U Parizu, možda najintenzivnijem gradu zapadne Europe s najkaotičnijim i najživljim noćnim životom, koju god večer u godini upiknuli, na programu je barem jedan dobar koncert a često se događa da je teško odabrati samo jedan iz menija za taj dan, što i nije tako neobično kad se uzme u obzir da otprilike dvadeset klubova i dvorana u gradu ima redoviti alternativni glazbeni program. Sada su se na rasporedu našli Girls, The Antlers i Suuns, no to je samo polovica onoga što Pariz nudi ovaj tjedan, pa o ostalima bolje da i ne razmišljam.
Girls su imali zakazani nastup u klubu La Maroquinerie s početkom u pola 8, pa sam, isprepadana 'uređenim' sistemom zabave à la Deutschland, već pomislila da neću stići na vrijeme, no ni približno. Parižani su puno opušteniji i doduše okupljaju se rano, ali samo da bi pogledali predgrupu, koja na manjim koncertima često osvane u zadnji čas i bez najave, i popili piće s prijateljima na ulici. Za Maroquinerie simpatični i pristupačni posjetitelji kažu da im je najdraži u gradu za koncerte; nije ni malen ni prevelik, kružnog je oblika, opasan malim galerijama tako da se sa svake pozicije dobro vidi pozornica, dok u stražnjem dvorištu ima i lijepu terasu, kafić i mali restoran. A unutra, sve isto kao i kod nas, prepoznatljivi indie fanovi u velikom broju, no guraju se i prolijevaju piće još silovitije nego kod nas, a čak su i glasniji u bodrenju. Girls, koji su prije dvije godine postali iznimno popularni prvijencem pod nazivom Album, zatim EP-jem Broken Dreams Club, sada učvrstivši status svježe izdanim albumom Father, Son, Holy Ghost, na prvih su mi se nekoliko slušanja činili pomalo bez mirisa i okusa, kao mliječna preslika glazbe iz prošlih vremena. No te pitke pjesme, nježnih ljubavnih tekstova, kao da prizivaju neko nevinije minulo vrijeme, u kojem su naše mame išle na plesnjake s cvijetom u kosi, a naši ih tate nevješto zavodili, u prekratkim samtastim hlačama i s debelim cvikama. Takva glazba ipak ima svoje simpatične čari, a Girls kao da u rukavu imaju vremenski stroj kojim nas vode na putovanje romantičnim šezdesetima u pjesmama kao što su Honey Bunny, Magic, Laura ili Love like a River. No u tom pastišu nađe se i zavijanje blues gitare i metaličnog sintisajzera u maniri najboljeg od Dire Straitsa, ili pokoji rif ukraden metalu u Die i shoegazeu u Vomit. Pomalo je samoironičan, pretpostavljam, i njihov scenski nastup u kojem pjevač Chris Owens nosi bijelu kaubojsku košulju s nitnama i bijele sportske tenisice, cijela je pozornica okićena cvijećem, krizanteme su zataknute za mikrofone, ljiljani krase klavijature i pojačala, a sve je obasjano crvenim i plavim svjetlima reflektora. Publika je također bila odlična, objeručke je prihvatila šalu, ili ozbiljnu ironiju, i prepustila se krstarenju desetljećima i različitim glazbenim stilovima, dovikujući svašta na francuskom i pjevajući u glas. A možda zato što me sve to podsjeća na ljetne praznike i hotelske terase vlastitog djetinjstva, no najviše zbog tako energične izvedbe ovih gorko-slatkih laganih pjesama, koncert Girls bio je iznenađujuće dobro otvaranje pariškog tjedna.

andrea // 01/12/2011