Mnogo filmova je snimljeno i snima se po književnim predlošcima, ako ništa drugo, a ono zato što je (pretpostavljam da je to njihova ideja vodilja) lakše prenesti nešto što je već napisano na veliko platno, nego izmišljati novo. Pa, ja imam drugačije mišljenje.

Ako malo porazmislite općenito o mediju knjige i o filma, vidjet ćete da svaki od njih ima svoje zakone i pravila, tj. ograničenja. Ako zanemarimo onu osnovnu razliku da je film vizualno-zvučni medij, a knjiga pisani, od onih, uvjetno rečeno manjih razlika, koje su za ovaj tekst izuzetno važne, želim nabrojiti nekoliko.

Prva što mi pada na pamet je sposobnost knjige da puno lakše prikaže razmišljanja i unutrašnje monologe likova nego što je to na filmu. Pisac nam opisuje ono o čemu naš junak razmišlja i, ovisi o jeziku i sposobnostima autora, mi polako upoznajemo sve više i više tak lik, dobijajući uvid u njegove misli, te nam on postaje bliži. Na filmu je to potpuno drugačije; najčešće su radnje lika ono po čemu mi njega upoznajemo, a ne njegove misli. No, ako znamo da su upravo misli iza svakog djela, onda se osjećamo pomalo uskraćeno ako ne shvaćamo zašto je naš filmski junak nešto napravio (ili, još gore, ako razloge nekog njegovog djela objašnjavamo drugačije nego što je to redatelj želio - on je napravio loš posao, a mi smo fulali bit filma). Redatelj nam može, više ili manje spretno, dati njegove misli na uvid; najčešće je to glas u off-u (pripovjedač), a postoje i rješenja u vidu pisanja dnevnika, pisama ili sl. No, knjiga je još uvijek tu apsulutni favorit.

Osim toga, knjiga nudi čitatelju samo njegovo viđenje svega što je njezin autor zapisao, jer likovi i prostori su manje ili više opisani, ali nikada toliko da ne bi ostavili prostora mašti čitatelji koji u svojoj glavi oblikuje njihov izgled, karakter ili sl. Film, s druge strane, zbog svoje vizualnosti, malo toga ostavlja gledateljovoj mašti. Dobri redatelji horora i trilera znaju da veći strah kod gledatelja stvara ono što se samo nazire, a cijelo vrijeme je tu negdje i prijeti našim junacima, nego ono što se prikaže u prvom kadru; ljudska mašta je neograničena i dovoljno ju je samo zagolicati - najbolji primjer za to je film "Alien" u kojem se strano biće pokazuje u djelićima sekunde i nikad u cijelosti, sve do kraja filma (izgled i fizičke mogućnosti tog bića su ostavljene gledateljovoj mašti i samim time mogu narasti do neslućenih proporcija), dok se u njegovim nastavcima ta čar u potpunosti gubi jer gledatelju nije ostavljeno nikakvog prostora obzirom da su bića prikazana cijela.

Prvenstveno baš zbog te slobode koja knjiga ostavlja čitatelju, pojavljuje se onaj poznati "faktor prvoga"; nije isto jeste li prvo čitali knjigu pa stvorili sve te likove u svojoj glavi i onda ih gledali kako ih je redatelj zamislio, ili obratno. Jer na kraju krajeva, i redatelj/scenarist je samo čovjek, pa je i on čitajući knjigu/scenario stvorio cijeli taj svijet u svojoj glavi, a vjerojatnost da je njegova vizija jednaka mojoj je vrlo vrlo mala. I upravo zato ljudi najčešće kažu da je knjiga puno bolja od filma.

No, s druge strane, film pruža slikovni i zvučni doživljaj s lakoćom o kojoj knjiga može samo sanjati. Za razliku od knjige u kojoj pisac, ako želi u potpunosti dočarati izgled neke osobe ili nekog prostora, to mora detaljno opisati, film zahtijeva samo jedan dobar kadar da bi se postigla ista svrha. Isto tako, upotreba atmosferične (filmske) glazbe može još snažnije utjecati na naš doživljaj neke scene nego bi to bilo da glazbe nema. Naravno, znamo da to knjiga nema.

Osim tih par razlika koje su jako očite ako malo o njima razmišljate, postoji još jedna važna stvar. Naime, iako se u zadnjih par godina defaultna dužina filma pomakla u prosjeku sa 90 na 120, pa i više, minuta, još uvijek nisu uobičajeni filmovi koji traju duže od 150 ili 180 filmova. A sjetite se samo knjiga i njihovih "dužina" - od pripovjedaka sa 50tak stranica do glomaznih romana desetak puta većih. Čini se ludim da je razlika u dužini filma koji je ekranizacija navedene pripovjetke i onog koji je ekranizacija navedenog romana samo sat ili dva, ako znamo da je razlika u veličini tih knjiga puno veća. No, što zbog financija, a što zbog naučene sposobnosti gledatelja za praćenje filma (znanstveno je dokazano da čovjeku koji je navikao da mu film u prosjeku traje sat i pol, film od tri sata predstavlja znatan napor), to je još uvijek tako.

Kod prenošenja knjige na film, smatram najvažnijim da taj film postane neovisan o izvorniku, da ga gledatelj može pratiti (i uživati!) bez potrebe da razjasni neke stvari čitanjem knjige. Naravno, potrebno je što više i postići onu atmosferu koju i knjiga pruža, no to je već neka druga priča. I naravno, uvijek treba biti svjestan ovih razlika među tim dvama medijima; ako ih je scenarist, a pogotovo redatelj svjestan, problema ne bi trebalo biti. Jer, na kraju krajeva, slika govori više od tisuću riječi. Ali samo ako je dobra.

sale // 25/09/2001