Nakon skoro točno 6 godina u Zagreb su se vratili The Jon Spencer Blues Explosion. Konačno! Genijalan koncert koji su tada održali na istom mjestu, u pretrpanoj zagrebačkoj Tvornici, mnogima je ostao u sjećanju kao jedan od najboljih te godine, ako ne i šire, a u narednim danima Blues Explosion majice su preplavile grad. Mnoge od njih su se i ove večeri prošetale Tvornicom. Dok smo se u Firenci morali penjati po Križnom putu da bi došli do koncerta, u Zagrebu nam se na putu do Tvornice, uz potop biblijskih razmjera, ispriječio nitko drugi doli sami Papa! Blokirani promet, tramvaji koji ne voze, neumorna kišurina i užasno sparno vrijeme ipak nisu obeshrabrili onih oko 1000 ljudi koji su se skupili u Tvornici. Situacija se na samom početku nije činila blistavom. Dok 2005. pri dolasku skoro pa nismo ni vidjeli Tvornicu od gomile ljudi koja se naguravala ispred ulaza i po okolnim bircevima, sada je ulaz čamio prazan, a na red se nije čekalo. Ista situacija je bila i unutra. Kada je počeo švicarski one-man band Urban Junior, sa ''Satan'' prišivkom na sakou na mjestu pločice s imenom, Tvornica je bila poprilično praznjikava, a prve redove su činili fotografi kojima se Urban Jr nije nikako mogao načuditi, pa ih je čak i zafrkavao praveći se da ih slika svojom imaginarnom kamerom. Broj ljudi u publici ga nije baš previše zamarao, a za Tvornicu je rekao da ga podsjeća na veliku dnevnu sobu. Hrvatski mu, za razliku od talijanskog, očito nije jača strana, pa nam se cijeli koncert obraćao na engleskom, na kojem mu je i većina pjesama. Vidjevši Urbana Juniora već i prije, znali smo što nas čeka, ali svejedno nam nije bilo dosadno. Ista setlista kao i u Trstu dan prije, ali nastup je bio drugačiji. Možda se više trudio animirati publiku, jer kako nam je rekao nakon koncerta, nismo mu se činili baš pretjerano raspoloženi, kao ludi talijani od prošle večeri. Set je standardno počeo s uvodnom pjesmom ''We Love Urban Junior'', za koju tvrdi da su je otpjevala djeca njegovih prijatelja (raspon godina 7-13), i nastavio sa ''Hot Shit From Switzerland'' u kojoj nam je objasnio o čemu se tu zapravo radi. Megafon, gitara, sint, bubnjevi i sampler su oružja kojima se služio Urban Jr u svom nastupu izvodeći cyberblues electrobilly boogie disco trash (ubaci po volji) garage punk. Gitaru je koristio samo na kratke trenutke kad bi je snimio i bacio da svira u loopu, dok se on uhvatio sintića i bubnjeva, pjevajući na megafon. Publika se rasplesala, a na zahtjev Urbana Juniora da s njim otpjevamo dvije pjesme, Tvornica se spremno odazvala. Tekst jedne je bio velikim slovima napisan na poleđini njegove gitare - ''Oh Yeah''. I ovaj put smo imali prilike čuti zabavnu obradu ''United States of Whatever'' najavljenu s pitanjem da se sigurno svi pitamo tko je on i kako se uopće našao tu gdje je. E pa odgovor je bio u pjesmi. Sve od njegovog prvog susreta s Jonom Spencerom u Zurichu gdje je svirao kao predgrupa njegovom drugom bendu Heavy Trash, pa do doručka u hotelu gdje susreće Russella Siminsa, a pjesma se pretapa u ''She Said'' legendarnog Hasila Adkinsa, većini ljudi možda poznatijoj u izvedbi jednako tako legendarnih The Cramps. Možda se ne bi reklo po setlisti koju nam je dao nakon koncerta, i time ispunio obećanje iz Trsta, ali koncert Urbana Juniora je trajao prilično kratko. Bez obzira na minutažu vjerujem da je pridobio dosta novih obožavatelja, pa ga možda uskoro vidimo u Zagrebu i na nekom solo koncertu. Samo se nadam da se na svom zadnjem nastupu s JSBX, iduće večeri u Beču, snašao i bez svog isprintanog podsjetnika kojeg je tako čuvao cijelu turneju i onda ostavio u Zagrebu. Do kraja nastupa Urbana Juniora Tvornica se već fino popunila i sve je bilo spremno na trojku iz New Yorka. A i trojka je bila spremna za nas. Nakon što su utvrdili da smo spremni za Blues Explosion, Jon Spencer, Judah Bauer i Russell Simins su krenuli ravno u glavu. ''Train #3'' je eksplodirao iz zvučnika. Minuta i pol čiste energije, nakon koje je uslijedila cool funky ''Afro''. Do treće pjesme (znači ni 4 minute u koncert), vrlo prigodnog naziva ''Sweat'', Jon Spencer je bio mokar ko miš. O da, that's the sweat of the Blues Explosion! Mokra kosa, natopljen prsluk i košulja ugurana u, ovaj put fluorecentno narančasto izdanje onih prekrasnih uskih crnih BX hlača, a pozornica je uskoro izgledala kao da je kišilo. I ne samo pozornica. Ako ste bili u prvim redovima, znate o čemu pričam. Baš kao u pjesmi - znoj, seks i rock'n'roll. Judah Bauer je u prvi plan došao na pjesmama ''Feeling of Love'', gdje je zasvirao usnu harmoniku, i ''Fuck Shit Up'', koju je otpjevao. Russell je u pozadini razbijao bubnjeve, a od udarca bas bubnja bi nam svaki put zalepršala kosa. Nema šale s Russellom. Redale su se pjesme sa svih albuma JSBX - ''She Said'', ''Naked'', ''I Wanna Make It Alright'', ''2Kindsa Love'', ''Soul Typecast'', ''Mars, Arizona'', ''Hell'', ''High Gear'', ''Greyhound'', ''Shirt Jac'', ''Attack'' ... Kad su se začuli prvi zvuci ''Bellbottoms'' publika je počela spontano pjevati i prije nego je Jon stigao do mikrofona. Nakon Jonove izjave ''This one's for the Pope!'' iz zvučnika je urliknulo ''Baby, baby, you sure like to fuck!!''. Nisam sigurna da bi si Papa baš ''Full Grown'' izabrao od svih JSBX pjesama, ali koga briga. Svakako ne one dvije djevojke u prvom redu koje su se bacile na Jonovu nogu poput pantera kada se stao na rub pozornice i rekao ''Take a whiff of my pant leg baby, Oh yeah!''. JSBX nisu baš poznati po velikim pričama između pjesama. Svirka ide, bez predaha. Pjesme se prelijevaju jedna u drugu, kao da su odvijek trebale ići tim redoslijedom, s povremenim ''Blues Explosion, ladies and gentlemen!'' čisto da ne zaboravimo o čemu se tu zapravo radi. Po prolivenom znoju, količni pjesama i žestini kojom su odsvirane, misim da bi čak i Napalm Death bili impresionirani. Jon nas je ipak stigao upitati da li se dobro zabavljamo i primjetiti da u publici vidi i neka poznata lica. Jon i ostatak benda su stvarno davali sve od sebe, a ako usporedite ovo što smo imali prilike vidjeti u nedjelju u Tvornici sa snimkama od prije 15-ak godina vidjet ćete da nema neke velike razlike u intenzitetu i energiji. Jon i dalje skače, pada, guta mikrofone, napada gitaru i teremin i izgleda i zvuči kao da su ga opsjeli duhovi svih najvećih rock'n'roll showmena koji su ikad hodali kuglom zemaljskom. Teško je riječima opisati svu tu energiju. Ne možete si je čak ni predočiti slušajući JSBX kod kuće. Trebate biti tamo, na koncertu, u prvom redu i osjetiti što znači pravi rock'n'roll. Nakon sat vremena svirke dobili smo i jedan bis od tridesetak minuta. E tu je tek počela zabava. U sred izvedbe ''Blues X Man'' Jon se sagnuo i s nosa frenda u prvom redu skinuo naočale i nabacio ih sebi te tako otpjevao dio pjesme, pa ih onda isto tako vratio nazad, neoštećene, sada s dodatnim Blues Explosion efektom. Djeluje bolje od Axe-a, garantirano. Neću reći da nam je tih sat i pol blues eksplozije bilo dovoljno, ali nakon bisa, Russell je bacio svoje palice u publiku, upalila su se svjetla i krenula je neka druga muzika iz zvučnika, i koncert je bio gotov, što god mi mislili o tome. Druženje s JSBX i Urbanom Juniorom se tada preselilo na merch i ispred Tvornice gdje se stvarno svašta moglo čuti i vidjeti. Od žalbi da ih je Russellova palica pogodila u glavu do 'rockstar mi je ukrao curu' epizoda. Bilo je i pritužbi na loš zvuk, koje baš i ne mogu komentirati iz prve ruke, jer tamo gdje smo mi stajali, s pozornice se sve čulo savršeno jasno i glasno. Da se negdje drugdje čula samo buka, ne bih se iznenadila. Merch oba benda je bio vrlo bogat. Od raznih reizdanja JSBX, majica, plakata i ploča, do ''Fuck fashion'' linije odjeće Urbana Juniora koja je zapravo second hand odjeća s UJ otiskom. Ako ste bili zainteresirani, mogli ste malo prokopati po njegovom koferu i ispregovarati cijenu. I JSBX trojac i Urban Jr su bili vrlo pristupačni i ljubazni i rado su izlazili u susret svim fanovima koji su se htjeli slikati ili im tek uputiti koju riječ ili dobiti autogram. Nakon toliko godina sviranja i još uvijek im se da družiti s fanovima. Rispekt. Uostalom što više reći o JSBX nakon što vam Jon Spencer, na čijih ste hrpu koncerata bili, nakon koncerta dođe i kaže da vas je lijepo opet vidjeti i zahvali vam se na ponovnom dolasku na koncert? I onda kažu da je Dave Grohl the nicest man in rock...

ana // 09/06/2011

> vidi sve fotke // see all photos