Povodom skorašnjeg koncerta u zagrebačkoj Tvornici kojim obilježavaju 20 godina karijere, popričao sam s Mikijem Radojevićem, frontmenom grupe Six Pack.

Kako si? Kako se osjećaš danas?
Pa, pravo da ti kažem, nije loše. Pošteno sam se odmorio i naspavao, nahranio psa i evo, taman otvorio pivo, pa će da bude još bolje ubrzo.

Kako se zove pas? Koje je pasmine?
Zove se Brooks, po bubnjaru Bad Religiona Brooksu Wackermanu. Mješanac je njemačkog ovčara i labradora. Super ker, divan pas.

Potapšaj ga u moje ime. Nego, da pređemo na stvar. Reci mi, ako odvrtiš film dvadeset godina unatrag, jeste li vi tada kao klinci mogli sanjati o današnjem zvjezdanom statusu? S kolikom ste dozom ozbiljnosti ušli u cijelu priču?
Ja sam u bend ušao nešto kasnije, u jesen '94. Bila je to družina sastavljena od pripadnika raznoraznih ugaslih bendova, slušalo se i sviralo tada u Smederevskoj Palanci od rockabillyja preko metala do punka. Mene su te jeseni konačno pozvali na probu da ih čujem i tako sam se dokopao uloge frontmena, na mala vrata. A bend je, bogami, osnovan uz dogovor da nam nije krajnji cilj udvarati se djevojčicama svirajući im gitare već je od samog početka stvar bila prilično jasno definirana. Nismo, naravno, mogli znati dokle će nas to s godinama dovesti, ali prvotni plan je i ostvaren - vježbalo se se svaki dan i nakon pola godine smo već otišli u studio i snimili album. Nismo razmišljali o nekom velikom uspjehu, ali smo ozbiljno sve to skupa shvatili.



U kojem ste trenutku skužili da je to to, da je sve kliknulo i da ste spremni za velike stvari? Je li postojao neki prijelomni tren (npr.koncert gdje ste skužili da ekipa odjednom zna sve tekstove i "otkida") ili je to ipak došlo postepeno?
Znaš što, za momke od nekakvih 19-20 godina, mi smo već tada stvarno dobro svirali i često se događalo da nas veći bendovi zovu za predgrupe. Možda će zvučati prepotentno, ali već tada smo zvučali toliko dobro da su headlineri ostajali u sjeni. Još je onda, u samim početcima postalo jasno da će od nas biti nešto. Sve se prelomilo izlaskom drugog albuma Fabrička greška. Sva sreća da nismo izdali predobar prvi album, to zna uništiti bendove, poslije ne mogu više sami sebe nadmašiti. Fabrička greška se pojavila, doživjela i reizdanje u Hrvatskoj pod Dirty Old Town labelom Igora Banjanina, negdje u to doba smo i prvi put svirali u Hrvatskoj i tad smo ukapirali da postajemo velik bend. Jer jedno je kad te podržava ekipa iz kraja, a drugo kad zapališ tisuću kilometara zapadnije u Pulu i doživiš da tamo ekipa zborno pjeva tvoje tekstove.
Takav rasplet događaja s drugim albumom koji se ispostavi najjačim i najuspješnijim u karijeri je prilična rijetkost. Obično je drugi album onaj slabiji i problematičniji...
Istina, da. Vidi, mi smo se na prvom albumu dosta tražili. Kažem ti, bilo je tu raznih utjecaja, malo i sukobljenih interesa. Trebalo je nešto vremena dok se ne poslože kockice i dok ne stvorimo svoj zvuk koji se može čuti na Fabričkoj grešci. Ostalo je povijest.

Da možeš ispočetka, što bi u karijeri Six Packa promijenio? S kojim dijelom nisi zadovoljan?
Tamo negdje u doba albuma Musique, našeg četvrtog po redu, dogodio se jedan prijelomni trenutak. Mi smo tada nastupili s jednom stvarno odličnom produkcijom i jako dobrim pjesmama. Imali smo iza sebe i jakog izdavača (Multimedia Records), po prvi mi se puta u životu dogodilo da upalim TV i odjednom vidim reklamu za svoj album u stilu "Multimedia ponosno predstavlja - novi Six Pack! Jedanaest pjesama, jedanaest hitova...". Iskreno, mislim da smo kao bend tu mogli biti malo ozbiljniji i ne zadovoljiti se samo dobrim svirkama i dobrom zajebancijom, putovanjem i druženjem nego otići na jedan veći nivo. Znaš, ako u Hrvatskoj Hladno pivo predstavlja jedan mainstream bend, zašto to u Srbiji nije mogao biti Six Pack? Ali, znaš što, u suštini se stvarno ne žalimo, super nam je i ovako. Mislim da smo ostali u nekim finim okvirima u kojima imamo puno pubilke a bez da nas optužuju da smo se prodali i slično.

Nakon 20 godina, osjećate li tremu pred ovako velik event kao što je skorašnji zagrebački koncert?
Ma kakvi, to ne postoji! Mi smo 20 godina na sceni, trema je davno prestala igrati ulogu. Uzbuđenje i zanos mišlju da si rasprodao veliku dvoranu jednog glavnog grada u koju te večeri vjerojatno nitko nije zalutao su, naravno, uvijek tu. Zvuči kao kliše, ali u tim smo trenutcima svi mi, zajedno s publikom, jedna velika ekipa i tu se vrši proces razmjenjivanja energije. Mi se trošimo i darujemo njima, oni nam to vraćaju na najbolji način i svi zajedno, kao jedan veliki zbor, sudjelujemo u građenju nečeg jako, jako lijepog.

Što onda možemo očekivati od vas u subotu? Presjek karijere? Možda i neku novu stvar?
Ne, ništa novo. Retrospektiva karijere s nekim starim pjesmama u novim, modernijim aranžmanima. Neke smo stvari prilagodili na način da se publika može raspjevati s nama tako da možete očekivati jedan interaktivni šou. I svirat ćemo koliko god bude trebalo, prošetati kroz sve albume.

Misliš li da si bolji tekstopisac sad ili u doba Fabričke greške?
Nemam pojma, mislim da je to sve proporcionalno godinama koje čovjek ima u tom trenutku. Uzmemo li da sam Fabričku grešku pisao prije 20 godina - bilo je to jako dobro za to doba i za moj uzrast ali čini mi se da sam sad sazrio... Ako ništa drugo, postoji viši nivo samokritike, situacija u kojoj dolazim na probu s poluproizvodom već odavno ne postoji. Jednom kad dođem na probu s tekstom - to je to. Kolegama iz benda se nekako uvijek svidi, već mi i prilično vjeruju po tom pitanju. Valjda zato što do sad još nisam zajeb'o.

Što je još u planu za obilježavanje 20 godina? Još neki koncerti?
Znaš što, mi smo se dogovorili da za početak odradimo gradove koji su nama najbitniji i najviše prirasli srcu. To su naš rodni grad Smederevska Palanka, Beograd i Zagreb. Nakon Zagreba ide malo odmora pa svirka u Palanci, i to u jednom starom klubu u kojeg su nam devedesetih dolazili KUD Idijoti i mnogi drugi bendovi. To je sad neki kafić ali smo pitali gazdu da nam omogući da tamo održimo koncert i vratimo štimung od prije 20 godina - bit će luda žurka. Odmah poslije toga, u aprilu, slijedi Beograd.

Znači, slobodno napišem da vam je Zagreb u top 3 najbitnije koncertne destinacije?
Kako ne! To je živa istina!



Kako to da se Six Pack nakon 5 albuma izdanih pod okriljem raznih izdavačkih kuća odlučio izdati Epicentar kao selfreleased i planirate li isto uraditi i sa slijedećim albumom?
Definitivno, tako ćemo raditi i ubuduće. Taj posao s izdavačima je izgubio smisao. Sam sebi zarobiš diskove, u biti. Niti tu itko vodi računa o tebi, niti ti imaš ikakvu vajdu od toga. Da ne kažem da nerijetko i peru lovu preko bendova. I onda što, da mi mojih 10 cd-ova da se slikam s njima? Ma jedino što je bitno je da to stigne do ljudi, da se sluša. Ovako, kad znaš da je proizvod samo tvoj, puno je lakše. Staviš na free download i miran si. Još poneseš pet diskova na koncert i prodaš ih po deset kuna i zdravo.

Kada možemo očekivati novo izdanje Six Packa, prošle su skoro 4 godine od prošlog...?
Ne volim pričati puno o tome pošto se stvari uvijek otegnu i zakompliciraju pa onda ispadnemo lažovi, ali ove bismo godine trebali izbaciti jednu dobru best of kompilaciju. Mislim da smo kao bend sazreli za tako nešto, imamo materijala za nekih 16,17 pjesama s kojima ćemo počastiti publiku i staviti ih na free download. Napravit ćemo opet i stotinjak diskova za kolekcionare. Čisto da ljudi ne moraju sami slagati listu, nek' stisnu play i uživaju u najboljem što im imamo za ponuditi.

Što si zadnje slušao?
Zadnje, hmm... Bio je to novi album mojih drugova iz Kragujevca, grupe Ludak u razvoju. Doduše, to izdanje još nije izašlo ali sam ja kao producent imao tu čast da ga dobijem nešto prije i preslušavam kod kuće. Sjajan bend, jako inteligetni tekstovi, emotivno, pametno, svirka ne znam da li je bolja uživo ili na albumu... Stvarno trgaju Ludaci.

Kada bih te, dakle, pitao što misliš koji je najkvalitetniji srpski bend trenutno, ti bi se odlučio za njih? A u Hrvatskoj?
Da, svakako. Kod nas oni a u Hrvatskoj - Pasi. Meni je to zakon, Pasi ubijaju! Zadnji album im je apsolutno remek-djelo. Objasnili su svima sve. Šteta, nisam ih vidio još otkad su nam prije 7-8 godina bili predgrupa u rasprodanom Pauku. To bi se ubrzo trebalo promijeniti budući da sam razgovarao s jednim drugarom koji je utjecajan glazbeni menadžer i u planu je da ih dovedemo u Srbiju čim prije. Sad je propalo iznenađenje, ali eto... Moramo ih dovesti jer želimo da ih slušamo.

Najgori dio bavljenja glazbom?
Jednu stvar ne mogu da podnesem. Dolazimo u tvoj klub u kojem imamo dogovorenu svirku tu večer. Tonska je najavljena za 17 sati i mi dolazimo točno na vrijeme samo kako bismo ustvrdili da nema ni tebe, ni opreme ni ičega. Najzad dolaziš s kojim satom zakašnjenja i ne razlikuješ kabel za gitaru od onog za televiziju. S druge strane ja treba da sviram cijelu večer i da opravdam to što je netko dao možda zadnju paru da vidi bend. Znaš, mislim da sam ostario za toliku dozu ležernog "lako ćemo" stava. I'm not that punk.

Pop punk bendovi u globalu, a ni Six pack tu nije iznimka, se većinom obraćaju mlađoj, tinejdžerskoj populaciji. Što ti se čini, stari li vaša publika zajedno s vama pa vas sluša isključivo iz nostalgičnih pobuda, ili ima i novih klinaca?
Ma nema zime, generacije se mijenjaju ali stalno dolaze nove koje se lože na ono što mi radimo. Oni stariji su tu čak veći problem, mislim poglavito na ženski dio publike. Mediji ih, takvi kakvi jesu, u Srbiji i Hrvatskoj odvlače na neku drugu stranu. Znaš kako to ide - jednog trenutka je pankerica koja na koncertu jedva čeka da dobije autogram, u drugom ju već gledaš na Facebooku kako se u štiklama smješka iz cajkaškog kluba.

Misliš li da je moguće da za 20 godina budemo vršili intervju povodom zagrebačkog koncerta kojim ćete obilježavati 40 godina postojanja benda?
Volio bih ti reći da mislim da jest, ali onda bih te slagao. Mislim da nije. Ne zato što mi ne bismo imali želju ili volju, ali treba biti realan. Ja ću tada imati 60 godina. Možemo se eventualno naći i popiti pivo, ali baš da ćemo zasvirati - teško. Jednom davno su Joeya Ramonea pitali ovo isto pitanje i on je još tad, dok su Ramonesi bili u naponu snage, rekao kako je sasvim siguran da se neće raspadati po bini kao Rolling Stonesi.

Dobro, ne morate se raspadati kao Stonesi, ali nemojte baš ni pomrijeti kao Ramonesi.
Hahaha, nećemo, ne brini. Šalu na stranu, pametan čovjek treba znati kad je vrijeme da se povuče i da svoj muzikantski duh ispoljava u nekom drugom obliku. Hoću li sutra biti producent ili vlasnik kluba, to tek ostaje za vidjeti. Vjerojatno ćemo se uvijek baviti muzikom ali olinjalim starim ćelavim ljudima nije mjesto na bini.



A je li im mjesto u akustičnoj duo varijanti?
E, to je već finija shema, da. Ja sam nedavno objavio svoju knjigu, zbirku pjesama točnije, Olovke Izlomljenog Srca, koju u zadnje vrijeme promoviram gdje god stignem. Napravimo jedno zgodno intimno druženje, dovedem ponekog gosta, kažemo nešto o knjizi, a nakon toga ja i moj jako dobar drug Laza, inače gitarist benda Čovek bez sluha sviramo te pjesme u unplugged varijanti. Mislim da smo našli super ključ da to ne ispadne kao komercijalizacija nego kao ugodno druženje s fanovima uz pokoju šalu i dobru svirku.

U Zagrebu još nismo imali čast svjedočiti jednoj takvoj promociji?
Ekskluziva - u skorije vrijeme se sprema i to. U narednih mjesec dana, vjerujem. Bio sam do sad širom Srbije i Slavonije, a sa Zagrebom i Beogradom sam malo pričekao jer sam želio da to bude kako spada. Svjetski.

Najbolja predgrupa koju ste ikad imali?
Iskreno, najbolji utisak na mene je ostavio bend čijeg se imena sad ne mogu sjetiti... Bilo je to u Poreču, na onom (Ne)Remont Festu... Kako li su se ono zvali... (nap.a. slijedi nekoliko minuta uzajamnog guglanja)... Noisefight! To je to! Baš mi je drago da sam ih se prisjetio, s guštom ću ih zavrtiti nakon intervjua. Vrhunska predgrupa.

Što je ono što skupinu ljudi nakon dvadeset godina spašava od upadanja u kolotečinu i dosadu? Kako to da ne dođe do zamora?
Prije svega to što smo jako dobri drugari. U Srbiji je posebna stvar, svaka kuća ima svoju "slavu". To ti je k'o Božić samo ga svaka kuća slavi na svoj datum. Svaka ima svog sveca. I to ne bude žurka nego kul domjenak za odabrane. E vidiš, mi u tim trenutcima sjedimo jedni drugima, ono, što se kaže, na vrh stola. Ali u međuvremenu se ne družimo previše, nije to kao u srednjoj školi da visimo zajedno svaki dan cijeli dan. Pažljivo doziramo da si ne dosadimo. A na kraju krajeva, nije ni da sviramo više baš toliko često. Taman imamo jednu finu mjeru, usfalimo si već prije svakog koncerta.

Koji te film zadnji oborio s nogu?
Ništa me nije oborilo s nogu zadnjih sto godina. U zadnje vrijeme mi se najviše dopala Batman triologija Christophera Nolana. Mislim da je to rasturio, na najbolji mogući način je ekranizirao mog omiljenog superheroja, za razliku od prijašnjih Batman filmova koji, po mom mišljenju, nisu bili dostojni stripa. Zadnje sam gledao film The Judge s Robertom Downeyjem Jr. i Robertom Duvallom. Rijetko dobar film s briljatnim glumcima. Preporučam.

Poruka posjetiteljima koncerta u Tvornici?
Hvala vam što ste u roku dva dana rasprodali Mali pogon i prebacili svirku u Veliki i na taj nam način još jednom ukazali povjerenje. Mi ćemo vam ga vratiti na najbolji mogući način, svjedočit ćete opasnoj punk rock žurci.

ujak stanley // 22/01/2015