Prije nego što počnem, moram konstatirati da unatoč sveopćoj koncertnoj ekspanziji, Zagreb su nekako zaobilazili ovakvi metal bendovi malo nježnijeg izričaja (čitaj sa ženskim vokalom).

Prvo što pada na pamet je odličan nastup u Tvornici Within temptation u siječnju 2008.g., debakl Nightwish-a u Ciboni u travnju 2009.g. te dva nastupa The Gathering (do neke mjere možemo tu ubrojiti i Therion dok Arch enemy baš i ne bih svrstao u ovu skupinu). Ostalo se može svesti na nekakve male nastupe i predgrupe (Battlelore, Arkona i Autumn), ali prave zvijezde ovog žanra (Midnattsol, Edenbridge, Sirenia, Theatre of tragedy, Leaves' eyes, Stream of passion...Dalriada je trebala nastupiti u sklopu folk-metal festivala u Močvari, ali je isti iz meni neshvatljivih razloga otkazan) još uvijek nisu pokazali hrvatskoj publici što mogu uživo. Nadam se da će se sa ovim nastupom Epice taj trend zaustaviti.

Tu ne treba zaboraviti ni domaće nade veterane Ashes you leave, odlične Omega lithium koji čak imaju i album te ostale koji su još u demo fazi: Underdust, Innergate, AngelSeed, Dusted crutch, do neke mjere i Stribog te Agharti koji su nastupili kao predgrupa Epici. Vratimo se na predmetni događaj. Moram odmah reći kako mi nije baš odgovarao skladištarski sterilitet ove dvorane, ali savršena akustika je nadoknadila sve nedostatke.

Kad sam pristigao na mjesto događaja oko 20.30 samoborski Agharti su već završavali svoj nastup. Iz onog malo što sam uspio čuti, njihov zvuk se bazira na modernom gothic metalu sa elektronskim efektima, nešto slično kao zadnja dva albuma Theatre of tragedy. Bend na čelu sa pjevačicom Tinom je bio odlično raspoložen, zvuk je bio odlično posložen (što je rijetkost kod pregrupa), artikuliran i snažan dok je bend stalno animirao malobrojnu publiku (nekih 200 nagruvanih odmah do pozornice). Jedini prigovor bi se mogao uputiti na neoriginalnost autorskog izričaja. Naime, bendova koji slično zvuče (u biti zvuk finskih Sentenced iz polovice 90-tih uz malo moderniju produkciju) po Europi ima na stotine i većina njih ima bolje uvjete i logistiku za probitak na kontinentalnoj sceni. Preporučio bi im da probaju možda pisati tekstove na hrvatskom, tako bi bar dobili na autentičnosti i egzotičnosti.

Nešto prije 21 uz zvukove Samadhi izlaze članovi benda i odmah počinju sa Resign to surrender sa najnovijeg albuma Design your universe iz 2009.g. kojeg još uvijek promoviraju. Gitare isprva zvuče pomalo šuplje, kao i bačve, ali tonac to expresno rješava i stvari sjedaju na svoje mjesto. Prvo što upada u oči što se tiče vizualne strane benda je naravno crvenokosa pjevačica Simone Simons čiji prvo stas, a zatim glasovne mogućnosti jednostavno oduzimaju dah. Zapanjujuće je gledati i slušati sa kojom lakoćom pjeva svoje nimalo lagane vokalne dionice, nema falšanja, nema kompenziranja falsetom, nema prepuštanja publici pjevanja najtežih djelova, sve zvuči onako kako bi trebalo pa i bolje što nije ni čudo obzirom da je školovana mezzo sopranistica koja može u isto vrijeme otpjevati tehnički savršeno i sa puno emocija. Uglavnom pjevačica koju bi svaki bend poželio, bio metal ili ne. Kontru u obliku growlanja joj je pružio gitarist, vođa i glavni skladatelj Mark Jansen, inače trenutno uz Mortena Velanda iz Sirenie (i prva dva albuma Tristanie) najbolji skladatelj ovakve vrste muzike koji je uspio pronaći svoj autorski pečat te još uvijek ne pokazuje znakove komercijalizacije (za razliku od Mortena). Budući je u njihov zvuk ukomponiran zbor i dosta klasičnih instrumenata koji su odsvirani uživo u studiju, neki kompromisi što se tiče zvuka uživo su se morali napraviti (svi bi mi željeli da se koncert održao u Lisinskom uz pratnju orkestra i zbora kao na festivalu u Miskolcu na kojem je snimljen odličan live album The Classical conspiracy, ali zasad je i ovo dovoljno). Tako su ti dijelovi semplirani i smanjeni na minimum te dolazili su do izražaja samo kad su bili apsolutno nužni dok je zborske dionice otpjevala Simone. Navedeni nedostatak su kompenzirali novi gitarist Isaac Delahaye i bubnjar Arien van Weesenbeek iz God dethroned koji su u bend doveli novu dozu žestine i uveli neke nove elemente poput suludog death metal ritma, blastbeatova i gitarskih solaža (što je možda i najveća promjena jer su prije gitare bile samo buka iza simfonijskih elemenata).

Set lista se većim dijelom sastojala od pjesama sa novog albuma od kojih će sigurno neke postati standardi, pogotovo balada Tides of time u kojoj je Simone možda i najviše pokazala glasovne mogućnosti i Webber-ovska Design your universe. Ostatak se sastojao od uspješnica sa ranijih albuma od kojih su najveći feedback dobile Cry for the moon (koju je publika skoro cijelu otpjevala), Quietus, Consign to oblivion, The obsessive devotion, Beyond belief , Sancta terra...(u biti skoro sve, publika je bila malobrojna, ali zahvalna, na vrhuncu ih je bilo možda 500 što i nije tako malo, ali je u dvorani koja prima još dva puta više izgledalo malo otužno). Bend je bio vidno zahvalan i obećao su vratiti se na sljedećoj turneji. Uglavnom gledali smo bend koji je u samon vrhu svog žanra na skladateljskom i izvođačkom vrhuncu koji je očekivano pružio odličan nastup.

tomislav // 29/03/2011