Bio je to koncert gotovo filmskog ugođaja, tijekom kojeg su se glazba i riječi hipnotički uvlačile pod kožu, a noge same pratile ritam, kamo god da je vodio. Treba li bolja preporuka?

Po prvi sam put imao prilike gledati isti bend dvije večeri zaredom. Bilo je to zanimljivo iskustvo, koje je potvrdilo jednu od vječnih istina: nema benda na kugli zemaljskoj koji sam-samcat može napraviti odličan koncert. Ima li ispred sebe mrtve ribe umjesto publike, džaba je i talent, i energija, i efekti i bilo što.

Ne mislim time reći da je publika u subotu u KSETU-u bila u kategoriji mrtvih riba. No, bilo je osjetno manje ljudi nego u nedjelju i bili su manje spremni angažirati se.

Razlika je bila gotovo opipljiva. Bend je u svirku unio više poleta i snage, puni KSET je to zrcalno vraćao, i stvorila se dobra povratna sprega, koja se manje-više održala do kraja.

Set lista se nije značajno mijenjala. Svadbasi su ponovno isporučili mješavinu starijih i novijih pjesama, promijenivši tek redoslijed izvođenja.

Od cijelog seta najgore je prošao "Treblebass". Bend kao da mrzi tu pjesmu. U subotu je bila jedina koju su primjetno zbrljali u izvedbi, da bi se u nedjelju našla na samom početku koncerta. Onako, da to odsviramo, pa se možemo vratiti stvarima koje su nam više fora.

Svadbas sigurno nisu prvi bend kojemu se dogodilo da ih šira javnost prepoznaje po pjesmi koja nije posve tipična za njihov opus. No, ne razumijem čemu odmak. Pjesma je dobra, ne odskače jako od ostalih. Zbilja se nemaju čega stidjeti. Pa nije sramota imati takav hit.

Pretpostavljam da je zbog sličnih razloga izostao i drugi zaštitni znak - "Pričaj mi o ljubavi". Ali, dobro. Za ovu priču to je manje bitno.

Novi materijal, koji je očekivano činio veći dio repertoara, uživo zvuči podjednako dobro, pa u nekim trenucima i bolje od starog. "Daj" i "Još" bi u drugoj zemlji bili ultimativni hitovi. Obje imaju jaku energiju i napetost, nešto nalik onome što je Florence Welch dovela do savršenstva u "What The Water Gave Me" s albuma "Ceremonials". Naročito se to odnosi na "Još", koja ima potencijal u nekoliko minuta se razbuktati od mirne vode do himne.

Općenito govoreći, čini mi se da je to smjer kojim bi trebali nastaviti dalje - još produbiti, zaoštriti, napumpati tenziju i suprotnosti, dovesti ih do ruba pucanja, tako da pri slušanju izazivaju nemir. Neće time napuniti stadione, ali bi mogli stvoriti još zanimljiviju mjuzu, možda uspjeti prevladat sloj hladnoće i distanciranosti kojima su pjesme koje stvaraju obilježene.

Jedna od tih suprotnosti pratila me obje večeri. Svadbasi su u stanju u te svoje priče s asfalta i iz intime unutarnjeg svijeta uplesti radost i melankoliju, potaknuti na ples baš kad ste spremni uroniti u tugu. I izmamiti osmijeh s desperadoskim stihom kakav je "Voli me iz prkosa" u "Gubimo".

Plesni dio tajne krije se u odličnoj ritam sekciji, čiju okosnicu čine bubnjar Bojan Gaćina i Marko Kalčić na basu, no koje su nadopunjavali i ostali, naročito Ana-Marija Ocvrk, koja je ujedno odradila i sjajan posao kao prateći vokal.

Pavle Miholjević je poput kameleona mijenjao uloge, lica i zvuk, od The Edgea, preko ostavštine Milana Mladenovića do Jacka Whitea, od indie zvuka do koketiranja sa surf rockom. Da, svačega se našlo na toj paleti, ali ne mogu reći da je išta bilo suvišno. Ta njegova gitara boja pjesme Svadbasa koliko i vokali Ljubice Gurdulić i Ana-Marije ili klavijature Jure Ferine, pogotovo u komadima kao što su "Lažem i u snu" ili "Umorne usne".

Kad smo već kod vokala, bilo je pjesama s kojima se Ljubica pomalo hrvala. No, čini mi se da je, u cjelini gledano, sigurnija i samopouzdanija, iako ju je bend na trenutke znao potopiti zvukom. Najbolji dojam ostavila je s izvedbama "Još", "Trči, trči" i "Umorne usne".

Konačno, bio je to koncert gotovo filmskog ugođaja, tijekom kojeg su se glazba i riječi uvlačile pod kožu, hipnotički, u najboljoj maniri Massive Attacka ili Portisheada, a noge same pratile ritam, kamo god da je vodio. Treba li bolja preporuka?

siro // 15/05/2012