Na grupu The Cribs sam naletio u fazi interesiranja za "spasioce" rock and rolla u novome mileniju The Strokes, Kings of Leon , The Libertines, Arctic Monkeys itd. Izgledalo je kao da se opet nešto zanimljivo događa u svijetu muzike.

Vrijeme, kao najbolji kadija, pokazalo je da su ti bendovi, nažalost, bili samo fine naperlitane lutkice koje su se, ili brzo raspale u vlastitom egotripanju (The Libertines), ili su postali srednjostrujaški ziheraši (The Strokes, Kings of leon). Od njih jedini koji su otišli dalje u muzičkom smislu i koji su raskrstili za "indie" prošlošću u cilju muzičkog istraživanja, su Arctic Monkeys. The Cribs su se lijepo ugurali u industrijski vlakić koji je furao bendove koji su njegovali troakordni garažni zvuk sa imidžom anoreksičnih zgubidana u kožnim jaketama. Priča se dobro zavrtila, omladina se fino popalila, a glazbena industrija je lijepo zaradila. The Cribsi tada nisu loše zvučali, imali su dva albuma (The Cribs i The New Fellas) koji su bili sasvim solidni s obzirom na trend u muzičkoj industriji. Furali su priču koja se lako mogla prodati: trojica brače od kojih su dvojica blizanci sviraju kratke, brze, energične i šaljive pjesmice o slatkim adolescentnim brigama. No, što ostane kada se medijski balon ispuše? Bend sad djeluje već desetu godinu i iza sebe imaju pet albuma, suradnju sa gitaristom Johnny Marrom i Alexom Kopranosom, producentima Dave Fridmannom i Steve Albinijem. U međuvrenu sam izgubio svaki interes za njih jer me glazbeno odrastanje odvuklo na neku drugu stranu, zapravo, nisam znao jesu li uopće aktivni ili ne. No, kad je stigla najava za njihov koncert u Tvornici, odlučio sam da, radi starih dana, odem i poslušam stare znance. Za zagrijavanje su bili zaduženi Vlasta Popić, bend koji već duže vrijeme trsi svoj put ka afirmaciji uzgred (ne)osnovanim tvrdnjama da su samo kopija beogradskog Repetitora. Naravno da se u njihovom zvuku osjeti utjecaj, ne samo Repetitora, nego cijele Nove srpske scene, ali to u njihovom radu smatram manje bitnim. Nakon što su izdali album privijenac "Za očnjake" duboko sam promijenio mišljenje o njima. Koncert su započeli točno u devet. Bez puno filozofije i komunikacije s publikom odsvirali su svoj 45minutni set. Okosnica njihovog rada čine nervozne i minimalističke post punk gitare i bas linije, te vokalna suradnja gitariste Ivana i bubnjarke Tene. Upravo njen glas daje im tu naivno dječju dimenziju koja mi je kod njih simpatična, a tekst "želimo narasti i biti veći od zgrada" iz pjesme "Djeca" jasno ocrtava njihovo pogled na svijet. Pjesma kulminira refrenom "da sam barem ocean pun žući, zaleđenih dubina što se lome od jada". Osobni favorit koji su u Tvornici, uz pjesmu "Vampiri, moćno otprašili.
The Cribs su nakon poduže pauze izašli na pozornicu sa stavom velikog benda koji puni dvorane u Velikoj Britaniji i zbog čega, valjda, svi moramo po defaultu pasti na dupe. No, da je to sve zapravo jako dobro izrežirano vidilo se već pri samom pogledu na gitarista Ryana Jarmana, koji je skinuo, ne samo identičan izgled i stav Johnny Ramonea, nego mu je i čak gitara ista. Počeli su agresivno skakajući po pozornici izvodeći "Our bovine public" , Ryan je bacao mikrofone, bubnjaru Rossu Jarmanu se bubanj raspadao od udaraca, Garyu je bas pojačalo krčalo. I sve bi to bilo ok, jer ipak smo, zaboga, na rock koncertu, ali The Cribs su jednostavno loši uživo. Zvuk je bio prazan, gitara je imala katastrofalan zvuk, konstantno su ispadali iz ritma, a o pjevanju da i ne govorim. Nije im pomogla niti druga gitara, koja se praktički nije niti čula. Ovo nije bio problem tonca, iako je sigurno i on imao svoje prste u tome, nego The Cribs zvuče kao početnički demo bend, ali doslovno. Đabe im bilo što u Velikoj Britaniji imaju "kultni" status, a izgleda i jako dobru reklamu, kada na koncertima zvuče neuvjerljivo. Hladan tuš i osjećaj prevare doveo me u nedjelju do pitanja: zaista, tko je tu kome trebao biti predgrupa! Vlasta je usprkos svojoj mladosti i muzičkom traženju, ili možda baš zbog toga, odsvirala siguran i emotivno nabijen koncert, sa dozom stidljivosti, koja je samo dodala veliki plus kada bi svo troje ekplodirali tokom izvede. The Cribsi su, pak, samo ostavili veliki upitnik iznad glave - ok, u čemu je riječ?! Bend je već deset godina na sceni, stalno se vrti po britanskim medijima, a zvuči ovako traljavo?! Brača Jarman su jedan od onih bendova kojima je imidž i priča na prvom mjestu, pa tek onda muziku, a takvih bogami ima na bacanje. Zato, za kraj mudrost Alexa Turnera - don't believe the hype!

vedran ž. // 20/11/2012