Gradske sredine su najljepše u proljeće.

Kada nakon zime dan postane duži, zamirišu parkovi i šarene aleje,kada gradska vibra poprimi iskričastiji obujam i raspoloženje žitelja ide uzlaznom putanjom. Bilo da se radi o malim sredinama,većim ili povijesno značajnim,te među turistima popularnim,oslikani su i opjevani; njihovi spomenici su njihov ponos, njihove rijeke su njihove žile.

Mnoge smo posjetili,neke zaobilazimo,o mnogima smo čitali i planiramo ih pobliže upoznati,a znakovite pjesme koje iste veličaju,dive im se ili ih ovlaš spominju, nalaze se u ovoj kolumni.

ZAGREB - Prljavo Kazalište (1980)

Prefiks naj stoji uza sve vezano za predmetnu fazu Prljavaca.
Album Crno-Bijeli Svijet sjaji zanosom,uspjelim miksom novoga vala i ska poleta, ističe Houru kao potentnog autora i poglavito naglašava Brka kao gitarista od formata.
Posljednji album sa Davorinom Bogovićem za mikrofonom dao je koliko hitova,toliko i vrsnih numera, posljedično natjerao Bregovića da se ugleda na Jaju i otisne Dugme tim pravcem na albumu Doživjeti Stotu.
Dečki sa Dubrave spjevali su odu voljenome gradu,iskrenu i lijepu,emotivnu i opet za prefiks iz uvodne rečenice. Pozivaju nas i oni i grad, bješe zbilja važan tih godina na kulturnoj karti bivše države.
I koliko su god svi iz grupe na albumu prvijencu pričali punkerima znanom jeziku,na ovom su pokazali sve vrline i znanje; Bogović je i godinama kasnije jedini ostao vjeran punk taktovima,a Houra band usmjerio nekim drugim pravcima, najčešće nezanimljivim.
Dok je u ime Zagreba pozivao u predgrađe i noćni život,sve je bilo na svome mjestu.

VIENNA - Ultravox (1981)

A godinu nakon Zagrepčana koji su pjevali Zagrebu i o Zagrebu,Britanci iz Ultravoxa su objavili odu Beču sa istoimenog albuma,koja će postati najvećim im hitom.
Midge Ure potpisuje stihove inspiriran Wellsovim Trećim Čovjekom,govori o ljubavnoj aferi u austrijskoj prijestolnici; glazbeno izuzetno posloženo ostvarenje,hladno i na prvu nekako odsutno,no opetovano ga slušajući zaključak vodi romantičarskom ishodu topline i čežnje.
Superioran mlaz synth-popa sa izvrsnim klavirom, gotovo perfektno produciran,sa gudačima koji kao da izviru sa kraja 19. stoljeća,a pamtljiva bas dionica nad kojom čak i dominira ritam mašina fantastično aranžirana,daje ukupno veliko djelo koje je Midge začinio prekrasnim pjevanjem dosežući daleke visine.
Band će se cijelo desetljeće tamo i zadržati,no unatoč tome zvoni stih iz pjesme:

"This means nothing to me,oh Vienna".



BELFAST CHILD - Simple Minds (1989)

Iako daleko od svojih najboljih dosega i umjetničke karizme,Škoti su tih godina bili vrlo popularni,a uživo jedan od najuzbudljivijih bandova.
Belfast Child je ovdje zbog svoje metafore, zbog snage keltskog melosa i osude ljudske gluposti,na kraju krajeva. Jim Kerr pjeva emotivno i izražajno, melodija irske narodne pjesme raste i vodi rezonantnom majstorstvu Burchilla na gitari kojom kao da slika vapaj onih koji su ostali bez najdražih.
Pomno odabran single koji je prethodio albumu Street Fighting Years,na B-strani nosi Mandella Day u čast 70og rođendana Nelsona Mandele,kao i kasnije dodanu Gabrielovu Biko u posebnom izdanju.
Borba za slobodu i pravdu, posebno kada smo izazvani i napadnuti,a nažalost to najbolje znamo iz domovinskih 90ih,daje odgovor istovjetno silovit i opravdan.
Pitanje je zna li čovječanstvo univerzalno amenovati kontrast pravde i prava, zbilje i privida, stvarnosti i tlapnje!?
"One day we'll return here,when the Belfast child sings again".

STATESBORO BLUES - The Allman Brothers Band (1971)

Za mene nema dvojbe, trojica nedodirljivih sa naprstkom (ili slideom) za gitaru kojim su postigli nestvaran jezik žičanog instrumenta su Duane Allman,Ry Cooder i Derek Trucks. Rangirati ih neću jer smatram kako izdvajanjem jednoga činim nepravdu prema dvojici,što mi je ravno prekršajnom djelu.
Prvi navedeni Duane bješe dijelom strahovito dobrog banda,kojem je Florida u kojoj su formirani bila ipak previše "pozerska" i dolaskom u Georgiju nastade čarolija,a djelić iste je i blues originalno nastao koncem 20ih godina prošloga stoljeća iz imaginarija Blind Willie McTella. Opjevani gradić jugoistočne Georgije iz naslovne pjesme dobio je novo ruho u izvedbi Taj Mahala iz 1968. godine i ta je verzija potaknula Allmane da ponude svoje iščitavanje iste,napose nezaboravnu Duaneovu dionicu zabilježenu na Live At Fillmore Eastu 1971. godine.
Nažalost je život mladoga Duanea utihnuo ne dosegnuvši niti brojku 25, nesretno stradavši u motociklističkoj nesreći. Band je nastavio stvarati i snimati uspješnice,isticali su se uhu ugodnim kombinacijama southern rocka,bluesa, countryja i jazza, spajajući sve u značajne cjeline.
Ponoćni vozači odvezli su se do mnogima nedostižnih mjesta.

LONDON CALLING - The Clash (1979)

Bez imalo lažne skromnosti,možemo biti sretni što je ovaj band postojao,obilježio jednu eru,dao veliki obol glazbi i snimio jedan od najznačajnijih duplih albuma u povijesti glazbene industrije.
Shvatite to kako hoćete,no Clash je punokrvni punk band koji je za vijeka trajanja ostao dosljedan žanru - glazbeno ponajprije na prva dva albuma,kasnije nešto manje glazbeno,no svakako stavom, tekstovima,beskompromisnošću i poniznošću.
U ultimi 70ih počastili su svijet albumom koji se kvalitetom otvarajuće numere svrstava uz bok prestižnih Let It Bleed,Wish You Were Here,Sticky Fingers ili Rubber Soul albuma.
Ne tvrdim da je Strummeru bilo nešto poklonjeno ili tek tako omogućeno,no pada mi na pamet usporedba sa jednim Lovšinom,Kocijančićem ili Štulićem koji su udarali po sistemu uzduž i poprijeko,a često su zbog toga znali dobiti po prstima.
No,kako nas je Hourin Zagreb pozivao na ulice grada,isto to čini i Strummerov London, nešto frenetičnije,okomitije,izravnije; dosadu je tamo razbiti vrlo lako,čak i lakše nego što je svojoj bas gitari učinio Paul Simonon na naslovnici albuma.
"London calling at the top of the dial,and after all this,won't You give me a smile?".

VIA CHICAGO - Wilco (1999)

Wilco je poput plodne zemlje koja uvijek obilato nagradi. A njezini plodovi su toliko sočni i ukusni da ponestane riječi hvale,divljenja i oduševljenja.
Čikaški unikati su od 90ih naovamo dali toliko da zapanjuje ta težina kvalitete,raznovrsnosti,zbir emocija i širine. Držim da će Jeff Tweedy tek posthumno biti honoriran što nedvojbeno zaslužuje; a zaslužuje jednako ili više od primjerice Jacka Whitea,Damona Albarna ili Thoma Yorkea.
Za Via Chicago trebao je točnost Coomerovih bubnjeva i Stirratovog basa,a sa Bennettom je izgradio kulisu predivnu i pomaknutu,pitomu i kaotičnu,krhku i razuzdanu.
Ne znate li pjesmu,možda vas ovakav opis navede da je upoznate. Jer to je Wilco,spoj nespojivog,zagrljaj iznenađenja i pozitivne nevjerice.
Uspon na vrh je dugotrajan i mukotrpan,a ostanak gore znatno teži.
Vrijedi li to i za Wilco? Prosudite sami,moj stav vam je serviran.

SPLITSKO STANJE UMA - TBF (1997)

Kaže Saša kako je splitsko stanje uma da drugi rješava probleme,a one koji nude rješenje etiketiramo ka kretene.
Na trenutak ću zagrabiti u verse jedne druge Sašine (TBF-ove) pjesme i parafrazirati je govoreći kako je proklet ovi svit,a i zapitati se je li takav i Split?!
Grad je to posebniji od posebnih,pamtim da sam još kao dječačić jako volio onu davnu vibru grada pod Marjanom; u međuvremenu se puno toga promijenilo,nekako mu ne uspijeva skinuti kritičnu povišenu temperaturu i sve što je Antić naveo i dečki iz banda odrepali,danas gotovo trideset godina od nastanka iste,jest nabujalo i prelilo se na veliki dio Dalmacije.
No da ne dolijevam ulje na vatru i potenciram neosporno, vraćam se autoru vrijednom divljenja i premalo date pažnje njegovoj veličini i bogatom opusu. Imali smo nekolicinu zbilja posebnih figura pjesničke riječi u popularnoj glazbi - Štulić, Rundek u Haustoru,Kekin u Hladnom Pivu,no konačni dojam na vagi ipak odlazi u korist jednog od utemeljitelja TBF-a. Vispren i britak,mudar i duhovit,nježan i gromovit, sve je to Sale aka Alejuandro,direktan i točan poput matičnog mu banda,grupe koja je obogatila Split,a opet je istom i zahvalna na crpljenju inspiracije i energije unešene u pozamašan broj svojih pjesama.
A grad pod Marjanom? Nadam se da tanka slika jave ipak neće postati sve tanja.

L.A. WOMAN - The Doors (1971)

Ispalo je kako je ova pjesma (a i album) bila posljednji pozdrav Morrisona voljenome gradu. Nažalost fatalan jer niti tri mjeseca od izlaska albuma i dolaska u Pariz,srce ovog barda razbarušene svijesti i pokidanih niti, zauvijek je prestalo kucati.
Pitati se koliko je "Kralju guštera" koristilo otvaranje vrata percepcije u konačnici je izlišno,no ipak notiram Jima kao "glasnika sljedbe zanimljiva diskursa i stila".
Pjesma nije samo pozdrav L.A.-u, pjesma je ovo o Gradu anđela ili kako ga Jim naziva "City of night",kojemu su Manzarek,Krieger i Densmore (uz veliku pomoć Jerryja Scheffa na basu) dali sjajno zaokruženu i nadaleko dopadljivu psihodeličnu blues kulisu.
Ispalo je,isto tako,kako je ovaj nosač zvuka istovremeno i epitaf pjesniku "Mr. Mojo Risin' ",što je anagram vlastita imena koji je Morrison utkao u tekst ove "anđeoske" pjesme.
Možda je zbilja vidio kako gradu gori kosa,tražio tugu tamo gdje je sreća,no svjetlo i sunce kalifornijskoga neba ipak nije nadjačalo tamu koja će ga sustići u romantičnoj prijestolnici u srcu Europe.

"Let's change the mood from glad to sadness",zvuči kao kobna želja, nažalost i obistinjena.



ENGLISHMAN IN NEW YORK - Sting (1987)

Zaobići New York u domeni opjevanih gradova,bilo bi istovjetno zločinu.
Glavni grad našega sazviježđa,grad koji nikada ne spava,grad inspiracije,nade i mogućnosti,kao i bijede i krajnosti,opjevan kroz desetke pjesama najrazličitijih žanrova,našao se i u naslovu Stingovog hita.
Premda Sting tekstom opisuje ekscentrika Quentina Crispa,Engleza emigranta iz Londona u New Yorku, saksofon Branforda Marsalisa savršeno daje notu glazbenog Harlema godinama unatrag i Sting uspijeva dobiti njujoršku atmosferu u pjesmi sa albuma Nothing Like The Sun. Isto je spotom u crno-bijeloj tehnici učinio tada još na počecima veliki David Fincher.
Čovjek koji je sa Policeom napravio puno i za više života,a prijateljstvo sa mladim Marsalisom datira od solo prvijenca The Dream Of The Blue Turtles,gdje su mu društvo pravili i Darryl Jones,Kenny Kirkland i Omar Hakim,dakle repka najboljih u ono vrijeme,a lista se vremenom samo širila, budući je svima bilo pitanje prestiža svirati sa Stingom,u konačnici potpisuje niz mahom komercijalnih izdanja prijemčivih i pitkih.
I iako nisam veliki fan solo karijere odličnog glazbenika,a dakako da i tu ima iznimaka, maestro od mene ima sav respekt i divljenje.
Na kraju, preostaje mi tek citirati ga: "Be yourself,no matter what they say".

BABILONSKE BAKLJE - Haustor (1984)

Zanimljiva je priča,a i "povijest bolesti" zagrebačkog sastava koji je kao malokoja skupina mijenjao članove,strukturu i smjer,a produkt u obliku snimljenog materijala baš svaki je put zaslužio hvalospjeve.
Haustor doživljavam ponajboljim bandom,ne samo novovalne storije,nego i bogatog,koliko i raznolikog sublimata ovih prostora.
Babilonske Baklje osvjetljavaju A-stranu ploče Treći Svijet,sjajnog djela koje su Zagrepčani snimili u splitskom studiju Tetrapak uz svesrdno asistiranje Brodarića Jappe,koji je u eter lansirao skup pjesama savršeno skrojenih i dotjeranih.
Ne zauzimam stranu,ali blago naginjem Sacheru,koji je po snimljenoj ploči napustio band,šetao od banda Brojani,preko Dee-Dee Mellow i konačno do Vještica,a Haustor sa Rundekom u naslovnoj ulozi ubilježio još dva studijska bisera,što su Bolero i Tajni Grad.
Objašnjenje zašto soundtrack zaključujem Haustorovom pjesmom, nauštrb recimo Paris,Texas Rya Coodera, Telephone Call From Istanbul Toma Waitsa,ili primjerice All The Way To Reno R.E.M.-a,redom sjajnih pjesama i vrlo mi dragih, leži u neponovljivu trenutku koji je Jappa uspio uhvatiti sa bandom netom pristiglom sa odsluženja vojnog roka,banda koji je znakovito "odrastao" i narastao,u svakom mogućem smislu i donio nam dašak world glazbe,new wavea,reggaea,čak i duba u natruhama,uz dopadljivi Rundekov pjesnički senzibilitet.

"Nek' za nama samo zvijezde jezde i igraju,utrni babilonske baklje, nek' tinjaju."

dario b. // 09/02/2025