S jednim od najugodnijih hrvatskih iznenađenja 2022. godine, bendom ELENA razgovarao sam u Pločniku, kafiću na zagrebačkoj Trešnjevki. Pločnik ima podrumsku prostoriju za DJ partyjane, osoblje nam je izašlo u susret i prepustilo nam ga na sat-dva da u miru spikamo bez neke drndajuće glazbe sa zvučnika. Lijepo ranojesenje popodne i prevečerje petkom, ma gdje ćeš bolji termin nakon radnog tjedna uz čašu-dvije-tri pive i par rakijica porazgovarati komplementarno i neopterećeno. Valjda znate da su koncem 2021. godine realizirali sjajan debi album "Kaos u vremenu kojeg nema" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31711 i počeli jače koncertne aktivnosti, a jedan od kurioziteta albuma jest da iznosi 42 minute sa svega 4 autorske pjesme vrlo dugačkih opsega od 9 do 12 minuta. Njih četvero se okupilo, pjevačica Lucija Gašpari je tek malo zakasnila kad sam s najpričljivijim, bubnjarem Dejanom Lipovcem već zagrabio u neslužbeni dublji razgovor nadovezujući se na komentare gitariste Elvisa Mikca, dok je najćutljiviji bio basist Ivan Periša, međutim poslije sam saznao neke zanimljive činjenice koje samo njihovi frendovi znaju: on je, naime po stažu najstariji glazbenik, a uz to, vidi kako je svijet mali - njegovi roditelji su godinama držali restoran tik pored mog radnog mjesta da uopće nisam znao premda sam tamo ne baš često, no povremeno običavao otići na odličan ručak ili neko pivce, kavicu kad god se ukazala prilika šmugnuti na pola sata pauze jerbo je bila i prostrana terasa. I još jedna zanimljivost: Lucijin otac je moj Podravec iz Virja gdje sam ranih 90-ih imao istoimeni, hehehe, legendarni rock klub na željezničkoj stanici, praktički smo ista generacija, tko zna, vjerojatno je japa znao dolaziti u tu moju ozloglašenu crnu rupu, onako, da mu starci i selo ne znaju. A možda smo koji puta popili pivo, možda se našli u krugu smotanog jointa 'ima nas previše, može samo četvoro' (legendarni Električni Orgazam "Četvoro", dakako) kojih je bilo u izobilju i kojih se u tim vremenima raspada Juge sjećam s velikom dozom tuge i nostalgije. Pokazala mi je njegovu sliku, poznato mi lice od prije tridesetak godina... I sad, vidi ti to, ja razgovaram s njegovom kćerkom i bendom kojeg respektiram i hvalim na sav glas.

Moram napomenuti da je bilo ovdje nenadanog kuršlusa s mojom kamerom koja se znala ugasiti pa su neki djelovi ovog interviewa ostali bez slike i tona, a druga stvar jeste da je moj gromki prirodno seljački kajkavski podravski bariton, kako starim, sve više ide prema basu i dubokim registrima s kojim bi komotno mogao početi karijeru brundanja za samrtni doom-metal hropac nadjačao njihove sićušne, u početku jako sramželjive i tihe, pretihe glasove u halovima oivičenom podrumu Pločnika. Originalan mp4 zapis je naprosto toliko tih da ga nisam bez pomoći tonskog meštra Đure Dobranića koji mi je naknadno došao popraviti 'volume' i 'treble' skoro pa neupotrebljiv za bilo kakvu difuziju. Zato prilikom gledanja, odnosno slušanja svih ovih zapisa na youtube morate POJAČATI zvuk do daske. Slušaj najglasnije. A nisu na Zdenkovoj etiketi. Samo pojačajte i dobro će te ćuti. A ja bih u ovakvim prilikama izgleda morao šaputati...



Dobrodošli na stranice Terapije, imate album sjajnih kreativnih performensa, pa evo, prvo pitanje, kak' je uopće došlo do imena ELENA, jer svi misle da je Elena - Lucija?

LUCIJA: Pa ja sam i rekla da će to tako biti, međutim tako smo se izjasnili...

DEJAN: Od tog spiska, najdužeg što smo imali ikad, to je tada zvučalo jedino najprihvatljivije i najnormalnije i 'kul', a bilo je stvarno svakakvih imena...

Ima li kakve simbolike u tom imenu?

ELVIS: Ne, nema nikakve simbolike u imenu...

LUCIJA: Ja sam naknadno išla tražiti da bi sama sebi opravdala...

DEJAN: Dobro nam je zvučalo, kad smo krenuli, rekli smo ako ne nađemo ništa konkretnije što će nama biti 'kul' dok ne snimimo album, fala Bogu, nitko nije našao ništa, mi smo se navikli i ostala je Elena.

Sve je krenulo od vas dvojice (Elvisa i Dejana), ima tu sad neke začkoljice koje će ljudi pronaći po internetu, a vi ste mi to rekli prije ovog interviewa da u principu niste iz Rijeke, nego da ste u Rijeku došli iz...

ELVIS: Istre. Mi smo Istrijani koji su se našli u Rijeci, tamo smo studirali...

DEJAN: Tamo smo imali jedno kobno pijanstvo u nedjelju. Ako se napiješ s nekim u nedjelju, znaj da ćeš s njim imati posla pun qrc godina, ha-ha-ha... Ja sam u srednoj školi imao neki metal bend, to se raspalo, svirao sam gitaru i pjevao, duga kosa i to, opasan metal... Ima na nekom hard-driveu, taj bend se zvao Undead, kako bi se drugačije zvao jako dobar bend iz osnovne škole? Malo smo svirali covere, malo naše stvari, a ja sam onda počeo svirati bubanj. I onda s vremenom nisam mogao naći nikog pametnog ili dovoljno glupog za mene, ha-ha-ha, i tako, onda smo se nas dvojica sreli...

ELVIS: Mi smo isto imali neke cover bendove s jednim zajedničkim prijateljom, a gitaru sam počeo svirati sa 16 godina...

I već si došao do tog stadija da možeš svirati improvizacije punih 10 minuta?

ELVIS: Ha, da... (sliježe ramenima)



Lucija, ti si došla u bend kada su njih dvojica već formirali jezgro...

LUCIJA: Da, oni su ispalili oglas, a baš u to vrijeme sam tražila nešto, htjela sam promijenu. Do tada sam pjevala po zborovima, išla sam u srednju glazbenu, htjela sam se prebaciti iz tog klasičnog miljea u nešto drugačije, da mogu s nekim stvarati ... (nikad do sada nije bila u rock bendu)... Završila sam osnovnu za klavir, a onda sam se prebacila na pjevanje. U zadnje vrijeme me nešto 'primilo' da bi baš nešto mogla s time, pa eksperimentiram s time na novim pjesmama... Ja sam i tražila autorski pristup, nisam htjela pjevati covere, to mi nije bilo izazovno, htjela sam nešto svoje.

Nakon što ste okupili to jezgro (ranije je bio basista Jan Belan), kak' je uopće došlo do tog spoja da stilski počnete raditi jednu takvu psihodeličnu rock glazbu koja ima dugačke gabarite, raspojasane, razrađene... Jel' su tu postojale ranije nakane?

DEJAN: Ne, većinu pjesama kako radimo nastaje iz jamova, znači dođemo, nađemo se, idemo u garažu, sviramo sad-dva-tri-četiri, zavisi kako-kad i ako vidimo da je nešto bilo stvarno dobro...

ELVIS: Sve snimamo uvijek...

DEJAN: Da, ako vidimo da nešto ide u dobrom smjeru, često se dogodi da ispadnemo iz ritma, ako je gotovo, Elvis brzo vadi mobitel, stisne 'record', nastavimo snimati i ako nađemo da nešto ispadne dobro, onda radimo po tom jamu. Imali smo možda i duže trake, pa kako smo dobili još par članova onda bi možda nešto skratili, smanjili, možda dodatno nabacili... Na temelju tog jama radimo pjesme kad ima već taj neki model...



Album je tu, objasnite taj proces jer pjesme su stvarno dugačke i... koja je ustvari bila vaša prva pjesma?

ELVIS: "Vlak" (367)

Kaj ta brojka znači?

DEJAN: Ništa. Ti možda misliš da znači...

LUCIJA: To je došlo kao broj nekog vlaka, to su nasumični naši životi...

DEJAN: Ni jedna pjesma nema neku veću (širi ruke)... Sve što se desi, desi se, a znaš šta, ovo zvuči dovoljno 'kul'...

ELVIS: Skužili smo da Lucija zna pisati tekstove...

LUCIJA: Prvo kad sam došla oni su mi dali zadatak da radim na tekstu kojeg je imao... "Ja sam sve", to si ti pisao (misli na Elvisa), a tekstove koje sam uzela od njega sam oblikovala prema svojem vokalu, a sad generalno za dalje ja pišem tekstove jer je tako najjednostavnije

Može li se u tim tekstovima pronaći tvoj relevantan, prirodan osjećaj?

LUCIJA: Da. Mislim da je puno lakše pisati tekstove kada se loše osjećaš, nego kad si sretan. Divim se ljudima koji pišu kad su sretni, a meni kad krene, zamotam se u neke stvari koje još nisam razriješila u glavi i onda to završi na papiru, ali da, na albumu očito je da su stvari koje su mi bile teške, iz kojih sam se čupala, a pisanje je bila jedna od metoda s kojom sam emociju pustila...

U neku ruku, kao ispušni ventil?

LUCIJA: Ajmo reći...

ELVIS: "Vlak" je bila prva koju sam napisao, pa onda "Ja sam sve", a kad je došla Lucija, nismo znali da piše tekstove, onda sam shvatio da trebam imati u glavi kako bi ona to pjevala...

I onda mi je nakratko crko digitalac-kamera, malo neshvatljivo jer sam je punio čitavo popodne: izem ti tu novu tehniku... Ima tako osjetljiv okidač poput touch-screen tastera da se zna sama od sebe uključiti na najmanji dodir, a bješe mi u običnoj torbici. Pa ništa, našli smo šteker, sva sreća, nosio sam punjač sa sobom da se malo napuni, a mi u međuvremenu nazdravili s novom rundom cuge...



DEJAN (nakon polusatnog punjena kamere): Radi? Moraš nešto i basista pitati...

ELVIS: Moramo i o spotu pričati...

Ajde onda o spotu...

ELVIS: Spot ("Ja sam sve") je radila Gea Rajić iz Istre www.instagram.com/gearajic super je upala u taj spot u periodu korone, nismo je nikad upoznali uživo, samo preko skype-a, lijepo ga je napravila, jako smo zadovoljni

LUCIJA: Imali smo odriješene ruke...



Kak' je svirati dionice koje je netko prije tebe svirao, a sad se moraš uklopiti u to?

IVAN: Imao sam iskustva s time. Ako si ikad svirao covere onda uzmeš nečiju dionicu, samo gledaš da na to više gradiš sebe jer te pjesme s albuma je snimao Jan, njegove su, ja sam ih uzeo na sebe u nekom novom doprinosu u novom svjetlu... Sad nova stvar koju radimo valjda ću pokazati svoju vještinu. Ja sam s 10-11 godina počeo svirati gitaru, imao sam bendove jako dugo, imali su nekoliko imena, zadnji se zvao Newton and the Isaacs www.facebook.com/newtonandtheisaacs/?_rdc=1&_rdr okončan je negdje početkom faksa 2014-2015, imali smo svojeg materijala koji se, nažalost nikad nije snimio, svirali smo ono što smo slušali, tu je bilo novog vala, indie-a, američkog indie-a, dosta bendova koji su kasnije tu došli svirati na InMusic, a mi smo pokušavali biti multiinstrumentalisti da se mijenjamo, tako da mi je skok s gitare na bas otvorio neke nove vidike... S Elenom sam nešto više od pola godine i jako je lijepo raditi s ovim ljudima, imaju neki svoj unikatan input i priču koju rade... Zapravo, tu je priča kako sam došao tu... Lucija i ja smo studirali na arhitekturi, bili smo na venecijanskom bijenalu kulture, ja sam došao s prijateljem i djevojkom, a Lucija je bila dovoljno hrabra da dođe u Veneciju sama, sreli smo se u danskom paviljonu, pozvali smo je da ide s nama naokolo, a oni su tada izbacili singl "Ja sam sve"... I baš smo nešto pričali o tome, a Lucija rekla da im fali basist, pa eto, kupio sam bas gitaru, ako treba mogu svirat s vama...



Do nove godine imate namjeru realizirati novi singl koji još nema ime, a kakvi su odjeci albuma?

DEJAN: S obzirom da su to samo frendovi, neko će reć' da je ok, neko da nije... Iskreno, mislim da nam to nije tolko' sad bitno. Ako neko čuje da dođe na gig i da se napijemo do kraja večeri... U globalu većini je okey, nekima je to malo predugo, nekima prečudno, ali ne radimo muziku za druge ljude, mislim da dok smo MI zadovoljni biti će sjajno, ako se usput uhvati puno ljudi, što je svima cilj...

ELVIS: ...uska je publika, da ne očekujemo previše...

IVAN: Iz svojeg iskustva bih rekao da je bilo dosta pozitivnih reakcija, svi koji su došli na koncerte, ponovno dolaze, svidjelo im se i očekuju nešto novo...

LUCIJA: Generalno, način na koji je album snimljen, ljudi su jednostavno navikli na toliku kvalitetu da sve što im je niže od toga, ne da im se to toliko ni slušati, a kako smo ga radili i preslušavali, ovo bi još mogli, pa ovo, ima tu te kvalitete koja ima svoju cijenu, a ako nije snimljeno...

DEJAN: Onako kako se danas snima jer nekome nešto fali tamo, onamo, ali nije to toliko bitno...

Da li se vi sami osjećate kao bend koji radi nekonvencionalnu glazbu izvan nekakvih standarda?

DEJAN: Da. Definitivno je nešto malo drugačije. Nije da nisam nešto takvo čuo, ali nije klasičan prizvuk i nema klasičnu formu pjesme koja treba ići 'početak-vers-refren-vers-refren' i čak ako ima, onda je to uvijek nešto drugačije. Nije kao da se toga striktno držimo kao forme jama, ali ima nešto možda malo novije, nekome tko brije na muziku bilo možda zanimljivo...

ELVIS: Pjesma "Ja sam sve" ima najbolji format...

DEJAN: Ako to nama bude dobra forma kad radimo jam, biti će okey

LUCIJA: Nećemo forsirati neku šprancu da nam pjesma mora trajati tolko i tolko, ako nešto dobro zvuči staviti ćemo par minuta dulje, ako ne, izrezati ćemo...

Ima tu još nekih nesnimljenih dijelova, ali kamera mi opet crkla... Ih, nisam si nikako mogao pomoći jer sam se potom žurio na koncert Tidal Pull u KSET-u s praznom baterijom kamere koja je, na svu sreću potom bila koliko-toliko napunjena da snimim jednu stvar, na bisu... Nebitno je u ovom kontekstu. Bend Elena se pokazao kao izuzetan skup četvoro perspektivnih glazbenika koji možda još uvijek nisu svjesni kvalitete svojeg albuma i, za sada, preskromno se prezentiraju, što je čak i dobro. Nemaju ama baš niti jedan ego-trip, niti jedne arogancije, a kamoli bahatosti. Znam, za neko naredno izvjesno vrijeme, možda vrlo brzo (držim fige), Elena će postati omiljen alternativan bend jer imaju sve što svaki ljubitelj iskonski drugačijeg i pomaknutijeg rock pristupa voli. Dovoljno je, bar za sada, da posluša više puta spomenutu pjesmu "Ja sam sve", za početak. A onda se otkriva cijelo čudo ostatka materijala...

horvi // 15/10/2022