći da ovo visoko prvo mjesto dijeli The Cure s Frequency Festivala