Deset godina nakon osnutka i pet snimljenih albuma GOD IS AN ASTRONAUT počastili su nas svojim dolaskom. Učinilo se to kao pametan potez jer se za njihov koncert tražila karta više, unatoč činjenici da je prvotno zamišljena Močvara zamijenjena većim Jedinstvom. Karata nije bilo ni za lijek. I ja sam se radovao nastupu ovog irskog postrockspaceproginstrume(n)tal benda. Navukao sam se na njihov istoimeni album prije par godina, a s najnovijim sam samo produbio svoje osjećaje prema njima. Ne sjećam se vise zašto sam ih propustio u Grazu prije dvije godine, al ovaj puta nije bilo šanse. U takvom raspoloženju krenuo sam na koncert.

Prvo razočaranje večeri uslijedilo je i prije početka koncerta. Naime na merch štandu nije bilo vinila. Samo cd i majice. Po relativno ok cijenama al zašto nije bili crne plastike ostaje zavijeno velom tajne. Četvorka se pojavila na stejdžu točno u najavljena 22h. Jedan po jedan s podignutim rukama u znak pozdrava. Simpatično. Krenuli su s When Everything Dies s "All is Violent, All is Bright", a i ostatak set liste bio je većinskim dijelom baziran na tom albumu. No već je tu bilo jasno da nešto ne štima. Trudili su se još dvije pjesme, al nije išlo. Nije bilo "šusa". Falilo je snage i moći u pjesmama. Konstrukcija njihovih pjesama koja kreće iz polaganijeg pimplanja po gitari ili klavijaturama i pretvara se u krešendo gitara zahtijeva moćan razglas i zvuk koji para uši i utrobu. Toga nije bilo. Uz ispriku pokušali su namjestiti zvuk koji im je očito boljka živih nastupa jer sam čitao na drugim portalima da su već imali sličnih problema. Nažalost probleme nisu uspjeli otkloniti pa su nastavili svirku. Očitu lagano potreseni time pokušavali su i sebe i publiku uvjeriti da to nije ništa strašno pljeskanjem i dizanjem ruku u zrak, međutim mene nisu uvjerili. Srećom ja sam bio u manjini.

Pjesme od kojih sam najviše očekivao. Shadows, Zodiac i Snowfall s meni najdražeg albuma bile su mlohave i neusporedivo lošije od pjesama s albuma. Tu je došla do izražaja još jedna razočaravajuća činjenica, a to je da GIAA uživo zvuče puno "metalnije" nego na albumima, a to definitivno nisam očekivao. Očekivao sam progresivu. Svemirce. Post rock. Al ne metal. No razočaranjima tu nije bio kraj. Zupi mi ih je u jednom trenutku usporedio s Linkin Park i nakon toga nisam uspio razmišljati ni o čemu drugom osim o njihovoj gitari koja me užasno podsjećala na taj ljigavi bend. Popio sam još koju pivu misleći da će to pomoći al nije. Stoički sam pričekao do kraja i pomalo razočaran napustio bojno polje. Sudeći prema facama mnogih drugih i dalje sam bio u manjini. A to je dobro.

pedja // 12/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos