Jeste se stulumarili? Proveli? Dočekali Novu godinu onak' kak' se spada? Ma, kako god bilo, blago vama i zavidim vam da ste si i popili ponešto, a valjda vam je i glazbena kulisa ili bilo što za doček bilo u rangu vaših afiniteta.

Odavno već nemam sreće s time, biti će pa skoro uh-oh, niti sam ne znam koliko, jebate, pa možda 2 decenije od dočeka u sisačkom Ozonu 2004/ 2005 (na prvi dan su nastupali Ramirez s koprivničkim Spice Boys www.terapija.net/koncert.asp?ID=719 i odvalili fantastičan koncert) da nemam adekvatan tulum zbog profesionalnih obaveza jerbo mi je 12. mjesec najgori; toliko se naradim tih 20-ak radnih dana kada se svi spremaju za Božić i fešte, a ja 'delam, delam, delam, delam kot zamorc', reče i pjevaše protestno stari Jani Kovačič u gospel stilu još iz vremena bivše Juge. I tako delam, vsak den od prvoga prosinca, dođem doma sav strgan, popijem gemišt-dva, bacim se na stari ofucani madrac, ćorim do 6 ujutro, skuvam kavu, naravno onu najjeftiniju iz Lidla na akciji, odem na posao, odmaram za vikend, ma prvi tjedan, pa drugi, pa treći, pa glumim usput svetog Nikolu, djeda Mraza, nosim grungerske tajice i kratke hlaće, dobro kaj mi i rogove na glavu nisu stavili, raznosim poklone, ajd još me ne tjeraju da i kroz dimnjake ulazim, ma nije lako bradatome iz Laponije, a niti njegovim sobovima. A uz to, čitavo vrijeme 0.0, trijezan, moraš biti uljudan, klimati glavom, šetaju me od nemila do nedraga, jebate u tom 12. mjesecu sam napisao tek par članaka dok mi u glavi vrluda mjuza mnogih albuma o kojima bih želio i trebao pisati, no nikako da ufatim vremena.



I dogovorim se s ekipom iz KCM u kome sam residents DJ da ćemo odfrljiti jebeni tulum za doček, ma to čekam i maštam svaki dan na poslu, trnci mi prolaze tijelom dok se žderem pun frustracije od posla i šikaniranja kako sam spor i neorganiziran, kako pokloni neće biti dostavljeni na vrijeme, stalno mi zvrndaaaaa 'tituritutiritipipliližbljnjksmaršč' mobitel, službeni telefon, tovari mi se e-mail, uobražavam poput šizofrenika da mi stalno drnda zvuk tih telefona i prijetnji kako će oni razmatrati s mojim ovlaštenima s najvišlje instance da se sve to mora ubrzati. Ma može, samo dajte mi još barem dvoje-troje ljudi na speedu jerbo fizička kondicija ovdje nema baš mnogo razloga za uspješnost jer radni prostor ima svoje specifičnosti uz to što mi obavezno liftovi baš u to vrijeme obavezno zakažu i lepo Horvi, nosi pakete, poklone i robu na sedmi, osmi i deveti kat po stepenicama. Nikakvi dimnjaci, a kamoli njihovi 'enter' s aplikacija, to su, znamo bajke. Novogodišnji tulum kao DJ u KCM sam morao otkazati, a bila je u igri i neka lova: inače, ovoj ekipi koja me srdačno primila nakon 20 godina pauze što se tiče mog DJ-inga, radim gratis što nikad prije nisam, ali zato imam pijače kolko mi srce želi. Mogu fest popiti, recimo 10-15-20 piva nekoć, a otkako sam dijabetičar, prešao sam na vino i gemište (ne dižu šećer, provjereno), odoka 2-3 litreca vinca za tajming od 8 navečer do fajrunta i onda se još otkuturati na biciklu do moje skromne jazbine koja nije daleko od KCM ujutro gledavši svijet s rakursa Darka Rundeka i moje Haustor himne "Duhovi" 'stan'ca s pogledom na kukuruz/ bicikl naslonjen na nabijeljenu topolu/ u nekoj kancelar'ji zvoni telefon/ dijete bi napisalo....'



Ništa, nikakvog mi očekivanog novogodišnjeg tuluma nije bilo, a baš uoči ulaska u taj prokleti 12. mjesec kojeg sam toliko zamrzio u zadnjih skoro 20-ak godina, evo mi neočekivanog iznenađenja: moji nekadašnji new-romantics idoli Classix Nouveaux iz pubertetskih dana 1981/82 su nakon 40 godina pauze objavili povratnički album "Battle Cry" na kome se nalazi vodeći singl "Fix your eyes up" (ispravi gledište) koji u fonetskom aspektu zvuči kao 'fix your rise up' (popravi svoj uspon), a govori baš upravo o životnim bedastoćama nalik na moje. Nešto bih htio, nešto sam zacrtao, planirao, čak sam namjeravao otiću u Novi Sad na Dark Fest u organizaciji mojeg jako dobrog frenda MiKKe iz dreDDup, ali kurac i kiselo zelje, ma nemere, ne može, pa tko sam ja da kapitalističkom sistemu okrećem leđa kad sam mu najpotrebniji?



'Možda smo stariji,
Samouvjereniji i odvažniji
I još opstajemo

Mnogo stvari treba napraviti,
Ali kratko najbolje vrijeme
Tek dolazi
Ako ne odustanemo

Popravi svoj uspon
Za cijenu nagrade
Postignuća cilja,
Ali ja nisam došao do svojeg,
Tek ga tražim ispred sebe,
Nikako ono što je bilo,
Svaki dan mi je pun nade:
Stari, smotaj se i crkni,
Najbolje tek dolazi,
Ako ne odustaneš'

Jest, moj ćelavi idol Sal Solo je optimist i fino zbori, mada niti njemu nije lako nakon dvaput duljeg izbivanja ovog nekoć čuvenog, od kritike omalovaženog benda, nema veze, moji su duboko u srcu, forewer, samo žao mi što moj pokojni frend Božo Žon to nije doživio, on ih je dizao u nebesa, posebice s prvim albumom "Night People". Enivej, konačno ja legnem nakon svih tih peripetija što sam ih imao, još sam si pustio film "Savršeni svijet" s Kevin Costnerom da ublažim boli nepravde i tek sam samo popio jedan gemišt prije spavanja, te usnem ja u blaženi san, ništkoristi od stare podrtine koja je nešto htjela i imala ambicije za urnebesan tulum...

Sanjam neki čudan after: budim se u drugačijem stanu, malo boljem, onako za kojih 50 eura skupljem od mojeg iznajmljenog, malčice i sređenijem, modernijem, dakako i čišćem, ali u snu je i to moguće jer 'ja ne sanjam cadillac' i još uvijek nosim 'džemper za vinograd', ko što pjevaše Miladin Šobić, tu smo isti hippici, angažirani rockeri ili punkeri. Tjera me pišanje, to me i zbudilo, uđem u kupaonicu: velika i široka, nema one skučenosti od 2 kvadrata tuš kade i kamencem obavijene pipe, dignem poklopac otmjene wc školjke, pitam se, kad sam li je uspio nabaviti, jebate, ova školjka košta mojih 5-6 plaća, a kad tamo zasušeni teški drek, vrlo tamne čokoladne boje s tri-četiri parte, možda i pet, s kvržicama od nekakvih ljuskica (sjetite se, Zdena Franjić je pjevao 'jel sam govno, a sral sam kamenje') koje vodokotlić, koji mi inače u stanu ne šljaka (sipam vodu u lavor i ispirem školjku), nije mogao isprati. Idem sa četkom izglancati drek. Jebate, ne ide. Zalijepljen ko' cijanofixom. Čujem iz interijera, s kompjutera odjekuje klavirski chill-out The National "Pink rabbits", ma rekoh bolje to nego Pipsi i plagijat "Poštar lakog sna", netko ostavio programiranu play listu s youtube, a onda se vratih u sobu koja je sasvim drugačija od moje skromne garsonjere i shvatim da je ovdje bio neki vraški tulum. Razbacane stvari kojekuda, ženski veš, muški veš, neke majice, u pepeljarama opušci od jointa, na stolu jedna dobra lajna speeda ili koke (nisam provjeravao), plastični q-packovi pive, zgažene limenke, budilica koju nemam, a počinje s youtube The Chemical Brothers "Let forever be" i gledam na prozor s balkonom kojeg također nemam. Plastični stolac, onakav kakav često viđamo na terasama (ha, valjda mi ga netko donesel za poklon, kak' to i ide, jednom su mi donesli poštanski sandučić, crvenu plastičnu tablicu iz vlaka 'dozvoljeno pušenje' i plastični sanduk pun sira, ako se sjećate, nekad su pred dućanima nakon pola noći ostavljali mlijeko i mliječne proizvode), na njemu plastična crna vrećica za smeće, zgužvana, s nje se cijedi drisnica, netko se posrao i skočio s balkona, a na tepihu ogromna balega, nit' je tvrda, niti proljev, onako srednje konfigurirana taman da se posklizneš ako ne paziš i poravnaš surlu, pa možeš i da se umočiš. Rečemo između senfa, ajvara, hašea i kavijara, baš pravi miks. A interesantno, u snu nisam osjetio smrad. I još kapljice što su nekome frćkale iz guzice, dobro se vidjelo da je skočio preko balkona stana u suterenu, ništ' puno, maksimalno metar od razizemlja, sigurno se nije ozljedio. A kaj je to točno bilo, uh, jebate, ostao sam zabezeknut. Neki vraški tulum s Pixies, Nirvanom, Bowiem, Public Enemy, R.E.M., The Smiths, Black Sabbath, Rottenom, Talking Heads, Einsturzende Neubauten, Throbbing Gristle, Frank Zappom, Beefheartom, Kraftwerk, Presleyom, Orgazmm, Šarlom, Idolima...



I utom se probudim skoro urlikajući 'jebate, kakav tulum!', a moja draga mi kaže da sam buncao, grčio se i mumljao, da koji je qrc zajebavam, kakav tulum, koji mi je đavo, nigdje nismo išli, da sam trebao DJ-irati u KCM-u gdje bi se zabavio i sve svoje frustracije izbacio u, kako reče Miles Davies, 'social music'. Poslije mi kolegica Snježa s posla govori o ovom snu: to su ti nofci, dok sanjaš drek, buš dobil nekaj. Ma daj, ne vjerujem, u snu sam dobil drek, a i u stvarnosti ga stalno dobivam s najvišlje instance. Ne vjerujem u tumačenje snova. Oni su baš odraz naše dopune neostvarenih želja. Realnost je 'popravi svoj aspekt'. Ništa ne očekivaj. Barem kad si zrela osoba, a dok si adolescent, možeš vjerovati u kojekakve bedastoće. Prije točno 20 godina su D.A.F. rekli 'Ich bin tot'. A i Vili iz Donkey Hot je dobro rekao ono što mu je otac poručio (Gobac, Psihomodo Pop) 'dečec, dok se zbudiš u 50-im, ak te ništ ne boli, mrtav si'.

horvi // 03/01/2024