Na Deboto festivalu u Šibeniku, uhvatila sam jednog od organizatora samog festivala Eddya Ramicha, Zagrebačkog DJ-a i producenta sa bogatom glazbenom pozadinom i nevjerojatnim entuzijazmom i strašću za dobrom glazbom. Karijera mu je duža od 25 godina, a njegovo znanje u glazbi je usklađeno strašću i energijom koja dolazi iz srca i užasno je zarazna. Eddy je jedan od rijetkih koji može udahnuti novi život u pjesme koje ste odbili preslušati , DJ koji može transformirati energiju u prostoru s trzajem ručnog zgloba i vedrim osmijehom na način koji se ne može naučiti ili uvježbati.

TERAPIJA: Iza tebe je bogato iskustvo, brojiš 26 godina karijere, 16 godina Kontrapunkta, nebrojene nastupe, različita mjesta, različiti glazbenici, dakle uvelike si bio dio razvojnog procesa tehnologije. Sjećam se spota "Mayales-Ono sve" gdje ste se snimali sa ogromnim monitorom, pa sve do današnjeg Abletona, McIntosha, što se promijenilo, jesi li ikad pomislio odustati, koliko je to djelovalo na tebe?

EDDY: Vidiš, ovakvo pitanje mi rijetko tko postavi ,u biti , ja kao osoba sam sretan i drago mi je što sam rođen te i te godine, te time mislim da svi skupa živimo u najuzbudljivijem razdoblju što se tiče razvoja unazad zadnjih 40,30,20 godina, uvjetno rečeno od nekog primitivnog trenutka smo napredovali u vrlo kratkom vremenu i to jako brzo, te je pitanje vremena kad ćemo moći čitati misli. Imao sam tu sreću što sam kao dijete mogao pratiti tu tehnologiju,odnosno kako su kompjuteri nastajali za kućnu upotrebu, imao sam ih u kući, dakle pratio sam razvoj.
Kad smo kod glazbe, ne bih se začudio da sutra umjesto da zapisujemo note na papir, mi ih skeniramo, što moram reći je zastrašujuće, ali kao i sve u životu , ima svojih negativnih i pozitivnih strana, tako da je razvoj tehnologije i to sve skupa jako uzbudljivo. Što se tiče glazbe, kad cijeli život živiš s time, davno sam odlučio, baš kad sam bio na nekim prekretnicama u životu,pa kad sam se pitao dali ću raditi nešto drugo ili glazbu, odlučio sam da ću raditi glazbu, to jest, ono što me čini sretnim, jer se na kraju dana želim samo smijati i biti sretan, ali ne da radim nešto što me ne veseli i onda okrivljavati druge zbog toga. TERAPIJA: Mislila sam i u pogledu pohađanja glazbenih škola,nametnutog instrumenta od strane roditelja, sa čime mislim da se većina nas učenika glazbenih škola susrela, te smo se opet vratili tim instrumentima ili sličnim ili DJ-ingu na neki način ili smo u nekom trenutku odustali možda, danas dođemo do nekog zasičenja sa ogromnim brojem nastalih DJ-a i producenata koji se nikada nisu susreli u životu sa nikakvim glazbenim instrumentom, da li live nastupi s instrumentima jenjavaju, a DJ-i preuzimaju kormilo?

EDDY: Upravo tako, tu se sa tobom slažem i tu se zadnjih godina vode velike rasprave, diskusije itd. Išao samu glazbenu školu, htjeo sam svirati klavir, ali mama je rekla da ću svirati violinu. Odustao sam nakon nekog vremena od violine, jer me nije zanimala, ali u glazbu kasnije sam ušao u biti kao DJ, te sam jedan od onih primjera na što bi nekada i danas muzičari zazirali, dakle od pristupa glazbi kroz DJ-ing. Isto tako neki su krenuli prvo u DJ-ing, da bi danas bili poznati i kvalitetni jazz-pianisti. Nadalje, činjenica da razvojem tehnologije dok mi pričamo nastaje tisuće pjesama među kojima ćemo naći super stvari, ali ima i onoga što je bezveze, e, tu se čovijek pita dali je to u redu ili nije u redu, odnosno pravedno, ali nije to samo sa glazbom nego i u drugim umjetničkim pravcima kao naprimjer fotografija, dizajn...došli smo danas do toga da svatko može raditi sve, naravno, ljudi imaju bezbroj talenata i afiniteta i naravno ne treba nas kao takve ograničavati, ali se postavlja pitanje dal je u redu da srednje kvalitetan proizvod uništava visoko kvalitetan proizvod, moje mišljenje je da to nije u redu, međutim tu se događa i sljedeće da muzičari postaju DJ-i, jer nemožeš danas živjeti samo od prodaje ploče i oni time spadaju u srednju klasu DJ-a. Osobno da danas moram birati, ja bi bio DJ. To je moja prva ljubav i to je ono što najbolje radim-svirati glazbu, slušati glazbu, analizirati glazbu na kraju prezentirati je ljudima što putem radija, što u klubu. Ima dana kad, moram reći, da je to što produciram glazbu nužno zlo. Danas, ako nemaš ploču, tebe festivali, klubovi ne prepoznaju, jer oni se žele prodati, i tu dolazi do problema danas - da neki glazbenici koji rade super glazbu, da bi se prezentirali, počinju DJ-irat, i festivali uzimaju izvođače koji nisu DJ-i i davati im slotove gdje na kraju dobivamo loš proizvod, to današnje generacije ne prepoznaju i na neki način kvaliteta pada, a opet sa druge strane dolazi do nekih glazbenih ostvarenja na koja ne bih prije 20 godina mogli ni pomisliti. U životu je uvijek tih 5% fantastično, a 95% znamo kako je,ali to je tako u svakom poslu.

TERAPIJA: Neko vrijeme se vuklo pitanje ZAMP-a, dali je to dobro ili nije, kad pričam s glazbenicima van Hrvatske njima je to smješno jer kod njih takvi zavodi postoje oduvijek,pošto si ti dio tog velikog zavoda u Hrvata, reci mi svoje mišljenje?

EDDY: Da, ja sam u ZAMP-u "zaštićen" na području bivše Jugoslavije, dok sam vani "zaštićen" u Austrijskom AKM-u. Općenito copyright - autorska prava -je jedna tema gdje muzičari koji su cijeli život u tom poslu nemogu ni sami precizirati što to ustvari jest. I cijeli taj zakon o autorskim pravima je, ne samo kod nas, nego i u svijetu, pisan tako da se nalazi u "sivoj"zoni, dakle autorsko dijelo se ne može definirati do kraja. Da bude pravedno, moralo bi biti bolje definirano, da bude definirano to je stvar volje, odluke ili nečega ili ako je veliki sustav neke stvari se ne mogu precizno definirati, pa postaju kolateralne žrtve. Plaćat namete se treba, ali pitanje je tko i kada.

TERAPIJA: Eddy & Dus projekt se vraća nakon 15 godina, vjerujem da je došlo do zasićenja, ali dali su to bile one krize kao i u životnim/ljubavnim vezama?

EDDY: A gle,koji band se nije raspao pa se opet okupio, kod nas je konkretno bilo to da smo imali različite vizije. U početku našeg Eddy& Dus projekta , znaći u staroj fazi je s nama surađivalo puno glazbenika, tu je bila Yannah Valdevit, Žarko Hajderhodžić, Joe Pandur , dakle ljudi s kojima smo radili studijski posao, i onda je došao trenutak gdje je Dus imao svoju viziju, htio je više pisati pjesme, njega je zanimala šira glazba, dok je mene zanimao klubski život vezan za jazz i techno i uvijek sam išao u tom smjeru, i sa Dusom smo to i nekak gurali , ali istovremeno ili u međuvremenu smo Yannah i ja postali sve bliži u glazbenom razmišljanju, pa i privatno. Sa Dusom smo se jednog dana pogledali i upitali hoćemo li ili nećemo, odlučili smo da nećemo, te nastavili sa svojim projektima. Za mene je tu bilo logično da nastavim Eddy meets Yannah projekt s kojim nam se na kraju puno lijepih internacionalnih stvari dogodilo, dakle većih stvari od Eddy&Dus projekta. Bilo kako bilo , nakon toliko godina smo se upitali što je to bilo da nismo nastavili, našli smo se u studiju,počeli stvarati glazbu i smijali se ko budale, na novo nastale stvari, pa kao: "Gle,ovo,viš to nismo znali prije napraviti", 'em što zbog tehnologije, 'em što zbog neznanja, i naravno da sa godinama dođe i znanje i naravno percepcija glazbe se mijenja i ovo što radimo, stvarno radimo samo iz gušta. TERAPIJA: Znači iz toga je nastala EP " A from B" ,koja izlazi ovog mjeseca, što očekivati od Extended Play-a?
EDDY: Da, "A from B" je nastala igrom rijeći, jer je sama stvar pod utjecajem afričkog ritma, dakle na EP-u će biti jedna stvar u tri verzije, znači originalna verzija, pa dub verzija, i ono što me najviše u toj priči veseli je to što je remix te stvari napravio Osunlade, koji je nama heroj, znaš ono kad imaš nekoga idola u životu, heroja, kojeg si slušao i mislio da je nedokučivo ga sresti,kamoli otići na njegov koncert, tako je meni Osunlade. Što je najbolje od svega Jamie Jimpster , kad je trebalo izdati stvar, nas je zapitao što mislite o tome da nazovem Onsuladea za remix. Naravno da smo pristali, prvo smo se bojali da će napraviti nešto slično nama, te nas tako "pojesti", ali kad smo dobili remix bili smo ugodno iznenađeni; on je napravio jedan kontrast, očekivali smo da će biti puno energičnije, ali je ustvari napravio to puno ljepše, sa puno duše i jako melodično i zato smo mu jako zahvalni.

TERAPIJA: Deboto je rođen, beba je tu!
EDDY: Da, evo jučer smo se finog vina napili tak da smo te predporođajne muke prošli (smijeh). Dakle Deboto priča su četiri osobe; Vedran Gulin, Maja Pleša, Ivana Perišić i ja i super mi je kako smo se mi pospojili tu. Vedrana znam jako dugo, od djetinjstva i počeli smo se više družiti zadnjih godina. Kako mi je cura rodom iz Šibenika, a Vedran je tu otvorio Vino&Ino lokal, Šibenik mi je postao drugi dom. I moram priznati da mi je ovo najljepši grad koji sam vidio. Uvijek kad šećem kroz Šibenik osjećam to nešto, ono "tu bi trebalo nešto raditi, nešto što me čini sretnim" i na kraju to što ja osjećam u ovom gradu želim prenijeti na ljude sa svih strana svijeta, prvenstveno na prijatelje koje znam. Grad ima bezbroj prekrasnih pozornica, ne samo za glazbu nego i za druge oblike umjetnosti i samim time ovaj grad je puno više nego što je. Deboto jest zamišljen tako da se stvori nešto što će biti tipično Šibensko, znaći ne da dođemo sa velikim kamionima, punim opreme, napravili smo, uzeli-neuzeli novce, zabavili se i gotovo, ne, nego želimo da Deboto postane dio priče grada Šibenika. Razmišljanja su bila, trebali bi, pa hoćemo kad ostvarimo neke svoje osobne priče pa ćemo jednog dana to i napraviti, i tako razgovarajući Vedran je rekao; "Dosta priče, idemo!". I cilj nam je napraviti nešto malo, ljepo u niši, dakle i da nam dođe 5 ljudi na festival da tih 5 ljudi bude sretno i to je cijela priča. Glazba, umjetnost, proučavanje vina, jer ova regija, u smislu vinara je nevjerovatna, tu su Bibich, Gracin, Birin, mladi ljudi koji nešto stvaraju i želim kad dođem vani da se čuje i za njih, a ne samo za Francuska vina, dakle da bilo gdje u svijetu se čuje za naš domaći proizvod zato jer je dobar i ima dušu i da se ta prića prenosi dalje.

TERAPIJA: Što češ raditi kad dođeš u penziju?
EDDY: Isto ovo što sad radim, nikad neću stat. Ako će mi zdravlje dopustiti. Realno ja mislim da smo mi generacija koja nećemo doživjeti penziju u pravom smislu. To zvuči tužno, ali sagledavam stvari ovako;postoje stvari u životu koje su konstantne, a neke stvari dolaze i odlaze, penzija nije konstantna i tako kako je došla tako će i otići. Iskreno ,volim da je cash flow konstantan, ali kod mene dolazi i odlazi. Držati novce, kupovati, kalkulirati, mislim da te to generalno čini nesretnom osobom i na kraju dana umreš. Ima tako i rasprava gdje su me pitali kako si nisam kupio stan? Ne, nisam si kupio stan, jer ja sutra neznam gdje ću biti, jer je stran nekretnina i nije pokretan i to mi u životu ne treba. Moto mi je da svi skupa uživamo, živimo i od toga života izvućemo maksimum.

mateja // 10/06/2015

PS: Novi EP "A from B" možete čuti ovdje , dok Eddya možete vidjeti ovaj petak u Mastersu. Fejzbuk ivent: ovdje