Ušao je u žižu zbivanja sa svojim dokumentarcem o Edi Maajki, "EDO MAAJKA - SEVDAH O RODAMA", a iza sebe ima i potpis na scenariju za film "DUH U MOČVARI", a kao što sam kaže i nije baš neki novajlija kako su neki od nas mislili...

T. SILVIO MIROŠNIČENKO, dramaturg, scenarist i redatelj, je relativno novo ime na filmskoj sceni, pa ako se možete našim čitateljima ukratko predstaviti?

SM. Pa nisam baš takav novajlija. Već godinama su mi filmovi u konkurenciji Dana hrvatskog filma a prikazivani su i na najznačajnijim festivalima svijeta.

T. Što Vas je navelo da upišete Dramaturgiju i počnete se baviti filmom?

SM. Filmom sam se počeo baviti želeći izraziti nekakve svoje poglede na svijet i razveseliti gledatelje.

T. Čitam da je diplomski bio na temu ''Lik naivke kod Fellinija i Von Triera''. Zanimljivo. Može koja riječ o tom radu?

SM. Lik naivke je tipizirani lik koji personificira ljudsku dobrotu koja biva zgažena. Žene su nježniji spol pa se preko njih mogu lakše pokazati takve stvari i to me najviše zanimalo u to vrijeme. Čak sam se bavio idejom da napišem scenarij za igrani film ali mi nikako nije išlo iako sam detaljno analizirao takav profil filmova. Tako ti je to kad previše učiš i boraviš na Akademiji pa je ja nakon toga zaobilazim u velikom luku da mi opet ne padnu napamet neka velika umjetnička tema. Naravno, da danas pišem diplomski, pisao bih ga na nekakvu sasvim drugačiju temu koja bi se sigurne doticala glazbe i filma. Tako je to u ovom poslu. Stalno nešto kopaš po sebi i pokušavaš pronaći žicu i melodiju koja baš tebi najbolje odgovara. Nisam ni prvi ni zadnji koji su se zainteresirali za neku temu, počeli raditi na tome a kasnije skontali da im bolje leži neka druga tema. Inače, ovakav tematski interes je vrlo dobro razradio Petar Krelja ali ne u igranom poput Fellinija i Larsa Von Triera već u dokumentarnom filmu ''Moja susjeda Tanja''. Želio sam navesti nekakav domaći recentan primjer ali ga nije bilo u igranom pa sam naveo dokumentarni. Možda sam odustao od svega toga jer je neizbježna patetika a trenutno me zanimaju neke sasvim druge stvari što se vidi iz primjera na koji sam radio dokumentarce ''Punk mama'', ''Mama je mama'', ''Edo Maajka-Sevdah o rodama'' ali i antinacionalistički ''Dnevnik jednog skinsa'' koji će se ove godine prikazati u selekciji Kontroverzni dokumentarci na ZagrebDoxu 2008. To je nešto iza čega apsolutno stojim. Politika me baš previše ne interesira jer zato su plaćeni političari a važnije od političkih stavova je jako građansko i civilno društvo i razne udruge koje izuzetno cijenim. Ako netko vidi politiku u mojim filmovima onda je to njegov problem. U filmu me najviše zanimaju emocije i zanimljive osobe a kod angažiranog filma zastupanje normalnim i civiliziranim stavova. Ako netko ne zna kakvi su to stavovi onda je i to njegov problem i neka me ne uvaljuje u političke euforije. Govorim to zato što je i film o Edi Maajki koji je potpuno miroljubiv i dokraja anarhistički u nekim krugovima dočekan kao nepoželjan jer se ne uklapa u njihove političke kalupe i nazadne stavove kao što Edo kaže u zabranjivanoj pjesmi: Izbjeglice se vratit neće / ni ne moraju, nek nam šalju para / a mi ćemo živjeti u mraku / i jedni drugima jebavat majku.

T. Otkud ideja za dokumentarac o Edi Maajki i kako je došlo do realizacije istog?

SM. Predložio sam nekoliko ideja a HTV-u se učinilo zanimljivim da snimam doks o Edi ali nije im bilo jasno kako ja to vidim u konačnici. Ispitivali su me kako ja to mislim snimiti i naravno da sam pokušavao improvizirati iako je to nemoguće planirati u dokumentarnom filmu. Iz iskustva znam da koliko god imaš određenu viziju na samom kraju se sve u montaži premetne u nešto sasvim drugo kao u nekakvom iskrivljenom zrcalu. To je draž dokumentarizma. Ali u tom trenutku sam toliko žarko želio snimit film o Edi Maajki da su me na HTV-u tražili da im dam Savski most i njega bi im ga sa dubokim uvjerenjem dao samo da mi omoguće ekipu da to snimim. I tako je urednica Nana Šojlev stala iza filma i njoj sam beskrajno zahvalan što mi je to omogućila kao i čitavoj HTV. To je stvarno bila ekspedicija kao onaj suludi film Wernera Herzoga ''Fitzeraldo'' u kojem ludi Kinski tjera domoroce da mu guraju brod kroz prašumu. U Dokumentarnom su mi dali jednog od najboljih organizatora Hercegovca Dragu Škobića i rekli nešto kao da će on organizirati da nemamo nikakvim problema za put kroz Bosnu jer tamo nitko ne jebe ni pet posto političare nego narod sluša samo svećenike i hodže. Prateći Edu kroz Bosnu u Sarajevu smo stvarno pokupili svećenika i hodžu i krenuli s Edom put prema Sanđaku i tada sam shvatio: mani zajebancije. Put do Sanđaka kroz snježnu oluju je znao samo hodža, da smo sami išli završili bi u Crnoj Gori. Kad smo došli do granice za ulazak u Srbiju, graničari nisu mogli vjerovati kad su vidjeli potpuno nadrealistički prizor. Kombi s ''ustaškim'' natpisom HRT, Edo Maajka, katolički svećenik, hodža i par likova s snimateljskom opremom. Nakon duže stanke smo krenuli i snimili koncert Novom Pazaru. Bilo je hladno i opet počeo snijeg pa smo se svi pokupili i otišli nakon što smo kupili nekakav lokalni specijalitet: sir s paprikom. U Zagrebu još malo snimali Edu Maajku i ostale sugovornike. Nakon toga slijedi burna montaža uz duge pripreme. Prvo smo montirali u Beta monataži i nije mi baš išlo ali složili smo grubi šnit koji je po meni imao dramaturški problem kako izjednačit prvi dio koji je intimistički s drugim djelom koji je odlazak na koncert i sam koncert. Radi se o tome da se film kojeg radim sastoji od dva filma pri čemu sam htio da ne prevagne prvi dio već da koncert i ostalo budu ponajviše zastupljeni. Montažer je vidio problem u sceni u kojoj se sindikalni prosvijednici na ulici sukobljavaju s policijom a ispod pjeva Edo: Jebo vladu, jebo u Saboru! Apsolutno sam ostao pri tome da te scene budu u filmu a ako se i pojavi nekakav marginalni tip iz Sabora kojeg to smeta neka pogleda omot albuma gdje lijepo piše Jebo Vladu velikim slovom ''V'' i da se to misli na muško ime Vlado ali da mi nismo homoseksualci. Nakon malo duže pauze ušao sam u AVID montažu i sa drugim montažerem koji vrlo dobro poznaje taj sistem potpuno pretumbao film i bio zadovoljan učinjenim. Pogotovo kad Edo na samom kraju kaže kultnu rečenicu: Ne možeš ljudima srat da im se uvučeš u guzicu jer oni znaju jer to laž ili nije laž. Nije važno koliko imaš para, važno je da je istina to o čemu govoriš.

T. Kakve su bile reakcije gledatelja na taj film, obzirom da je već do sada prikazan na nekoliko festivala (Motovun, Liburnija) te na HTV-u?

SM. Reakcije su odlične na kraju filma. Većinom svi vrište i plješću na odjavnoj špici a za vrijeme filma većinom vlada šutnja što me malo iznenadilo. Očekivao sam nekakve komentare i smijeh za vrijeme projekcije ali ništa od toga, čovječe. Možda su gledatelji previše usredotočeni na film ili su im usta puna kokica. A možda su i zaspali pa se svak malo probude kad Edo zaprostači s nekom pjesmom. Ne znam. Fenomen nepredvidive Balkanske publike. Da im nakon toga pustiš tresh film ''Hajde da se volimo'', mislili bi da i dalje gledaju Edu. Kažem ti, remekdjelo, ne moraš ga ni pogledat.

T. Što mislite o organizaciji i općenito o DORF-u i da li biste nešto promijenili?

SM. Koncept je odličan. Dorf će rasti iz godine u godinu i nije potrebno ništa forsirati.

T. Da li ste vidjeli poneki film od prošlogodišnjih ili ovogodišnjih DORF filmova?

SM. Gledao sam film o Pankrtima ''Dolgcajt'' koji je odličan. Možda malo prebrz i nakrcan velikim brojem kadrova ali svakako odličan film. Svatko tko napravi odličan i originalan glazbeni dokumentarac trebao bi dobiti ulicu u centru Zagreba ili barem nekakav trg. Pa eto tako i ja otvaram Trg Igora Zupe za film o Pankrtima jer to je rudarski posao u kojem se izgara do kraja. Ovisiš o milijun stvari a možeš pasti na samo jednoj jedinoj. Npr. jako je važan tonski snimatelj koji redatelju snima ton sa koncerta. To ne zna baš svatko nego samo najbolji. Stoga otvaram peticiju da se preimenuje nekakav perivoj u najboljeg htvovog tonskog snimatelja: perivoj Zvonka Poljaka. Nakon svakog glazbenog dokumentarca svaki redatelj mora uzeti jednogodišnji odmor da se oporavi od svih stresova. Mada ga ja nisam uzeo nego sam krenuo u pripreme drugog glazbenog doksa koji je maknut s plana snimanja. E to je još veći zajeb nego kad snimaš glazbeni film. Obećaš ljudima, napraviš plan snimanja i onda te maknu s liste snimanja filma jer ne govori o društvenim problemima. Pa jebote ako film o reperima koji konstantno razjebavaju i raskrinkavaju sve domaće mitove i primitivizme nije angažiran onda ne znam što jest. Vjerojatno su angažirane babe koje beru masline u većini naših dokumentaraca ( svo poštovanje bakama i maslinama ) ali one i ja baš i nemamo nekakve zajedničke teme za razgovore uz bevandu i janjetinu što je osnovni interes televizijskih snimateljskih ekipa: Ženo, danas nemoj kuhati. Daj plastične posude, sutra snimamo u Lici. Angažiranost da nema veće, pazi da te netko ne ubije zbog provokativnosti…S vremenom se navikneš na 400 tisuća udaraca. Ono ko Rocky, samo daj udari, buraz, jel možeš malo jače! Pusti sine da i tata malo lupi! Inače, najbolji glazbeni doks mi je onaj od Martina Scorsesea o Bob Dilanu, onaj trosatni o Metallici i onaj Dona Letsa o Clashu: Westway to the World. Dobro, ima ih još jako puno ali ovi su mi jedni od dražih i dojmljivijih. Lettsa bih trebao upoznati na Dorfu što je za mene najveća nagrada i najveći honorar kojeg sam ikada dobio u životu. Tip je apsolutna legenda.

T. Koliko Vam znači biti uvršten u konkurenciju sa još 5 najboljih glazbenih dokumentaraca iz čitavog svijeta na ovogodišnjem DORF-u?

SM. Velika je to stvar. Kao da imam nekakav svoj bend i netko me pozvao da dođemo svirati u London. Znaš onu priču o Beatlsima u Hamburgu koji stječu prva glazbena i seksualna iskustva i iskustva s opijatima. Ne može se to ničim platit niti usporedit ( iako sam bio na festivalima u Berlinu, Parizu itd., ali biti na festivalu rock dokumentaraca u Vinkovcima odakle su Majke, Josip Kozarac i likovi poput Đuke Begovića, to je stvarno neusporediv osjećaj ). Stvarno mi to puno znači kao Slavoncu. Pogotovo što sam i ja imao ideju pokrenuti isti takav festival u Zagrebu. Ali kad sam upoznao ekipu, drago mi je da su to napravili u Vinkovicima i Slavoniji i odjebali sve šminkere i manekene koji se šeću po zagrebačkim festivalima kao i one filmske kritičare i redatelje na papiru koji imaju malu primjedbu na 98 kadar u filmu u kojem je dinamična mizanscena mogla biti još pinkicu osvjetljenija i tada bi oni to shvatili kao metaforu prolaznosti života. Idi se baci niz stepenice Kinoteke na Tuškancu ili niz crvene tepihe Akademije. Dorf je zanimljiva alternativa svemu i vrhunska zabava, dobra muzika i filmovi i nek takav neiskvaren i ostane. Nadam se da će naš poznati filmski kritičar napisati genijalnu kritiku kao što je napisao za film Bore Leeja: Duboko antipatičan film. Kako dobra opisana pohvala! Neka samo napiše: Duboko antipatičan festival. Nema većeg hvalospjeva.

T. Znamo da je teško pitanje, ali koje je Vaše insajdersko viđenje hrvatskog filma, ide li nabolje ili još uvijek zaostajemo za našim uspješnim susjedima u regiji (ako da, zašto)?

SM. Reći ću ti, ali ako me mrak proguta ti si kriv. Hrvatskim filmom vlada hrvatska filmska mafija jer se tu okreće puno novca poreznih obveznika. Svi su povezani. Jedna budala odobrava projekte drugoj budali. Meni su isto nešto odobravali ali se nadam da je to bilo zbog kvalitete scenarija ili su se zajebali pa me zamijenili s nekim ruskim mafijašem. Volio bih snimiti dokumentarac o tome. Hrvatski dokumentarni i igrani film je iznadprosječan a ide prema odličnom. Bosanski i srpski igrani filmovi su zanimljiviji jer su neposredniji ali i mi se polako oslobađamo tih stega velike korektnosti od same teme pa do njenog prezentiranja kroz sadržaj. Idi van na Zapad pa ćeš vidjeti koliko se smeća vani proizvodi i tko su redateljske zvijezde. Vratit ćeš se u Hrvatsku i napisati monografiju o Jakovu Sedlaru. Inače, Sedlarovi filmovi su sasvim solidni i stvarno ga cijenim kao starijeg redatelja. Ja stvarno poštujem starije redatelje i sve filmske radnike. Svatko tko kod nas snimi bilo kakav film zaslužio je da mu se digne spomenik. Muka je to, teška muka ako radiš onako iz srca i ako želiš napraviti originalan i dobar film…

T. Kakvi su Vam Planovi za budućnost?

SM. Preživjeti DORF!

terapija // 11/02/2008