home > kolumna > Nov(ij)a izdanja INMUSIC 2016 izvođača

kontakt | search |

Nov(ij)a izdanja INMUSIC 2016 izvođača

OPAKI JAHAČI VATRENIH PAKLENIH RIFFOVA IZ PAKLA - Demo (d.i.y., 2013)

Jebote, koji bend...

Nadam se da takav stav budem imao i dok ga pogledam na InMusicu ove godine jer su mi apsolutno najenergičniji i najrockerskiji bend kojeg sam imao prilike čuti u kolekciji domaćih novih snaga, ali znam što će se desiti - pogledati će ga par ljudi, svirati će za njih i mene.

Čak na bandcampcomp stranici ništa ne navode tko su i što su (osim da su iz Karlovca), imaju samo 3 pjesme, ali su kvalitetne i meni kao rockeru, punkeru i metalcu pašu daleko bolje od onih pjesama ranih Majki, Partibrejkersa i sličnih bendova u kojima mi je manjkalo thrash-metala, žestine, naglašene energije r'n'r-a uz neku paradoksnu doskočicu. Ovi ljudi su totalni r'n'r od glave do pete, skidam im kapu. Moguća su budućnost hrvatskog jadnog rocka kojeg na životu održavaju još rijetki univerzumi (Skaut, Garage In July, Diskurs, Abergaz, Srbi) u nekim drugim žanrovima, ali stav je isti, onaj prgav što izaziva revolt frustrirane osobe. Konkretno, ovdje se radi o 11 minuta svađe između muškarca i žene pretvorene u 3 sjajne, ma takoreći fenomenalne pjesme snimljene još 2013., a hm, ne bih znao imaju li još kakvih materijala. "Kraj" je raskid filma kome ne pripdamo, jedna od najboljih pjesama u fahu d.i.y. produkcije koju sam čuo u zadnjih 10-ak godina, "Lagana" je naizgled 'zavodljiva', no u suštini je opaka i nikako nije za dušebrižnike što razmišljaju o djevicama koje će svoje prvo iskustvo doživjeti s princom na bijelom konju, a "Za nas" je univerzalna stvar kad se dvoje ljudi
ne razumiju, pa niti u ovoj recenziji. Gledam ovo sa strane percipirajući bend koji je itekako potentan u sviračkom i lirskom aspektu, uistinu je sjajan po ovome materijalu i trebalo bi mu dobrog vjetra u leđa da sav taj potencijal kojeg imaju barem u ove 3 pjesme iskoriste na adekvatan način.

horvi



NIKKI LOUDER: Trout (Moonlee Records/ ZARS Records, 2015)

S obzirom da je kompletan materijal snimljen uživo samo tokom jedne srpanjske večeri u Domu Kulture Kamnik, bolji tonski performansi ovog albuma se i nisu mogli dobiti. Pa ipak, slovenski predstavnici noise-rocka mogu itekako biti zadovoljni konačnim rezultatom kojeg je masterirao Carl Saff: nešto manje od pola sata uigrane svirke s mnoštvo dekompozicijskih struktura djeluje poput studijskog zapisa u kome se bend čak poigrava i s fade-in uvodima, škripavim gitarama, eksperimentima, a i solidno poštelanim odnosima svih instrumenata.

Takvih zahvata najviše ima u uvodnom instrumentalu "Don't believe your own bullshit" koji se čini kao da su zvučne relacije bitno izvitoperene i da nas na ostatku materijala čeka brljavljenje s prljavim demo snimkom, no malo brus, osobito kad nakon glazbeno relativno skuliranijih, ali i vokalno vrlo neurotičnih "Courage", blueserske "Feline blues", prangirajuće disonantnog bas funka "CV" i gitarski najmelodičnijih "Para cargo" s dvodjelnim aranžmanom, te "Shareholder" na red dođu dvije osebujne noiserske poslastice - naslovna "Trout" i završna "Salsa ass" koje u potpunosti predočavaju sonicyouthovski senzibilitet iz 80-ih godina. U tom pogledu su ovi fantje ispoštovali sve vitalno bitne relacije odigravši veliku dobitnu partiju na malom igralištu pokazavši pribranost, staloženost i kompozitorski uigran elan i za daleko veće manifestacije žanra kome pripadaju.

Jest da noiseri odavno više nisu proklamirano značajni faktori globalne rock scene kao 80-ih ili 90-ih, te da je masu njih popustilo na račun vrlo šture, jednostavne, a sve manje zajedljive i provokativno bizarne lirike koja više niti izdaleka ne sugerira onu moć bolesnih i paradoksnih mrakova, te kojekakvih eskapada The Birthday Party, Butthole Surfers i Albinijevog nihilističkog ekscentrizma. Pa ipak, ovdje se kroz vrlo kratke tekstove mjestimično naziru ubodi u ironiju i punkerski cinizam ostavši još štošta toga dužni da bi kolektivna pjesmarica žanra mogla uknjižiti barem jedan novi 'singl' favorit.

horvi



CHUI: Third Sun from the Stone (Dancing Bear, 2015)

Već pri naslovu albuma, koji ujedno sugerira i da je ovo njihov treći album, poigrali su se naslovom kultne Hendrixove "Third Stone from the Sun", imao sam feeling da bi trio Chui (Toni Starešinić, Vojkan Jocić i Janko Novoselić) mogao napraviti jedan malo veći odmak od svoje dotadašnje glazbene filozofije. Prije nego nastavim priču o (n)ovom albumu, savjetujem sve koji još nisu upoznati s onim što radi Chui, nek poslušaju njihova prva dva albuma, u kojima se može primijetiti bendovska progresija, koja je ovim albumom otišla bar jedan korak dalje.

Da se vratim na Hendrixa, spomenut ću da je itekako moguće da bi se i pokojni Jimi, da je živ, itekako pronašao u onome što su na Third Sun from the Stone dali Chui. Album obiluje sviračkom energijom u kojoj se nitko od članova nije štedio. Glazbeno su ponudili mix modernog jazza, progresivnog rocka i psihodelije, kojim uspješno grade most između sadašnje glazbe s rock motivima prošlosti i futurističkim elementima budućnosti. Vjerujem da će svatko tu naći nešto za sebe, jer bili ljubitelj glazbene ostavštine Pinkića ili moderne verzije jazza St Germainea, Chui je tu za vas. Kompozicija "Shape Shifter", peta na albumu, ona je kojoj dajem ocjenu pet. U njoj su svi glazbenici zagrizli tkivo progresije i psihodelije sedamdesetih, s impresivnom gitarističko-psihodeličnom dionicom, u kojoj cijeli bend bježi iz tvrđeg rokorskijeg uvoda u melodiju koja asocira na Supertramp - "Child of Vision", starijima poznatu kao naslovnu temu nikad prežaljene Kviskoteke. Još jedna od upečatljivijih kompozicija je naslovna, u kojoj iz uvodne psihodelije odlaze u new age melodije, pokazujući koliko su potentni iskombinirati više glazbenih struktura u jedno tkivo.

U usporedbi s prva dva albuma, trio je ovdje puno zločestiji, imaju muda snimiti album bez lijepih radiofoničnih melodija, album kojim se ne klanjaju ni publici ni kritici. Takav pristup treba pozdraviti jer treće sunce od kamenčića baš zbog takvog pristupa glazbi ima pozitivni bezobrazluk.

Iako su na početku karijere kritike gurale Chui u neku od podvrsta jazza, ovim albumom oni su podosta odmakli od tog glazbenog pravca. Štoviše, dali su veliki hommage glazbi sedamdesetih, nudeći nešto novo i provokativno, podsjećajući me malo na put koji je Miles Davis utkao s albumom Bitches Brew (1970), nakon čeg' ni rock ni jazz glazba nije ostala ista. Naravno da se Chui po mogućnosti revolucije ne mogu strpati u isti koš s kultnim trubačem, ali način na koji rade ima nešto što nije toliko česta pojava na našim prostorima. S time da u njihovoj glazbi ima i plesnih ritmova koji ih mogu staviti uz bok s Pills 'n' Thrills and Bellyaches osobno mi dragih Happy Mondays. Kritika je, pri osvrtu albuma, s razlogom na njihovoj strani, a nisam ni ja ostao imun na njihov čušpajz različitih glazbenih stilova.

jura



DJANGO DJANGO: Born Under Saturn (Because Music, Ribbon Music, 2015)

Sa svojim prvim albumom, su mi Django Django nekako izmaknuli, iako sad kad čitam sve te hvalospjeve o debiju, čini mi se da sam ga nepravedno zapostavio. No, sjećam se tada kad je objavljen singl Default, sve mi se to činilo preslično bendovima kao što su OK GO, Hot Chip i kojekakvim drugim "indijanerskim plesnjacima". E sad, kaj je tu je, vrijeme ne možemo vratiti unatrag, ali možemo ih početi slušati od drugog albuma.

No, prije svega predstavljanje. David Maclean (bubnjar i producent), Vincent Neff (pjevač i gitarist), Jimmy Dixon (basist) i Tommy Grace (elektronika) sreli su se na Edinburgh College of Art i dalje je sve poznato. Nije poznato da li su uspjeli završiti koledž, al vjerojatno im to neće biti bitno kroz koju godinu, ako uspiju napravit još poneku pjesmu kao što je First Light.

Ta pjesma me doslovce natjerala da idem preslušavati ostatak materijala. Ne samo novog albuma, nego i starog. Moram priznati da se nisam oduševio s prvim, kao što su bila oduševljena gospoda kritičari pri pisanju o njemu, a nije me baš ni cjelokupni novi album toliko oduševio. No, ostaje im First Light, pa makar mi ostanu "one hit wonder", meni dosta. No, vidi se da tu ima materijala za napredak, pa im treba dati još poneku šansu.

Na prvoj pjesmi, Giant, su se malo zaigrali i već sam skoro odustao slušati album, jer iako ima onih koji mogu krenuti s osamipol minutnom pjesmom, Django Django to još nisu. Pričekao sam do Shake & Tremble, koja je upravo takva kakvo su joj i ime nadjenuli, "tresuća i drhteća". Ne znaš da li je to spoj The Crampsa i Beach Boysa ili The Bambi Molestersa i Tame Impala, i tu sam se odlučio ostati.

Da nisam, ne bi čuo Pause Repeat, koja bi mogla ove godine zavladati u mnogim klubovima, ako se pravilno zapakira uz šareni i zgodni video spot. Bome ni naredna Reflections, nije daleko od prethodnice, a uz prilično neočekivani jazzy sax solo stoji uz bok nabrojanim pjesmama.

I tu su trebali stisnuti "stop", i bio bi to odličan album. Međutim svakog slušatelja koji želi preslušati "Born Under Saturn" čeka još sedam pjesama, odnosno nekakvih četrdesetak minuta materijala, kao i do sad. Daleko od toga, da u nastavku nema dobrih pjesama. Da su umjesto uvodne Giant ubacili High Moon i Beginning To Fade, dobili bi zgusnuti odličan materijal za drugi, najteži album, a ovako im se odlične pjesme razvodne i utope u prosječnom materijalu, pa ih treba tražiti i otkrivati.

pedja



MOSKAU - Gospel Machine (d.i.y., 2016)

Jedan od najproduktivnijih i vrlo zahuktalih bendova što se tiče diskografskog d.i.y. opusa u posljednje vrijeme sasvim zasluženo je dobio priliku da nastupi na ovogodišnjem InMusic festivalu. Ako će biti sve kak' se očekuje, valja se nadati da ovi Koprivničanci neće imati onu groznu nesreću svirke pred praznim gledalištem jer raporti s njihovih posljednjih koncerata govore o popriličnoj euforiji što ide u pozitivnom smjeru. Do sada su nanizali čak 8 izdanja, a odnedavno su se okrenuli kibiciranju vrlo trendly retrospekcije tradicionalnih, uglavnom gospel napjeva kombinirajući s glazbene strane većinom americanu, folk i izvorni delta blues.

Na ovome materijalu imaju vrlo jednostavan instrumentarij (gitare, električni bas, klavijature/piano, melodiku, bubnjeve, tamburin, 'claphands') što koriste u svrhu predočavanja što arhaičnijeg, doslovce rečeno starinskog stilsko-zvučnog folka otprilike najnovijeg krika mode cirka 1940-ih kada je Lester Polfus iliti poznatiji kao Les Paul usavršio akustičnu tamburu s nekoliko dodatnih pic-upova kataliziravši akustiku u elektriku, a kasnije radeći za Gibson Corporation i u električnu gitaru. Ovakav 'vintage' zvuk teško bi bilo očekivati od relativno mlađahnog benda potpomognutog i s nekoliko gostiju (Tena Rak - harmonika, vokali, Buga Klara Blanuša i Gentleman - samo vokali), međutim sve su to odreda dugogodišnji svirači što su prošli različite faze i žanrove, takoreći od hardcorea i punka preko indie-rocka tako da je ovaj stilski zaokret sasvim logičan slijed u njihovom istraživanju eklekticizma s obzirom da nisu mnogo obraćali pažnju na nove elemente u popularnoj glazbi. Tako ovdje jasno propitkuju elemente iz davno prohujalih stilova spajajući ih u nove cjeline dajući tradicionalnim baštinama novo ruho jednog sasvim drugačijeg cover benda. Uz malo znane arhaične pjesme ("In my time of dying", "Ain't no grave", efektno odrađene "John the revelator", ženskim vokalom i noise eksperimentima napucane "Go to sleep you little baby"...), pronađe se i poneka razvikana, netradicionalna s potpisom Nick Cavea ("City of refugee"), Tom Waitsa ("Jesus gonna be here"), Son Housea ("Grinnin' in your face") i Josh Hadena (vrlo lijepa završna laganica "Spiritual").

S obzirom da ovakav stil nije udomaćen na našoj sceni (imamo tek nekoliko sličnih izvođača), a ova ekipa ga je vrlo dobro usvojila, osobito vokalno, skoro pa poput najcrnjeg crnca što se kune u Jesusa, oplakuje svoju tugu, čemer i jad narikavajući nad praznim limenim tanjurom i poluispijenom flašom prohibicijski najjeftinijeg viskija, "Gospel Machine" je u tom fahu neo-tradicionalizma na našoj sceni unatoč obradama najzreliji album, kako u sviračkom, idejnom i kreativnom, tako i u produkcijskom aspektu.

horvi



THE BLACK ROOM - In This Town Lies a City (d.i.y., 2016)

Riječki četverac osnovan 2014. jedan je od domaćih predstavnika na ovogodišnjem InMusic festivalu s nedavno objavljenim debi albumom (8.III 2016.). Od samog osnutka rade u postavi Miljen Sirotić (bas), Ivan Ritoša (bubnjevi), te Leo Ventin i Jakov Katalinić (oba na gitarama i vokalima). Tekstovi su im na engleskom jeziku, doimaju se individualnim preokupacijama s tenzijama ka otuđenju kontemplirajući rock svjetonazor kroz prizmu socijalnog statusa, društvenih odnosa i globalističkog truda ka slobodama bez mnogo uplitanja konzekvenca morala i etike. Ništa osobito, nepunkerski, neborbeno, nerockerski i bez ikakvih velikih poruka upadaju nesvjesno u kontekst onih bezidejnih Hrvata-rockera što misle da s engleskim jezikom mogu proći u tamo nekom susjednom dvorištu. Ako ne u Zapadnoj Europi, onda na istoku, ne Bliskom, ali nama vrlo bliskom balkanskom i nešto malo dalje do cirka Kazahstana i Rusije. Takvih bendova i oni imaju napretek. Lirika im je vrlo slabašna i na nju se ne može osloniti jer nema priču izuzev ako se ne proturi kao adekvatna podloga za najšire mase ili za crtiće što je uspjelo Chris Martinu (Coldplay). Nedavno sam sa svojim klincem gledao neki crtić, nemam pojma koji jer ih gledamo na tone i čujem neku stvar od Coldplay, aha, sad mi je jasno zašto su tako popularni mada ih uopće ne pratim isto kao niti U2 koji su mi ranih 80-ih bili jedan od najomiljenijih bendova. Može Bono danas dići dva prsta za izbjeglice i donirati sirotinji milijun funti, ljubiti papu, dati mu svoje cvikse, ali teško je više takvim ljudima davati povjerenje...

Album vrlo obećavajuće počinje umjerenim tempovima pjesama "Closer", "The show is calling" i "Dead Queen ruling" s prizvukom kombinacija stoner-popa QOTSA, ranih Arctic Monkeys, ponešto garažnog zvuka koji je nekad na početku 21. stoljeća mnogo poručivao (Black Rebel Motorcycle Club, The Strokes), no onda bespotrebno nakon samo desetak minuta u kojima solidno, no ne i dostatno žestoko rokaju, odlaze u mračnu baladičnu bluesy laganicu "Modern times" kakvu bi tek valjalo očekivati negdje pred sam konac albuma spuštajući taj početni energični adrenalin u nepotreban i prijevremeni relaks kao da su prašili neki vraški žestoki metal, hardcore ili ekstremniji žanr pa im treba 5 minuta odmora. I njima, a i publici. Ma koješta. To bi vjerojatno prošlo na USA ili UK tržištu s dobrom promotivnom i logističkom potporom, te se nevjerojatnim skokovima od pjesme do pjesme stalno bakću s međuodnosima uvjetno rečeno energičnijih pjesama i onih mekših, baladičnijih, a ako se sjetimo recimo nekih uspjelijih albuma The Jesus And Mary Chain koji su također imali sličan problem i naposljetku posve popustili oportunizmu mekog rocka prije brit-popa, nešto vrlo slično bi se s ovakvom miš-maš taktikom moglo desiti i ovim Riječanima posebice jer im je ovo debi album, a on bi, zna se, morao biti napucan totalnim adrenalinom da bude nezaboravan i najdraži prvijenac u kojeg je uloženo sve što se ima na raspolaganju bez taktiziranja.

Pa eto tako, dešava se da neprekidno album upada u klopke monotonije. Psihodelična akustara bez bubnjeva "Tonight, my stranger" trebala bi doći tek na nekom petom-šestom albumu dok se bend definitivno probije i to na daleko bolje i kreativnije izveden način bez gitarističkog osnovnog legata s kojime pokazuju da dvojac na žicama nije vičan staccato tehnici ili domišljatije koncipiranoj kompoziciji što se odnosi i na nešto bolju "In lines" u kojoj bubnjevi dolaze tek na polovici pjesme. Ali pobogu, zar takvih pjesama nije dovoljno još od vremena Led Zeppelin, Pink Floyd i The Eagles, te njihovih horda nasljednika što s koljena na koljeno prenose jedne te iste kamare bezidejnih kopija? Da je čitav album napucan energijom poput "T.D.K. (tears, drums and kisses)", po meni najboljom pjesmom s razvijenim osjećajem i za melodiju i za kratkoću, a bome i za kompleksniji poduhvat u finišu (traje svega 3 minute), ne bi se dešavali stilski eklekticizmi simpatične, ali pretenciozne "The viper room" koja niti u slučaju The Rolling Stones ili Bowieve najpopularnije faze ne bi prošla s ovacijama lovorika jer je baš upravo to - napucana žarkom željom za slavom s aspekta zavidnog promatrača koji smatra da može ostvariti nešto blisko svojim idolima koji nisu niti Stonesi, niti Bowie, već njihovi plagijatori poput Placebo, Muse ili Radiohead koji su ih daleko lukavije i pronicljivije iskoristili u mnogim aspektima. Na žalost, kod The Black Room se upravo osjeća taj vražji faktor povođenja za utjecajima da debi album bude neko opasno remek-djelo u kome se mora nalaziti i psihodelija od 7 i pol minuta "Riptide" što uzgred rečeno sa stonerom ili bliskim doom žanrom nema ama baš ništa već s trećom-četvrtom generacijom što možda niti ne zna da zvuči poput The Cure koji su itekako važni katalizatori između post-rocka, post-metala, stonera, dooma i space-rocka zavaravši cijeli r'n'r svijet da su post-punk/new-wave/gothic-rock na račun onih dobro znanih velikih hitova. Završna akustična "Autumn city" je sasvim opravdana, mogla je doći i na početku, nema smetnje, takvih pjesama imaju i najtvrdokorniji hardcoreaši, a i ekstremni metal-noise-experimental izvođači, to je jednostavno klasika glazbe u kojoj netko na žicama konačno pokazuje tu staccato vještinu s obzirom da se bend trudi šaranjima po ne tako dalekoj retro ostavštini napraviti jak početni utisak s debijem, ali u principu, on je vrlo tanan unatoč razbarušenom stilskom kolažu koji nije najs(p)retnije kanaliziran već kompromitirajući očito tek samo isprobavajući vitalne sklonosti benda za nešto daleko fokusiranije.

horvi



SKUNK ANANSIE: Anarchytecture (Boogooyamma/ earMUSIC/ Carosello, 2016)

U obnovljenom životu Skunk Anansie su ostavili podosta kiselih lica svojih fanova i što je poraznije po sam bend, vrlo mršav komercijalni odjek ne plasiravši 3 'povratnička' albuma niti do britanskog top-40, dok su u USA ionako nezapaženi tokom cijele karijere. Osim toga niti jedan od deset singlova skinutih s njih nije ostavio ama baš nikakav trag na britanskim ljestvicama, čak niti na indie, rock & metal ili indie breakers listama gdje je za pojavljivanje dovoljno prodati ponekad po svega stotinjak, pa i manje primjeraka.

Od nekad istinski masivnog zvuka koji je korespondirao na relacijama punk-funk-metala i hard-rocka koji puta referentno naslonjenog na blaži oblik RATM s gordo samozvanim provokativnim sloganom 'clit-rock' (klitoris-rock) na prva tri proslavljena albuma iz 90-ih prodanih u milijunskim nakladama, njihov povratak u drugoj dekadi 21. stoljeća nakon skoro desetogodišnjeg hiatusa je, sada definitivno jasno, otišao u posve pogrešnom smjeru. Dok bend i dalje uživo održava upečatljivo snažne koncerte kakve smo vidjeli na Špancir Festu, te dvaput u Zagrebu (Mars Festival 2010. i godinu kasnije u Aquariusu), njihovi studijski radovi ne isporučuju niti polovičnu snagu te samouvjerene drskosti da bi se uopće mogli smatrati alternativnim rockom. "Wonderlustre" (2010, UK no.58) i "Black Traffic" (2012, UK no.42) bili su samo tek blijedi ostaci s beskrvnom, dijetalnom energijom usmjerenom ka indie-rock/ britpop kalupima, a ovaj šesti "Anarchytecture" (dosegao najslabiji plasman, UK no.85) samo potvrđuje činjenicu da se bend upušta u koketiranje s razvodnjenim trendovima minuciozno nijansiranim retrogradnim figurama u kojima se najviše izgubila distorzija i riff Martin Ace Kenta, te grozničavo-paranoičan vokal Skin.

Već sam prvi singl, ujedno i najjača stvar albuma "Love someone else" ne sugerira nimalo kreativni rasplet minimalističkim bas linijama, tempom dance-rocka i New Order-ovskim frazama vrativši stil benda debelo u epohu new-wavea, odnosno sveprisutnog retro trenda kome u ono najpopularnije vrijeme tokom 90-ih nisu pripadali. Synth koji se pojavljuje u "Victim" s elektronski tretiranim bubnjevima prije bi pristajao izvođačima koji su zakasnili na new-romantics gozbu Japan i Roxy Music, a ima ih u dugačkoj koloni na čelu s Foals i sve neuvjerljivijim Bloc Party, dok je drugi singl "In the backroom" više no očita insinuacija na Visage, Ultravox i Duran Duran s natruhama post-punka vrlo uspješno revitaliziranog preko Franz Ferdinand i svojevremeno Gossip koji su potom krenuli u disco i elektroniku. Album nažalost nema niti jednu moćnu rock pjesmu i razaraču, Skin suzdržava svoj osebujan i čvrst vokal tek povremeno isporučivši poneki vrisak ("Bullets"), Ace se riffova laća na par momenata (najbrža "That sinking feeling"), ali taj nabrušeniji dio albuma ne ostavlja ama baš nikakav konkretno žestok utisak koji bi sugerirao da je to nekoć bila punk-metal ekipa što se deklarirala alternativcima. Sreća po bend što su redovito ubadali s laganicama i Skininim emancipiranim poetskim frustracijama, pa niti jedna od 5-6 'baladičnih' pjesma u tom pogledu ne oscilira bitnije s emocijama i strašću koji put uvijenih u pop-stoner (kratki instrumental "Suckers!") i naznake permanentne Queen pretencioznosti ("We are the flames"). Samoironično, na koncu albuma dolazi "I'll let you down", fina balada puna razočarenja, taman za paljenje upaljača na koncertima i patetične lirske raskoši kako najjednostavnije otkantati ishoblanu ljubav.

Bend u tom svojem drugom, puno mekšem životu pokušava pronaći put do novog auditorija upravo trendovskim sredstvima - hipsterskom blagoglagoljivošću, tankim i neagresivnim glazbenim strukturama, te odavno znanim LGBT stavom s kojime su i osvojili milijunske horde. Ali umjesto da nastavljaju svoju daleko bogatiju stilsku prošlost nekim novim zvučnim nadogradnjama, da ne kažem kako se od samog povratka 2010. očekivao post-grunge, nu-metal, metalcore ili nešto daleko žešće, bend sve više ide u pop vode i AOR sheme koje im se već sada dobrano odbijaju o glavu i mogle bi završiti time da se pretvore u komercijalno dosadan i neinventivan retro proizvod koji s pojmom anarhija u naslovu albuma i nema osobito bitne poveznice osim puke fraze.

horvi



KAWASAKI 3P: Goli zbog pasa (Dancing Bear, 2015)

Kada se tamo negdje prošle godine pojavio Loš, zao, njihov prednajavni singl za novi album, nisam vjerovao da će se K3P vratiti u velikom stilu. Naime, taj singl činio mi se prilično isforsiran i nekako neprirodan. Iako nikad nije nedostajalo pičaka, kuraca i jebačine u njihovim textovima, ovdje mi se činilo da je izrečeno upravo i samo zato da privuče pažnju.

Srećom, najavni singl za album, 3problema, koji je izašao koji tjedan prije albuma, vratio je članove benda na stari, pravi put i pokazao da s njima još uvijek treba vrlo vrlo ozbiljno računati, i da su možda čak spremni preuzeti neku od vodećih pozicija onih mainstream artista, koji nas već dugi niz godina dave, i nedaju "mladima" iskočiti u prvi plan. Iako K3P po godinama staža to baš i nisu (punoljetni i po američkim standardnima), kako im je ovo "tek" treći album, mogli bi ih ubaciti pod mlade.

A da su mladi, pokazuju Kristin i Pusica, u kojima rokaju brzo i žestoko k'o Rocket from the Crypt u najboljim danima, ali su spomenuti bend nadmašili, ako ništa drugo, u broju članova, barem za dva. Ne bi imalo smisla ne spomenuti Disciplinu kičme, jer je utjecaj evidentan tijekom cijelog albuma, no u Velikom dispečeru i Lovcu, nadmašili su i original s četverotrubnom postavom. A kad smo već kod truba, uvjerite se koliko dobro zvuči Samo jednom se ljubi u uvodu pjesme Sjekirom u glavu.

Dizeldorf, Frankfurt i... (Hanover) je gastarbajterska himna, koja psihodeličnom atmosferom punog i zagušljivog autobusa čini želučanu nelagodu, a u stvarnosti je dobra zajebancija, isto kao i kabaretska Šatro, koja će sigurno pronaći svoje mjesto u nekim alternativnim goričnim veselicama.

Neku posebnu dubinu i značenje u njihovim textovima ne treba tražiti, međutim i dalje se, tu i tamo, pronađe neka dobra pošalica, iako manje nego na prethodniku, a bome i neka bolna istina. Tome u prilog ide i pjesma, koja je predstavljena prije skoro tri godine, a kojoj su sami fanovi benda nadjenuli ime. Jebotext! I ja kažem.

Preslušavajući tako album, više od nekoliko puta, sa svakim mi se slušanjem činilo da otkrivam nešto novo i nešto dobro, što će me vezati za ovaj album dulje od ove recke i moram priznati da su K3P, ako ne nadmašili prethodnika, onda ga barem sustigli u kakvoći materijala.

pedja



FLORENCE + THE MACHINE: How Big How Blue How Beautiful (Island Records, 2015)

Pa ne znam što nam ovo treba. Konačno je u Zagreb na INmusic festivalu najavljena neka aktualna velika headliner zvijezda koja nije stari smandrljotak od prije 20 i više godina, a kad tamo - brus. Početkom travnja 2015. je slomila stopalo, zagipsali su je i taman kad bi trebala nastupiti u Zagrebu ide na operaciju, a tisuće ljudi INmusica ostaju zakinuti za veliku divu svjetskog popa.

Samo podsjetimo, prethodna dva albuma "Lungs" (2009, UK no.1, USA no.14) i "Ceremonials" (2011, UK no.1, USA no.6) su unatoč ogromnom padu potražnje za opipljivim nosačima zvuka prodani u fantastičnih 5 milijuna primjeraka. Nekad bi se ta cifra poklapala s tiražom Madonne, Princea, U2 ili AC/DC, elem, barem nekih 10-15 miljunčića po albumu i sve se čini da je preuranjeno otpisana od strane indie/alter publike upravo zbog velike popularnosti. Ne mora alternativno biti i nekomercijalno, odnosno škodljivo po alternativce i obrnuto. Potvrdila je to Nirvana. Neka druga paralela se ne mora navoditi.

Ono što je najjači adut Florence Welch je izrazito moćan i upečatljiv vokal na granici Chrissie Hydne, Siouxsie Sioux, Toyah Wilcox i Kate Bush, elem rock dama koje su svoje jako dobre penzije zaslužile u vremenima post-punka i new-wavea, a bez obzira na to, ova još uvijek vrlo mlada londonska djevojka s nepunih 30 godina ih je gotovo 'prešišala' i u stasu i u glasu samo s prva dva albuma. Evo, danas Toyah više nitko živ ne sluša mada je bila najotkačenija (odavno je supruga velemajstora gitare Roberta Frippa, King Crimson), a da bi recimo na koncert Siouxsie došlo maksimalno 500-600 ljudi. Na Pretenders neka tisućica, a za staru i još uvijek lijepu Katu Žbun bi bio dovoljan Dom sportova. Ali ne i za Florence. Njene pjesme i veliki hitovi "You've got the love" (UK no.5), "You got the dirtee love" (s Dizzee Rascalom, UK, no.2) i "Shake it out" (UK no.12, USA no.72) svaki dan odjekuju s radio programa, te premda nema svjetski no.1 hit poput The Human League "Don't you want me", slobodno se može, a i mora ukrcati u voz najljepših pop pjesama svih vremena. Njen nešto bolji rejting od kurentne britanske ponude u USA je vrlo blizak starom sindromu Roxy Music i onoj čuvenoj Ferryijevoj izjavi 'Amerikanci baš i nisu previše bistri', a to danas, pa valjda znaju svi. Nije vrag da cijeli svijet ne konta zakaj Ameri nisu previše bistri.

Florence sa svojim bendom je ovdje odlična i veličanstvena: ekipa je prati s lakoglazbenim pop/rock figurama koje otprve ulaze u uho zavodljivim duhačkim i sintetičko-orkestriranim aranžmanima, nekim jačim i plesnijim ritmovima, te onim vrlo patetičnim, intimnim, pa čak i pronicljivo lukavim svijutcima kad prezrena i odbačena žena traži svoju kavgu i osvetu, poput laganih pjesama "Various storms and saints" i "Long and lost" ili daleko nabrušenije "Mother" s kojom pokazuje i one PJ Harvey/ Cave insinuacije. Sting je u The Police imao jednu vrlo narcisoidnu pjesmu istog naslova na "Synchronicity" albumu, dal' se sjećate? Ušao je u lik Normana Battesa iz filma "Psycho"... Jest, Florence je vrlo nježna i senzibilna u većini materijala, a ono što joj je odlika jest da se nije prepustila trendovskom oportunizmu nafurane hipsterije koji vlada cijelim pop svijetom. Njene pjesme su općenite, vrlo široke s metaforičkim aspektima kako uopće preživjeti buru emotivnog sloma i različitih psiholoških stanja svijesti iz kojih se čovjek mora izvući na suho. Na obalu. Na kopno. Zato je i takav naslov albuma. Mačoidni auditorij bi ga povezao 'kako velik, kako tužan, a lijep i mlohav' (zna se što, ne), no u principu je odlika ove lijepe žene vrsnog vokala da sve takve tikvane povuće za surlu, pa i onu ponositu stvarčinu među nogama.

Ona ne govori o gorljivim socio-političkim prilikama i otprilike je bliska s našom Zvonkom Obajdin i bendom Svemir, ne razmeće se Dylanovsko-Lennonovskim angažmanom, ali je vrlo mračna tražeći u tom prokletom svijetu svoju mrvicu lijepog horizonta. Album jest na momente dosadnjikav i šupljikav s praznim hodovima, te nema izrazit hit koji će zaludjeti auditorij otprve, ali ima tri izrazito moćna singla namijenjena upravo alternativnoj populaciji.

Album otvara singl "Ship to wreck" (UK no.54) u stilu Pretenders, a da takvu stvar naprave i labinski The Orange Strips, uopće se nitko ne bi bunio. Klasična The Cure rasplesana pjesma kakvu nisu napravili od vremena "Friday I'm in love" i "Just like heaven". Veličanstveno i prelijepo mračno s legato/staccato gitarama, sitnim harmama klavijatura i melodičnim Hookerovskim basom, pa skoro nova darkerska pop himna za Jabuku i slične destinacije.

Druga odlična pjesma je "What kind of man" s poduljim ambijentalnim intro pasažom od čak minute, ali gitarski jednostavni riff, još jednostavniji od Angus Younga popraćen fanfarama duhača uvodi u začudno kompleksnu pop-kompoziciju s dinamički raspoređenim aranžmanom koji traje, pa za nevjerovati, samo 3 i pol minute. Sabili su staru Pink Floyd lekciju od pol sata u 3 minute, to čak nije za rukom pošlo niti Adele čiji novi album se nestrpljivo čeka. A treći singl "St. Jude" izvire iz kršćanske poniznosti i nevjerojatno je jednostavan - odsviran samo u 2 akorda na synthu! Rijetko koji izvođač u povijesti pop glazbe se usudio i odlučio za ovakav hrabri potez. Ok, jesu Idoli ("Amerika") i kraut-rockeri, a bogami i Lou Reed za kojeg su 2 akorda bili dovoljno da se ispriča sve što imaš, no licitirati ga kao jednog od potencijalnih singlova jest zbilja vrsna smionost.

Naslovna "How big, how blue, how beautiful" je ustvari metaforična personifikacija "Happiness is a worm gun", alegoričnih značenja Steely Dan i Throbbing Gristle, a pojašnjenja ne treba navoditi. Tu se Florence pretvara u najljepšu dobru vilu s drskim konotacijama odličnog popa gdje je pridonio Will Gregory (iz Goldfrapp) duhačkim aranžmanima, te kroz nekoliko kompozicija koje su u funkciji očitih popuna prostora, uključujući i četvrti singl "Delilah" (nije obrada legendarnog evergreena Tom Jonesa) uranja u pristojno dotjeran rad za pop publiku vrlo širokih generacijskih razmjera. Osjeća se da je Florence s peteročlanim bendom i tek tri produkcijska meštra (Will Gregory, Markus Dravs i Paul Epworth) fino prošarala ostavštinom britanskih lakših nota, uvila ih u indie-pop omotač s elastičnom synth-pop produkcijom koja može imati dozvoljeni hod u živim izvedbama i prilagođavati se različitim adaptacijama, te da album ne pati od hermetički zatvorenog zvuka što mu daje optimalno i dulji vremenski tok upotrebe premda izabrani singlovi ne upućuju na idealno potencirane hitove.

horvi



GRETTA: Boje i mirisi (Aquarius records/Spona, 2015)

Novi album Grette koji je izašao tri godine nakon Kretena dolazi bendu kao šlag na tortu. Prisjetimo se ukratko koliko su obilježili ovu godinu; nedavni silent koncert pri promociji albuma, pobjeda na RockOffu, dvije velike svirke u Domu Sportova (gosti Massimu i Vatri), te osvojeni Porin za vokalnu suradnju. "Boje i mirisi" nastavlja nisku uspjeha grupe, nudeći nam još jednom dobar pop motiv. Pop u onom smislu kako to vani rade Killersi ili Strokesi, a ne ovaj naš šrot na koji se srozala domaća glazba i razni ruralci koji se svi guraju pod pop sintagmu, a s Grettom ne mogu pod nikakav zajednički nazivnik.

Ono što je kod Grette iznimno kvalitetno je sviračka kvaliteta i produkcija albuma. Njihove pjesme, od kojih su neke već žestoko napale domaći glazbeni eter, imaju u sebi zaraznu melodiju koja počiva na power pop princima po kojima su bliski s meni dragom riječkom skupinom Fit. Prva od dobrih pop pjesama je veliki single "Malena" (ft. Geby), dobitnik Porina za najbolju vokalnu suradnju. To je pjesma koja je Gretti otvorila mnoga vrata, a već ona će mnogima biti dovoljan mamac da se dokopaju albuma. Album je prije izlaska, uz "Malenu" doživio još tri video uratka, "Sreća", "Sjaj" i "Daleko je". One se nalaze u drugoj polovici albuma, što pokazuje da se pametno išlo s rasporedom pjesama na albumu, pa će slušatelju uz spomenute hitove vrlo brzo u uho ući i prva polovica albuma. Od dosad nespomenutih pjesama, "Uoou!", iako nespretnog naziva, ima mogućnost većeg koncertnog hita. Veselija "Volim te od sutra" svojim pozitivnom tonom vraća nas u ljeto, te se učestalim ponavljanjem refrena lijepi za uho. Jedina pjesma koja mi nije sjela ni na prvo, a ni na ne znam koje slušanje, je "Nepobjedivi". Pjesma je to koja jeftinim teeni parolama koje izvukuje frontman Chubi može dirnuti maksimalno nekog tinejdžera koji se nije naslušao glazbe i odmalena ostao izgubljen u vremenu i prostoru. Ali će baš zbog tako jeftinog teksta biti snažan adut nekog većeg koncerta gdje grupa gospodari masama. No, "Nepobjedivi" su na novom albumu i jedini pucanj u prazno. Već sam spomenuo sjajnu produkciju, a pohvale za to idu Srđanu Sekuloviću - Skansiju, koji s Grettom već neko vrijeme ima zajedničku kariku.

Uvijek sam smatrao da je puno teže napraviti dobru pop od alter-indie ploče, jer taj potez pokazuje definitivno odrastanje benda. Što se tiče pop terena Boje i mirisi su tu na dobrom putu, iako će i album i bend neki i dalje gurati u indie vode. Mnogima će album biti premekan i premelodičan da bi ga ozbiljno shvatili, ali ja baš to smatram najvećom odlikom albuma. Jer dok ne postoji dobrih indie pop albuma koji imaju i komercijalnu snagu, i ovi koji su u undergroundu teže će isplivati. A Boje i mirisi su baš to, dobra pop ploča s još boljim potencijalom.

jura



DJEČAK IZ VODE: Nije moje da mislim (Slušaj najglasnije, 2015)

Dječak iz vode (imenom i prezimenom: Edin Džambić), od samostalnih prvih albuma, u zadnje vrijeme svoje albuma snima, a također i nastupa, sa suprugom Lju Anđelković Đambić. S njom je ove godine snimio i dva albuma, četvrti po redu - Sretan rad, o kojem možete pročitati iz pera kolege Horvija, a ovaj posljednji čistokrvni je album sa, za one koje poznaju Dječaka, samo dvadesetjednom pjesmom. Zašto "samo"? U slučaju da niste upućeni u opus ovog karizmatičnog pjesnika i glazbenika, pročitajte to u osvrtima na njegove prethodne albume. I moram priznati da je apsolutno neobično slušati Dječaka u standardnom album izdanju, ali uvjeren sam da će tako ipak doći i do onih koji nemaju živaca za ozbiljno preslušavanje albuma.

Što na Nije moje na mislim pomalo razlikuje ovog buntovnog Dječaka od ranije, je jedna smirenija ploča s tek nekoliko nervoznijih bržih numera, gdje Edin najčešće u pratnji svoje gitare, a nešto manje u pratnji Lju, gazi po psihodeličnim i mračnijim aranžmanima. U njegovoj glazbi prisutno je i etno elemenata, a sve je začinjeno tekstovima od kojih vam se steže želudac od grča, jer crtaju realno stanje današnjih ljudi i svijeta. Socijalna tema kojom prevladava album, prikazuje otvoren prozor u svijet gdje je ljepota negdje daleko, a tama, čemer i tuga u prvom su planu. A ruku na srce, električna gitara svirana čisto, bez prisustva efekta distorzije pojačava dojam tame. Tek ponekad u pratnji je bubanj, a isto je i s lampicama distorzije. Nekoliko (uvjetno) bržih i žešćih pjesama samo pojačavaju tamni karakter koji nakon tog slijedi. Jedna od pjesama koja će mnogima biti po naslovu (pre)poznata je "Ona se budi", u kojoj je Edin posudio refren Šarlina hita "Ona se budi". Ono što je autor uspio s pjesmom, smiriti originalnu verziju, te dodati svoj prepoznatljivi pečat. Veliki dio albuma uzimaju i instrumentali, u kojima se nastavlja mračna katarza albuma. Neki brojevi stvaraju kulisu kazališne predstave ("Grlica"), a kroz neke tekstove provlači glavne likove mojeg djetinjstva; "Probudi me atomski" (Branko Kockica, Miki Rurk), "Ona se budi" (partizani, Hitler), "Zašto kuće imaju brojeve" (Tito). U potonjoj su vokali gospođe Anđelković Džambić pjesmi predali dodatnu snagu emocije.

Sve to jasno iscrtava da ovo nije album koji će u vama pobuditi veselo stanje i lijepe tonove. Ako tako nešto tražite, možete odmah prestati sa slušanjem albuma i čitanjem ovog teksta. Ono što i nakon šestog albuma priznajem Dječaku je Štulićevska magija i Caveov mentalitet. Jedan od naših velikih, nedavno preminulih pjesnika, s kojim mogu usporediti Dječaka iz vode je i Arsen Dedić, ali za razliku od Arsena, sjeta i tama je ovdje prisutna u puno većim količinama. Kako su Nicka Cavea krstili kao "Princa tame", usuđujem se Dječaka nazvati mračnim Arsenom. I za jednog i za drugog treba puno vremena da uđe u pore i osjetila, ali u onom trenutku kad vas pridobije, teško će iz vas izaći. Dječaka iz vode teško mogu razumjeti klinci u svojim tinejdžerskim godinama, već će biti potrebno popapati puno glazbenih žganaca prije nego se ulovite u koštac s ovim pjesnikom.

Veliki zaokret napravio je Dječak iz vode s ovim albumom samim tim što ga je srezao na prihvatljivih šezdeset osam minuta. Za razliku od njegova prva dva albuma, kod kojih sam nakon kompletnog preslušavanja, uzimao dugu pauzu pri ponovnom slušanju DIV-a, ovdje je manjim brojem pjesama uspio probuditi želju za tipkom repeat all. Ono što je možda mana albuma su aranžmani pjesama, koji previše nalikuju jedan na drugi, za što je zaslužan siromašan dijapazon instrumenata. Glazbeno priča štima, tekstualno mu rijetko tko može parirati, no jednostavnost aranžmana nakon duljeg slušanja, pomalo ubija snagu albuma.

jura



WILCO: Star Wars (dBpm, 2015)

Četiri (za Wilco) jako duge godine su prošle od "The Whole Love" i onda se prošli tjedan, bez neke posebne najave, pojavio "Star Wars" uz slobodan i besplatan download na službenom site-u benda.
Iako su Wilco redovito nastupali i bili koncertno aktivni, ova poduža diskografska pauza je ipak bili uvjetovana i solo-projektima članova benda, osobito Jeffa Tweedya koji je prošle godine objavio solidan album u suradnji sa svojim sinom Spencerom a i vrlo je tražen i kao producent pa je tako producirao i odlične albume Mavis Staples i Richarda Thompsona.
Album počinje žestokim i kratkim instrumentalom u šepajućem ritmu zvanom "EKG" a slično počinje onda i "More" koja se onda ipak u refrenu ulovi za catchy-wilco-style melodiju. "Random Name Generator" je još nešto žešća i uz "Taste the Ceiling" možda najprije ulazi u uho. Da se omdah razumijemo, na albumu nećete naći nešt nalik na "Impossible Germany", "Jesus ..etc" ili "One Wing" ali zato sve to skupa zvuči dosta eksperimentalnije i sirovije.

Wilco su uvijek stvarali "albume" i na tome je i ovdje stavljen naglasak. 11 pjesama sa "Star Warsa" koji, nažalost, traje samo 33 minute, proleti u trenu i već nakon trećeg ili četvrtog slušanja ste uvućeni u svijet Wilca koji se ovoga puta opasno približio "bijelom albumu" Beatlesa, kraut-rocku 70-ih ("You Sattelite'') i Lou Reedu ("The Joke Explained"). Nels Cline je i dalje nevjerojatan i uz Grahama Coxsona i Jonnya Greenwooda čini trojac najinovativnijih i najoriginalnijih gitarista današnjice.
Stoga se da zaključiti da Wilco u svom čikaškom "Loftu" rade i dalje svoju stvar i nisu ni blizu nekoj kreativnoj krizi. Letvicu uspijevaju opet držati vrlo visoko pa "Star Wars" možete slobodno pribaviti i u fizičkom obliku i staviti taj album na svojoj polici odmah uz "Summerteeth" ili "A Ghost is Born".

le figuar de kranque



SLEEPYHEADS: The Swirling Thoughts Of... (d.i.y., 2015)

Neupitno je to, patimo od kompleksa manje vrijednosti. Imamo najljepše more na svijetu a maštamo o Havajima, imamo predivne žene pred nosom a brijemo na, štatijaznam, Brazilke. Pročitali ste ove prve dvije rečenice, i već vam je otprilike jasno u kojem ovo smjeru ide - pripremam se Sleepyheads proglasiti jednim od nacionalnih bogatstava koje ne cijenimo dovoljno. Ne, ne bih ipak išao toliko daleko. Ali ipak, glavom mi se vrzma jedna misao - kako bi se razvijala priča oko ovog benda da su igrom slučaja Amerikanci i da ovaj njihov debi album upravo ne recenziram ja nego neki od uvaženih kolega s Pitchforka. Ne mogu garantirati, ali prilično sam jebeno siguran da bi ocjena bila negdje oko 8.7 i svi biste brže bolje skidali to čudo i nestrpljivo čekali da Tvornica objavi kako Sleepyheadsi stižu a onda biste bez razmišljanja izdvojili 65 kuna za kartu. Ali, pošto dečki imaju tu nesreću da su iz Hrvatske, hvalospjeve koji o njima posljednjih tjedana izlaze na domaćim portalima uzimate s rezervom, album planirate poslušati ali niste još a na njihovu današnju promociju u istoj toj Tvornici Kulture nećete ni otići nego ćete ostati kući te uz kekse i mlijeko gledati Big Brother.

Odmah da vam kažem, nije to greška zbog koje ćete za koju godinu čvakati apaurine i proklinjati svevišnjeg (hm, nedostaju mi višnje). Po svoj se prilici na tom koncertu neće dogoditi ništa spektakularno, ne čeka ga mjesto u analima. Komentari koje će neko naćuljeno uho u redu za podizanje jakni nakon giga moći uhvatiti će više biti u stilu: "Baš ugodno!", "Joj, skroz su simpa.", "Evo, baš mi javlja Ivica da je s dečkima u Pepermintu", "Kul je bilo." i "Idemo opet na ove!". Sve to predmnijevam na temelju činjenice da su upravo to odlike ovog albuma. Prvog u njihovoj petogodišnjoj karijeri za vrijeme koje su nakupili solidnu količinu gigova po zagrebačkim klubovima i stekli status "najbolje čuvane tajne domaćeg indieja" (ma što god to značilo). Znači - ugodan je, tečan, melodičan, pitak, simpatičan, skladan. Jako se kuži da se ljudima nigdje nije žurilo i da su u ove stvari "odstajale" dovoljno dugo da su dobile na kompaktnosti i koheziji, srasle jedna s drugom u neraskidivu cjelinu poput Domaćica na suncu. Može ih se slušati i u pojedinačnom obliku, ali ne preporučam. Jednostavno poslušajte album.

Čim se upustite u taj čin, primjetit ćete da se radi o muzici u kojoj gitare vode glavnu riječ. A ta je riječ dovoljno raznovrsna i šarena da se ja osobno ne bih usudio okarakterizirati cijelu stvar kao "indie rock". Jer koliko god ta kategorizacija nominalno bila sveobuhvatna, u realnosti ona danas ipak znači da su ti ciljana publika hipsteri. I zakačit će se domaći hipsteri na ovaj album u određenoj mjeri, sigurno je to. Ali medvjeđa je to usluga. Jer u ovoj kolekciji od trinaest pjesama bi vrlo lako mogli uživati i fanovi psihodelije, funka, shoegazea, popa, garažnog roka i tako to. Na kraju dana, ovo skoro da može i na radio (pod "na kraju dana" mislim doslovno). Ne znam hoćete li shvatiti što vam želim reći ako ustvrdim da se radi o uratku koji je "otvoren". Onako, nudi se, mami te, priziva, želi da ga otkriješ. Drago mi je da sam mu se odazvao jer, iako me zasad nije bogznakako oborio s nogu, ja mu ne mogu naći niti jednu jedinu zamjerku. Tekstovi su introspektivni do razine koja nikada ne zabrazdi u patetiku ili pretencioznost, nema ni puno cendravosti ni sladunjavosti. Aranžmani su pak vrlo zanimljivi i domišljati, tako da bi bilo potpuno neutemeljeno ovo proglasiti isključivo reciklažom nečega što smo svi već davno čuli (iako je sasvim jasno da je naglasak na devedesetima). Produkcija je kvalitetna, imamo čast čuti sve instrumente kristalno jasno a uz to i razumjeti što pjevač zbori. Kad smo kod toga, lik ima odličan izgovor engleskog i prilično finu boju glasa. Nadalje, ritam sekcija je vrlo čvrsta kičma, a bas na stvarima kao što je I'm Not a Boy 4 You ulazi u teritorij perfekcije. Jednostavno je ama baš sve na svom mjestu. Podmazano uljem od gitarističke melodije da lakše klizi. Ma ništa podmazano, natopljeno u njemu.

Međutim, ima jedna zajebana stvar kod pokušaja recenziranja ovakvih albuma. Radi se o tome da je ovo glazba za koju treba vrijeme. Baš kao što ne iznosimo zaključke o tome kakva je netko osoba dok je dotični još u kinderbetu, tako se ne bi trebalo igrati s donošenjem konačnih dojmova o albumu ovakve (misaone, emocionalne, snene) prirode dok ga nismo pustili da proživi s nama barem jednu zagrebačku jesen. Na prvu, ovo nema onaj "vau faktor" zbog kojeg ćete ga instatno šerati na zidu i prebaciti ga na mobitel. Ali to se zna ispostaviti potpuno nebitnim, srcu na kraju najviše priraste upravo ona glazba kojoj smo dali priliku da nas osvoji iako smo isprva bili hladni prema njoj. Ovu sedmicu zato smatram tek početnom točkom. Kako s ljudima tako i s glazbom - uvijek je najuspješniji onaj odnos u kojeg se uloži pažnje, truda i strpljenja. Ne mogu još znati što ću dobiti zauzvrat, ali ovom sam albumu to spreman pružiti.

ujak stanley



YEASAYER: Amen & Goodbye (Mute Records, 2016)

Neshvatljivom igrom novinarskih propusta ovaj trojac iz Brooklyna se smatra eksperimentalnim rock bendom. Općenito su sasvim krivo protumačene glazbene relacije prva tri ne osobito uspješna albuma koja su s rockom imala tek poneke dodirne točke, no s eksperimentom u onome standardnom pristupu ama baš ništa. Nažalost, danas je stvoreno uvjerenje da eksperiment može biti svašta, pa čak i igra s apstrakcijom popa koji odudara od kurentnih klišeja po čemu Yeasayer spadaju u skupinu gomile izvođača što dovitljivo koriste retrospekciju izvučenu iz naftalina na račun uglavnom mlađe publike neupućene u daleko sadržajnije izvornike. Spomenimo samo Liars, MGMT, Empire Of The Sun, Hot Chip, The Naked And Famous, Ladytron, Klaxons, LCD Soundsystem, Get Cape Wear Cape Fly...

Pobogu, zna se odavno što je eksperiment u popularnoj glazbi: "Pet Sounds" - Beach Boys, "Are You Experienced?" - Jimi Hendrix, "Ummagumma" - Pink Floyd, (ok i The Beatles "Stg. Papper's Lonely Heart's Club Band"), pa rani albumi Kraftwerk, Throbbing Gristle, gomila ploča Frank Zappe, kolekcija Brian Enoa, probrani radovi Psychic TV i Coil, te niz, uslovno rečeno relativno novijih imena u 21. stoljeću kojima su dozlogrdili klišeji - Black Dice, Kemialliset Ystavat, metalci Yakuza, Intestinal Disgorge, Smallpox Aroma itd. Eksperiment je istraživački poduhvat, poniranje u nepoznato, potraga za novim metodama svirke i izraza koja u praksi ne pati od razočaravajućeg rezultata. Eksperiment je pokušaj, proba da se stvori nešto novo i drugačije. A ako se stvori, tek je tada avangarda.

Kad se sagledaju ti ipak neutemeljeni publicistički rezoni oko pojma eksperimenta vezanog uz Yeasayer, oni su bezrazložno postavljeni u kontekstu vrlo sličnom pop radovima Bjork, Becka, Happy Mondays, EMF, Pop Will Eat Itself, The Shamen ili New Order, te se sustavno provlače u svakoj prilici kada je netko 'malo hrabriji' i 'intuitivno odvažniji'. Glazbena novinarska branša se umije zainatiti u promotivnim press informacijama (pijarom) da proda svijeću pod rog pa makar tu ne postoje niti karikirane eskapade realnog stanja a sve u svrhu stvaranja nekakve posebne zvučne avanture dotičnog štiva.

Kraće rečeno, ovaj četvrti album benda ne donosi ama baš nikakve uzbudljive, a ponajmanje eksperimentalne zahvate. Vodeći vokalisti Chris Keating i Annand Wilder su rasporedili svoje role za mikrofonom imitirajući dvije new-romantics zvijezde: Simon Le Bona (Duran Duran) i David Sylviana (ex-Japan) drsko koji puta otevši i njihove glazbene reference koje su bile, ništa drugo do li drugo koljeno Bryan Ferryija i Roxy Music. Razglabati što su Duranovci ili Japan, a kasnije Sylvian u neprekinutoj solo karijeri napravili je nepotrebno, no za ovaj trojac su imali potencijalno primamljiv upaljač - plesnu pop/dance-rock estetiku, ljepotane za mikrofonom, a u Sylvianovom slučaju i profinjenog vokalistu, te vrsnog glazbenog avangardistu koji je često znao otići i u eksperimente. Najočitiji primjeri takvih posuđenica na ovome albumu su upravo četiri singla "I am chemistry", "Prophecy gun", "Silly me" i "Gerson's whistle" koji revaloriziraju mekši nastavak njihove pop slave. Odmah u prvom iskače Sylvianovski vokal Keatinga na umjereni plesni tempo sa slabašnim glazbenim performansom prizivajući duh new-romanticsa u kojeg je uključena i staccato svirka praćena ženskim vokalima (vrlo sličnih formata je i "Gerson's whistle"). Sam tekst je posve bezazlen; naoko se čini da je riječ o nekim drogama, a u principu Keating pjeva o C4H10FO2P, molekularnoj strukturi Sarin plina potencirajući seksološki efekt identificirajući ga kroz nezgrapnu igru riječi aludirajući na žensku masturbaciju kojoj treba pripomoć partnera u dovođenju do orgazma. I to je praktički najuzbudljiviji dio cijelog albuma jer ostatak materijala vrvi s loše odmjerenim smislom za bilo kakav komentar o bilo čemu. U prvom redu to su ljubavne teme s psihodelično nježnim sadržajem koji puta začinjene blagim društvenim komentarom, ali toliko blagim da niti obožavatelji literature Nives Celzijus ili tekstova Severine to ne bi zamijetili. Jelena Veljača, kolumnistica Jutarnjeg lista sve njih pojede kao sitnu dijetalnu krofnicu uz kavicu.

Glazbene sprege su također mršave. Ukoliko se potencijalni slušatelj isključi iz lirskog opusa (vjerujte, neke stare stvari Novih Fosila s Đurđicom Barlović imaju konkretnije tekstove), dobije se polupokušaj sladunjavih MGMT i Empire Of The Sun u "Silly me", pragmatičan psycho-pop Beach Boys i The Beatles u "Half asleep" s drskim world-music efektom nalik na Mick Karnov dido, tradicionalni instrument iz Obale Slonovače u vrijeme Japan albuma "Tin Drum" (pjeva Wilder imitirajući Simon Le Bona), pa neuspješan pop-dance "Dead sea scrolls" kakvog niti Duranovci ne bi htjeli uvrstiti na svoj album jer u glazbenom pogledu ne zadovoljava kriterije solidne komercijalne pjesme koja ima svoju prođu: ovo troje muzičara vrlo površno barataju akordima i kompozitorskom vještinom oslanjajući se isključivo na klišeje koji su vrlo vidljivi u singlu "Prophecy gun" oživljavajući stare psycho pokušaje Brian Enoa i progressive ambienta, ali dakako u formatu od samo 4 minute. I za kraj jedna klasična Sylvianovska pjesma iz opusa Japan - "Cold night" ako se isključi Mick Karnov specifičan vrludajući fretless bas i uključi melodičan Peter Hook, a vokal je daleko najbliskiji plavom ljepotanu novog romantizma da ne može biti bolji plagijat.

I sad se slobodno može postaviti pitanje što je u ovome eksperiment? Imitacija starog nasljeđa kojeg današnji klinci ne poznaju? Ma daj. Kakav eksperiment. To je čisti retro novog romantizma u kome je najveći interes benda za ekonomski efekt s dobro balansiranom udicom na ciljanu kategoriju riba - onu koja se može uhvatiti. Kederi, sunčarke, piškori... Možda se još nisu sjetili da je bolji efekt lov mrežom jer mamac za velike pjesme definitivno nemaju, a pokušavaju ostvariti veliki lov s vrlo tananom i prozirnom pripremom.

horvi



ŽEN: Jantar (Unrecords, 2015)

E, tako se to radi na pravom nivou. Kad samo pogledate promo fotografije koje je radio Kristijan Smok pomislite da su se duhovi starih vedeta, nekoć mlađahnih Pink Floyd s konca 60-ih i svim alternativcima daleko pristupačnijih The Stone Roses ponovno negdje prikrali u blisku okolinu netaknute prirode, daleko od betona, stakla, gvožđurije i zatrovanog kapitalističkog feudalizma gordo nuđenog i prodanog kao urbani progres. Nećete nimalo pogriješiti, Žen se s drugim albumom vraća upravo u dane romantike kada svijet nije bilo ovakvo ogavno mjesto za život. Vraćaju se prirodi, jednostavnim procesima, odmaku od sveprisutnog otuđenja i hrabro hodaju svojim jednostavnim metaforama utirući put svoje umjetnosti na visoki pijedestal.

Novina jest da su se Ivona, Sara i Eva ošišale na dječačke najjednostavnije zurke 'centimetarke', te da im se punopravno priključila do sad cura 'sa strane' - Tanja Minarik isključivo zadužena za vizualizacije prilikom koncerata (članica je benda od 2011). A i ta je novina da su sada daleko fleksibilnije i promoćurnije, što će reći i sofisticiranije, možda ionako neukom plebejskom pučanstvu i nerazumljivije, da se naizgled čahure stvarajući nepremostivu ovojnicu šovinistima i mizantropima kojekakve vrste nimalo ne stremeći udaviti svojom životnom pričom i orijentacijom. Naprotiv, ušle su u svijesni kompromis otkrivanja svojeg stava svakom zainteresiranom biću s one umjetničke strane - doživi moju umjetnost i otkrij moju osobnost u njoj.

Ovo je njihovo remek-djelo koje će potpuno biti otkriveno tek s vremenom, možda za 20, 30 ili više godina, a do tada će možda postati i ogromne zvijezde baš upravo poput Pink Floyd. Pripremaju teren za velike poduhvate kojih možda još niti nisu svjesne, a možda će baš upravo "Jantar" poslužiti kao moćna odskočna daska pred diskofilima u onoj mjeri kao što su neki stari albumi prog-rocka, shoegaza i post-rocka čitavim generacijama vječito na tapeti razmatranja. Evini vrlo nježni dream-pop vokali na hrvatskom, obilje instrumentalizacije, različitih aranžmana koji tvore kompleksnost zvučnog materijala, uglavnom laganiji i umjereni ritmovi, psihodeličnost, atmosferičnost, uranjanje u ambijentalnost i zaobilaženje sirove ekspresije u svrhu ponekad relevantno opravdanog artističkog figuriranja de-kompozicijske pop-strukture, elementi su koji od prve hvataju svojim mamcem. Spojevi starog i novog, odnosno progressive-rocka s još uvijek kurentnim nastavcima post-rocka kod Žen su sabijeni u novu smjesu veličanstvenosti renesanse funkcionirajući višesmjerno. Dok se u lirskom aspektu fabula odvija pseudoseksualno, metaforički striktno nabijeno jakim emocijama koje variraju od ushićenja do melodramatike i emotivno neugodne tragedije, Eva uspjeva izaći na čistac othrvavajući se trivijalnostima prošlosti dozvoljavajući da se bend takoreći igra pletenjem široke lepeze utjecaja u kojoj se pronađe uistinu svačega. Uostalom i Floydi su na "Ummagumma" ili Yes na "Close To The Edge" radili svašta što im je palo na pamet, pa i hrabriji shoegaze bendovi poput Pale Saints ili MBV također poput Žen ne izostavljajući vitalno važan faktor - emotivno raspoloženje.

Još ranije je album najavljen odličnim singlom "Kraj početak" ('tvoja mačka, moj je pas, dobro da su pored nas/ želiš da odem, pa da se vratim/ nikako ne znam kako da shvatim') melodramatičnom, pa i tragičnom radnjom o raspadu jedne veze koja okončava pakiranjem kutija u praznoj sobi. Vrlo optimistično, kaj ne? Cinici bi rekli 'e, pa tak vam baš i treba kad ste lezbače'. Međutim, fabula albuma ide drugačijim tokovima, a singl je idealno namješten da se nađe pred samim finišem radnje koja je stacionirana u nepredvidljivosti ljudskih karaktera koji uglavnom crpe samo ono nešto najbolje ili njima najprihvatljivije - fasadu, oblik, image, društveni položaj, a dakako i materijalni status kao krajnji cilj. U ovih 40 minuta izbrušenog materijala nema mnogo lirskih dubokoumnosti, već mnogo igre riječi gdje uvodna, vrlo jednostavna Sonic Youth-ovska "Ja ću biti bor" refrenom 'ja neću biti rob' evocira neusklađene muško-ženske odnose i emancipirane stavove, najkraća "Žal" u kompleksnijem indie-rock maniru fini ljubavni ljetni hit s osunčanih plaža ('pijesak bježi s morskim zrakom, usne mičeš tako lako'), a angažirana "Slava Raškaj" s dugotrajnim The Cure psycho improvizacijama iz najboljih dana 80-ih hrabro u samo par romantičnih stihova donosi veliku poruku cijeloj zajednici 'nema te zemlje koju ne znamo'. Jako je dojmljiva "Tvoje šape ostavljaju tragove" o najdražim ljubimcima, zna se psićima s kojima su se i slikale, a takvu pjesmu kod nas nikad nitko nije osmislio i snimio na ovakav način ('nosiš dovoljno veliku granu da otjeramo ružne misli'). Meni osobno je ova najdraža jer mi je još samo moj pas ostao vjeran.

Uz odličan instrumental, poluelektronski "Igra protona, elektrona i neutrona" nalik na Trans AM s obaveznim arpeggio dionicama koje su cure djelomično razvile iznad konstrukcije minimalističkih obrazaca u nabrušeniji math-rock, pa i hardcore (odlična za uvod u svaki koncert), te kompleksnu laganicu "Išao sam nigdje, bila sam svugdje" u kojoj se točno spajaju Pink Floyd, Sonic Youth i još neki rani shoegaze bendovi, pa čak i zaboravljeni vrsni stilski kombinatorci The Jesus And Mary Chain (a i laganice Primal Scream i Radiohead), ovo fantastično zadovoljstvo finišira trance-rock a'la laganiji, ponovno spomenuti Primal Scream kroz temu "Slavenska bajka", do sada najčudnije, a i najneočekivanije stvari Žen. U prvi mah kad Eva u 5-6 navrata izvikuje 'ččččččč' i sporadično se smije u pozadini ne kontate o čemu je riječ, no kad uslijedi spoken-word pun suglasnika 'č, ć, đ, dž, š i ž' shvatite da su cure osmislile idealan koncept predstavljanja našeg slavenskog jezika čitavom svijetu s oružjem kojeg su peglale godinama doživljavajući i porazne komentare da od njih nikad ništa neće biti. Ma nemoj. Kad bi se našao poput starih ili današnjih gastarbajtera negdje u inozemstvu na njihovom koncertu, uzvikivao bih glasno 'čččččččččč', a ne 'čak-čak-čak'.

Album je veličanstveni pogodak u globalnom konceptu, višesmislen 'jantar' od kojeg se može svašta napraviti pod utjecajem topline i nagle hladnoće, elastičan je i strahovito modernistički privlačan u svakom tonu, svakom taktu, svakom trenutku. Može se prilagoditi vremenskim situacijama i raznim trendovima, globalno je vrlo širok, a umjetnički dotjeran do daske poput boraca koji su svoju umjetnost temeljili na priznatoj ostavštini David Bowiea i Pink Floyd, te manje priznatim bendovima i izvođačima poput Bauhaus, Can, Pere UBU, MBV, JAMC, Pale Saints, Galaxie 500, prvom albumu The Stone Roses i sličnima. "Jantar" je pravo čudo hrvatskog modernog rocka i psihodelije, biser scene koja ionako ne pršti s potencijalnim čudesima u zadnje godinu-dvije. Album godine. Cure bravo, kapa do poda! I poneka suza u oko od iskrenosti.

Osobno sumnjam da će itko iz Hrvatske napraviti ovako dobar alternativan, a radiofoničan album u narednih, hm, xy godina. Ovo je vrlo blisko "Odbrani i poslednji dani" Idola, a takvi albumi se na našim područjima dešavaju uistinu jako rijetko. Lijepo ih je za slušati, ali neukom pučanstvu nešto teže za shvatiti, no već će se naći novi jantarski put ne samo do uobičajenih korisnika već i do šireg, možda i neslućeno velikog auditorija.

horvi



PJ HARVEY: The Hope Six Demolition Project (Island Records, 2016)

U svojoj do sada najduljoj diskografskoj pauzi između dva albuma (čak punih 5 godina) PJ Harvey je mnogo radila i bavila se aktivizmom. Putovala je po svijetu i surađivala s različitim umjetnicima na globalističko-političkom aspektu, ujesen 2015. je objavila zbirku poezije "The Hollow of the Hand" s fotografijama Seamus Murphyija snimljenih po Kosovu, Afganistanu i Washingtonu, a lirika joj je nastala nakon upoznavanja Paula Schwartzmana iz The Washington Posta referirajući se na američki program "Hope VI" kojeg ona prikazuje metaforički pod raznim krinkama za boljitak i demokraciju u svijetu baveći se kaubojskim šerifovanjem u suvremenoj varijanti linča, pljačke, neokolonijalizma i ekonomskog nametanja kapitalističkog neoliberalizma.

Stoga joj je ovaj album daleko fokusiraniji na lirski nego li na glazbeni sadržaj u kome se baš i nema što osobito za ponuditi. Tvrđe, rockerski alternativnije i noiserske faze ostavila je daleko iza sebe. Gitaru koristi povremeno u akustičnoj i amplificiranoj legato varijanti dajući prednost saksofonima (tenor i alt), violini, usnoj harmonici i harfi dajući do znanja da je multiinstrumentalistica prekrcavajući se iz blagog rocka u folk i psihodelične minimalističke obligacije na način vrlo blizak kombinaciji Dylana, mekšeg Nick Cavea i mantričkih zahvata no-wavea što je vrlo uočljivo u najavnom singlu "The wheel" i završnoj neo-folk ambijentaliji "Dollar, dollar". U tom zvučno-stilskom pogledu ostavlja vrlo blijed dojam tranzicijski postavljen k pojmovniku trenda spajanja retro-folka sa svime i svačime ne otvarajući nikakve avangardnije i kreativno hrabrije horizonte. To je još uvijek u domeni rocka, no nikako onog divljeg i uzbudljivog kao što je znala pružati, a kako vrijeme pokazuje, teško da će se od nje dobiti neki novi "Dry", "Rid of Me" ili onaj neobičan lo-fi "Uh Huh Her" (teško za povjerovati, ali bio je 2004. UK no.12, USA no.29). Tek uvodna pjesma "The community of hope" s pop-rock melodijom klasičnih R.E.M., blueserski minimalistički obred "The ministry of defence", te odjek tremola i twanga s daškom countryija "A line in the sand" još imaju kakve-takve poveznice s rockom dok su preostale pjesme preškrte sa svojim laganim tretmanima Mick Harveyovih bubnjeva i udaraljki. Istina, i ovdje su radili provjereni majstori John Parish, Flood, Terry Edwards, Mike Smith i još desetak glazbenika na različitim instrumentima (a i pratećim vokalima) gradeći prije svega suptilnu atmosferu za niz pjesama ("Chain of keys", "River Anacostia", "Medicinals"), pa i onih što previše mirišu na protestne himne John Lennona ("Near the memorials to Vietnam and Lincoln"), country figure Johnny Casha za zborsko muško pjevanje ("The orange monkey") ili blues Howlin Wolfa ("The ministry of social affairs"). Prilagodila se jednostavnom minimalističkom formatu s nadogradnjama ne prakticirajući nikakve kompleksnije zahvate strogo sljedivši etiku komercijalnog efekta. Što jednostavnije, to prijemčljivije za prvo-drugo-treće slušanje.

U principu, o tome se i nema što razglabati da je svirka neka specijalna kreativnost. Nije nimalo. Solidno je aranžirana, dosljedna i sasvim razumljiva da opravdano postane zasluženi, konačno njen prvi no.1 album u UK (najbolji dosadašnji rejting drži "Rid of Me" 1993., no.3). Ali je lirski dio vrlo pragmatičan, pa čak i zagonetno nejasan. Kao što je poznato, ne voli davati interviewe, mnogo puta je znala skresati i velikim ljudima u facu zajedljive primjedbe i kritike poput onog slučaja kad je John Peelu uživo na BBC Radio1 prilikom promocije albuma "Is This Desire" (1998, UK no.17) rekla da ga njezina majka mrzi jer je jednom grubo prekinuo neku pjesmu Bob Dylana na što je slavni pokojnik prozborio 'nisam nikad, ne sjećam se'. 'Jesi, jesi, probaj se sjetiti', odvratila mu je... Elem, ona je ovdje na 'nadi šest razorenih projekata' ponudila mnoštvo nimalo lakih tema za analizu gdje se ponaša vrlo čudno, pa čak i nepromišljeno šetajući od ubjedljivo jasnih sfera o razlici između bogatih i siromašnih, nasilničkih prizora s bojišnica i onoga što je od njih ostalo danas (primjerice "The wheel" o tragedijama na Kosovu) do neshvatljivih konfrontacija u kojima pokazuje vlastitu subjektivnost. Evo, u jedinom ajde-de, rockerskijem komadu, spomenutom "The community of hope" i laganoj "River Anacostia" priča o aktivistima, ovisnicima, problemima školstva i beskućnicima stavljajući ih u fah društvenih parazita, "A line in the sand" donosi njenu procjenu međunarodno nejasnog i nedefiniranog statusa o Kosovu, "The ministry of defence" je pretjerano ispolitizirala bez konkretne kritike i stava, a "The orange monkey" sustavno gura zbunjujući svjetonazor o tome kako nemir u glavi lako prouzroči gomilu svjetske boli.

Založila se mnogo i dala je puno truda da sagleda i shvati bit globalnog socio-političkog problema današnjice, na svu sreću u tome nema govorancije o islamističkom prodoru na zapad i europskom problemu s izbjeglicama po Balkanu i srednjoj Europi. Izgleda da tu srednju, a pogotovo istočnu Europu doživljava sporadično, onako kako je manifestiraju britanski mediji - površnim i nevažnim krumpirištem, u tranziciju post-socijalizma nije upućena i stala je na čudnu kritičku liniju borca koji nesmotreno i vrlo hladno osuđuje zlodjela iz bliske prošlosti dekonstrukcijom medijskih, foto i press materijala, prije svega Seamus Murphyija i Paula Schwartzmana. A kad se tri jaka talenta nađu na okupu zna ispasti svašta u tim idejama i zaključcima, tako da ovaj album rezultira, nadam se, samo kao njen vrlo siromašan projekt za kritičko šamaranje iz aspekta promatrača koji nikad nije sudjelovao u otvorenoj borbi strepeći za vlastiti život i egzistenciju. Drugačije bi bilo da se ona pokušala uživjeti u njihova iskustva o kojima zbori, stati koji put na papučicu distorzije, opaliti poneki riff i zaurlati o nepravdi barem ucviljenih žena što su ostale samohrane majke. Bacila se u socio-politički diskurz poput talk-show programa s kabaretski profinjenim ugođajem. Prati medijske trendove, dovitljivo ih ukalupljuje u svoj sasvim jednostavan glazbeni stil, ali više nimalo nije zanimljiva i uzbudljiva kao nekad kad je drskim jezikom bacala gomile frustracija na račun vlastitih kompleksa. Sada je velika zvijezda i može pričati o tome kako se zalaže za mir u svijetu. Pokušava biti istovremeno i opasna i drska, a i vrlo topla do senzibilnosti. Skoro da ne izleti s obradom "Give peace a chance" himnično sažeto u "Near the memorials to Vietnam and Lincoln", sasvim sigurno novom stadionskom hitu nagovještavajući mogući revival neo-hippy kulture. Čini se da joj kurentni događaji iz bliske prošlosti samo služe da ih ovlaš spomene ne definirajući jasan stav i kontekst već samo komentar.

horvi

terapija // 17/06/2016

Share    

> kolumna [last wanz]

cover: A ima li ljepše pjesme od Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj? - Povodom box seta Daleke obale

A ima li ljepše pjesme od Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj? - Povodom box seta Daleke obale

| 25/11/2019 | beer baron |

>> opširnije


cover: KOJI SI TIP POZERA?

KOJI SI TIP POZERA?

| 26/11/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: In memoriam Johann Johannsson (1969 - 2018)

In memoriam Johann Johannsson (1969 - 2018)

| 22/02/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Letu Štuke: Vintage 14/12/2017 +

Letu Štuke: Vintage 14/12/2017 + "Best of" kompilacija.

| 17/01/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije


cover: 10 pjesama za Međunarodni dan muškaraca

10 pjesama za Međunarodni dan muškaraca

| 19/11/2017 | kata.strofa |

>> opširnije


> chek us aut!
> izdvojeno
OPAKI JAHAČI VATRENIH PAKLENIH RIFFOVA IZ PAKLA - Demo (d.i.y., 2013)
NIKKI LOUDER: Trout (Moonlee Records/ ZARS Records, 2015)
CHUI: Third Sun from the Stone (Dancing Bear, 2015)
DJANGO DJANGO: Born Under Saturn (Because Music, Ribbon Music, 2015)
MOSKAU - Gospel Machine (d.i.y., 2016)
THE BLACK ROOM - In This Town Lies a City (d.i.y., 2016)
SKUNK ANANSIE: Anarchytecture (Boogooyamma/ earMUSIC/ Carosello, 2016)
KAWASAKI 3P: Goli zbog pasa (Dancing Bear, 2015)
FLORENCE + THE MACHINE: How Big How Blue How Beautiful (Island Records, 2015)
GRETTA: Boje i mirisi (Aquarius records/Spona, 2015)
DJEČAK IZ VODE: Nije moje da mislim (Slušaj najglasnije, 2015)
WILCO: Star Wars (dBpm, 2015)
SLEEPYHEADS: The Swirling Thoughts Of... (d.i.y., 2015)
YEASAYER: Amen & Goodbye (Mute Records, 2016)
ŽEN: Jantar (Unrecords, 2015)
PJ HARVEY: The Hope Six Demolition Project (Island Records, 2016)
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*