Skoro četiri godine nakon svoga prvog zagrebačkog nastupa, Chris Rea ponovno je zasvirao u našem gradu. Njegov koncert u ožujku 2008. nije me baš oduševio. U derutnom zdanju paviljona na Zagrebačkom velesajmu Rea je s pratećom skupinom The Hohner Bluenotes odsvirao kratak i vrlo čudan nastup, uz pomalo razočaravajući izbor pjesama u krajnje neočekivanim aranžmanima. Zato sam bio prilično skeptičan oko njegovog novog nastupa, ali ipak sam odlučio "dati drugu priliku" jednom od meni omiljenih kantautora da me koncertno oduševi. Dobro je poznato da je ovaj legendarni britanski kantautor slavu stekao u osamdesetima pop hitovima kao što su "Fool if you think it's over", "On the beach" ili "Josephine" (a njegova "Driving home for Christmas" nas obično dovodi do ludila u adventsko doba. Romantična tematika i atmosfera ljeta glavne su mu preokupacije s jedne strane, ali s druge strane Rea se bavi i otuđenjem i cinizmom, posebno u hitovima "Road to hell" i "Auberge". Početkom dvijetisućitih jedva je preživio težak pankreatitis, i nakon toga iskustva okrenuo se drugačijem, više blues zvuku. Nakon nekoliko blues albuma, na najnovijem multimedijalnom projektu "Santo Spirito blues" Chris se vraća romantičnoj atmosferi, nadahnut posjetom gradu Firenzi gdje studira njegova kćer. Već sam početak koncerta u solidno popunjenom Boćarskom domu davao je naznaku da će nastup biti sasvim drugačiji od onog "polovičnog jam sessiona" od prije četiri godine na Velesajmu. Chris je koncert otvorio s nekoliko stvari s novoga albuma, a nakon toga je zaredao s klasicima poput "Josephine", " Looking for the summer" (koja je fino legla u ovim snježnim vremenima) i "Easy rider". "Julia" je dala naslutiti da se pravac koncerta mijenja i da slijedi blueserski dio koncerta. Uslijedile su "Stony road" , "Come so far, yet still so far to go" i "Somewhere between Highway 61 and 49". Svaku od pjesama pratile su žestoke solaže, prave gitarističke eskapade u kojima Rea čak pomalo zvuči kao neki mnogo istaknutiji gitaristi, primjerice David Gilmour. Ozvučenje je zaista bilo za sladokusce, svaka čast toncu, uspio je iz Boćarskog doma izvući maksimum kvalitete zvuka. Devedesetak minuta koncerta brzo prođe. Redovni dio koncerta završio je sa produljenom verzijom pomalo proročanske "Road to Hell". Odsvirao ju je maestralno i nadahnuto, izazvavši opće oduševljenje u pomalo kazališnoj, da ne kažem letargičnoj, publici. Meni je u tom trenutku na pamet palo, dvadesettri godine nakon što je ta pjesma objavljena, doslovno me presjeklo koliko je stvarna. "Road to hell" mi je oduvijek zvučala kao proročanstvo, a danas mi se čini da je doista i živimo. Na bisu, Chris je u poprilično izmijenjenom aranžmanu odsvirao "On the beach", uz neke izmjene u tekstu. Nakon toga uslijedila je vesela "Let's dance" i za sam kraj, pomalo melankolično odsvirana "It's all gone". Tako je Chris Rea otklonio onaj negativan dojam koji je (barem meni) ostavio prije 4 godine. Neki su mu zamjerali slab kontakt s publikom, jer jedino što je prozborio između pjesama je bilo predstavljanje stvarno odličnog pratećeg sastava. Ipak je njegov glavni način komunikacije s publikom glazba. Ono što me posebno veselilo, je što je za razliku od bolesnog i umornog glazbenika od prije 4 godine, na sceni bio živahni rock veteran, koji vidljivo uživa u glazbi koju stvara. Chris Rea promijenio je više glazbenih stilova i tematika, ali je ostao autor specifičnog i sebi svojstvenog stila. Nekada "kralj plaže", a danas putnik kroz blueserske i rockerske svjetove. Pojavi li se ponovno u ovim krajevima, sigurno neću propustiti njegov nastup.

lovel // 19/02/2012