Massimo Savić (Pula, 6/12/1962 - Zagreb, 23/12/2022) je za mnoge bio zabavnjak i uspio je kao estradna ličnost na račun mnogih pop hitova, međutim u domenu alternativne Terapija.net spada zbog velikih zasluga s početka karijere.

Ne želim se miješati u Massimove obligacije promjene smjera. Bile su čuđenje nekadašnje Jugoslavije kada je nakon okončanja jedne od najoriginalnijih post-punk/ new-wave grupa s ovih područja Dorian Gray u drugoj polovici 80-ih mic po mic počeo zastranjivati u zabavnu glazbu tražeći "Ljubice", "Strance u noći", "Riječi čarobne", "Benzine-kerozine" i svaštariti, a dobro se znalo da to nije bio njegov fah. Jer, bio je opčinjen David Bowiem, Roxy Music, cjelokupnim art-rockom i mračnim post-punkom Bauhaus, Siouxsie And The Banshees, te Joy Division i Gang Of Four, kao i elegancijom izraza s obzirom da je imao karizmatičan, specifično poseban vokal, a uz to je bio i odličan gitarist, te tekstopisac čudnovate lirike bazirane na iskustvima s LSD-ijem i mnogim medikamentima. Pogrešno se navodi da su Dorian Gray bili synth-pop bend. To apsolutno nije točno. Prva, izvorna postava su uz njega na gitari i vokalu bili Vedran Čupić (gitara), Branko Terzić (bubnjevi) i Emil Krnjić (bas), a jedini synth element u tome je bio klavijaturist Toni Ostojić koji i nije imao neku veću ulogu spram njihovih zveketavih gitara što može posvjedočiti prvi demo iz 1981., primjerice pjesme "Kamena srca" ili "Kuća".





Najbolji prikaz izvornika je kratki video zapis s YURM-a 1982. (jugoslavenski rock moment - takmičenje za demo izvođače, sukladno današnjem HGF-u u Zaboku), pjesme "Jahač bez glave", a u priloženom youtube linku stražarnog lopova Gorana Polaka ima još sijaset audio materijala od gotovo pola sata - pjesme "Kuća", "Legenda", "Umorni lovac", "Grad (Divni ljudi)"... Budući da su bili svojevrsna avangarda u zvuku i stilu kao demo bend, a i prepoznati od kritike, vrlo brzo ih je, tja da li na sreću, uhvatio meštar od ondašnje produkcije Saša Habić.

Dorian Gray su tada bili najmodernija komunikacija jezgrovitog post-punka s funk elementima kombinacije The Pop Group, zvečećih Andy Gill gitara i psihodeličnih fluktacija, prilično energičan stroj, usuđujem se reći bolji od ondašnje Sexe i Trobecovih Krušnih Peći, a njihovih grafita po Zagrebu se moglo vidjeti svugdje. Jasno, sami članovi benda su ih ispisivali. Za razliku od tada najpopularnijeg post-punkera Adam Anta, čija je glazba daleko više dugovala r'n'r-u, folku i surfu, oni su istraživali sasvim drugu stranu izraza, upravo onu koja će netom kasnije biti prepoznata kao dark ili gothic rock sukladno sa spomenutim svjetskim imenima, a još jedan krucijalno važan dokaz jest i koncert u Mariboru 1983. prije nego li će objaviti epohalni debi album "Sjaj u tami".

To je već bilo vrijeme kada ih je Saša Habić 'inagurirao' da se oslobode tih zvečećih post-punk/ noise gitara, smire strasti, stišaju energiju, Massimo pritaji vokal, a u prvi plan ispolje Ostojićeve synth harmonije. Tako se i postava promijenila, došli su Jadran Zdunić (bas), Dragan Simonovski (bubnjevi) i Zoran Cvetković - Zok (zanimljivo, iz jednog od najzapostavljenijih new-wave bendova, Parlament), a izvorna kemija je stubokom nestala pretvorivši se u onaj jako lijepi i šarmantan, ali ipak drugačiji debi album "Sjaj u tami" (1983) koji ih je proslavio naslovnim hitom, prepjevanom obradom Walker Brothers i uglavnom ranim materijalom koji u sebi više nije imao niti 50% snage originalne katarze. Iz pjesama je nestalo brojnih motiva, lucidnih krikova i stihova, psihodelije, gitarskih minijatura, te, na žalost, puno toga što je krasilo prvu fazu motivirajući ondašnju rock scenu novim pristupačnim zvukom u rangu pristojno umivenih bendova Boa, Jakarta i Zana. Istina, ostala je odlična debi ploča, fine kritike u magazinima Rock i Džuboks koji je tada bio na izdisaju, slovili su kao daleko bolji koncertni bend od EKV baš u vrijeme debi albuma.

Drugi album "Za tvoje oči", realiziran početkom 1985. se uštelao u pop zvuk i više nikakve veze nije imao s post-punkom, glavni singl "Samo za tvoje oči" je postao prilično dobro prihvaćen hit na radio stanicama, a ako niste shvatili "I could never take the place of your man", hit Princea iz 1987. je vrlo sličan (naravno, pokrali su ga Prljavo Kazalište u pjesmi "Pisma ljubavna", 1991), bio je i drugi, manje prihvaćen "Ti si tu", u emisiji "Jugoton express" Massimo je objasnio da je album rađen s ljubavlju jer je konačno doživio pravu ljubav i svi dotašanji fanovi su mu vjerovali jer je ploča uistinu ljubavna, samo stilski daleko drugačija brazdivši u soul i funk. I još uvijek je to moglo proći da je nastavljeno u sličnom žanru. Iznenada se nakon toga pojavio solo singlom "Nema izlaza iz ovih soba" emitiranog na ondašnjem beogradskom TV show-programu "Hit meseca", te se 1987. isprobao kao učesnik jugoslavenske pjesme za Euroviziju sa, ha, solidnim, lijepim šlagerom "Samo jedan dan" koji nije prošao, u Brussels su otišli Novi Fosili "Ja sam za ples" i osvojili legendarno 4. mjesto (pobjednik je bio Johnny Logan "Hold me now"), a iskreno govoreći, već tada sam potpuno izgubio želju da pratim daljnju mu karijeru jer se više nije obraćao rockerima i alternativcima nego domaćicama, uglavnom ljubiteljima Dalibor Bruna, Miše Kovača, Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića i ostalih zabavnjaka.



Imao sam prilike da ga gledam Dorian Gray u Bjelovaru 1984., bio je to jedan od najboljih rock nastupa domaćeg benda kojeg sam kao klinac od 17 godina vidio: bend je bio potpuno našminkan darkerski, make up, skoro pa su izgledali ko Bowie u video spotu "Ashes to ashes" s new-romantics outlookom, ma fantazija za vidjeti, a bome i čuti, te uopće nisu zvučali kao na isproduciranoj ploči. Massimov vokal je bio mračan i hladan, Peter Murphyjevski, a kako nas je bilo samo tridesetak u publici, prozborio je 'mnogima će biti žao što večeras nisu došli'. Za taj koncert sam stopirao od svog Đurđevca vozeći se s dvije pijane kamiondžije što su se vraćali iz Irana, zabijali su čakiju na volan i psovali mater špediciji što ih je tamo poslala. Usro sam se od straha, zaustavili su se u birtiji "Crna mica" u Hampovici na Bilogori, ja sam im pobjegao, hvala Alahu i Bogu koliko sam se uplašio i nekom srećom koje je tada bilo, prvi-drugi auto mi je stao i otpeljao me do Bjelovara, a nakon odličnog koncerta sam pješačio 32 km nazad jer su me neki vlaji belovarski na koncertu htjeli tući pošto su mrzili nas seljake, Picoke i Đurđevčane, ali vi to ne možete i ne morate shvatiti koja je to razlika malograđanštine Bjelovara, inače mojeg rodnog grada i mene kao seljaka iz Đurđevca koji je rođen u njihovom gradu. Danas mi ponekad, kad se vraćam u Đurđevac dođe da se zaustavim u Bjelovaru i pitam gdje su više svi ti silni vlaji... Za Dorian Gray imam jako lijepa sjećanja, jedan su mi od 10 najboljih ex-Yu bendova, a nikad im kao primjerice bendovima Boa, Beograd, ranom Električnom Orgazmu to nisam mogao reći u direktnom kontaktu jer su se razišli i malo tko zna da su bez Massima objavili potpuno neprimjećen album "Dorian Gray" 1997. (Croatia Records). Moja frendica junkoza iz Istre je bila Massimova susjeda i nije voljela njegove gitarske distorzije slušati po čitav dan, ali joj se kasnije sviđao kao zabavnjak. Nije voljela izvorni Dorian Gray kao niti cjelokupan post-punk gothic, to mi je jasno, pa isto tako da danas novinari pišu kako je bend bio neki synth-pop jer osim dvije, možda tri pjesme ama baš ništa ne znaju o Massimu prije nego što je postao taj mainstream zabavnjak za njihov ukus.

horvi // 27/12/2022