Iliju Dunija, bivšeg gitarista i vokala ugašene grupe Petrol, veliki Demijurg prstom sudbine je spojio sa Trajčetom Nikolovskim. Rezultat njihovog druženja je grupa Ti. Muzika ovog, netom spojenog, dvojca odiše melankolijom i sjetom, zaboravljenim jutrima i danima kojima se zametnuo broj. Bend koji svoju muziku radi u kuhinji. Dvojac koji svoje poklonike brzinom svjetlosti skuplja po znanim i ne znanim putevima od Vardara do Triglava.

U Zagrebu ste ih imali priliku čuti već dva puta, a u jednom od tih gostovanja Terapija ih je uhvatila između tonske i nastupa. Mi smo pitali, a oni nam rekli ovo:

Evo za početak, Ilija, objasni ljudima u Hrvatskoj koji slušaju Petrol, što se dogodilo s bendom? Zašto je došlo do raspada benda koji je uz Repetitor imao najviše poklonika u Hrvatskoj, zapravo u Zagrebu?
Ilija: Poslužit ću se sljedećom metaforom -- Petrol je umro prirodnom smrću. Dakle, od listopada 2011. nismo imali ni probe ni koncerte, ali nismo izlazili u javnost sa izjavama o statusu benda, jer smo htjeli vidjeti kako će se situacija odvijati interno. Na kraju smo shvatili da je Petrolu došao kraj, da više nema te energije koja nas je pokretala, i to javno objavili u ožujku 2013, u momentu kada je izašao naš drugi album 80 proleća. Ana, Milan i ja smo i dalje prijatelji. Milan je u međuvremenu napustio Kriške i sada ima novi bend. Ana se trenutno ne bavi muzikom, a ja sviram u grupi Ti.

Grupa Ti je, dakle, smjer u kojem si ti gurao Petrol?
Ilija: Pojednostavljen odgovor je da. U grupu Ti je, pored Trajčetovog, neminovno upisan i moj senzibilitet, i to ne samo u muzičkom smislu, već i u tehničkom -- kroz odnos prema zvuku, bendu i radu, a zatim i kroz konstantno eksperimentiranje kako sa instrumentima, tako i stilski. U tom smislu, moje ambicije sa Petrola prenete su na Ti, ali to je normalno, čovjek ne može pobjeći od sebe. Formalna razlika između dva benda je to što Ti ima elektronski bubanj koji je svedeniji, dok je veći fokus na vokalnim dionicama, za razliku od Petrola gdje su instrumentalni dijelovi vodili glavnu reč. Sam muzički izraz je više u pop domenu, uz izlete u psihodelične pasaže. Kako ste se upoznali i kako je krenula priča s grupom Ti?
Ilija: Trajče i ja smo se upoznali na jam session-u koji se desio nakon koncerta grupe Repetitor u BIGZ-u, u svibnju 2012. Promijenilo se dosta bubnjara tokom session-a, ali kada je Trajče sjeo za bubanj; desila se magija -- svaki zvuk koji smo proizveli je zvučao baš onako kako sam osjećao da treba. Oduševljen svirkom poželio sam da ponovo zasviramo. Ubrzo sam ga pozvao, gdje mi je tokom razgovora rekao da je i on isto pokušavao da stupi sa mnom u kontakt, dogovorili smo se brzo i održali prvu probu.

Prije toga se niste znali?
Ilija: Ne, nismo se poznavali. Trajčeta sam vidio jednom prilikom ispred BIGZ-a, Petrol se spremao za neku od turneja, Trajče nas je pozdravio i rekao nam da voli našu muziku, ali to je bilo sve, nisam ni pomišljao da pričam sa čovjekom sa kojim ću kasnije osnovati bend.

Filmska priča.
Ilija: Moglo bi se reći. Ubrzo se desila prva proba u mom stanu, gdje i dalje vježbamo, a tom prilikom je nastala i naša prva pjesma "Nama su dani odbrojani", gdje Trajče svira gitaru, a ja ritam mašinu i sintesajzer. Iako je nikada nismo izveli uživo, ta pjesma je na neki način naš manifest -- nema striktnih ograničenja kada su instrumenti u pitanju, svaki zvuk je muzika, a muzika je za nas život. U isto vrijeme, svjesni smo prolaznosti života, a sa time se nosimo tako što se radujemo svakoj probi i koncertu, uživamo u svakom rifu i pjesmi.

Kako je odluka pala na elektronski bubanj? To i nije najomiljenija opcija kod glazbenika.
Ilija: Mene je uvijek privlačio zvuk i senzibilitet ritam mašina; pjesma "Samo da me ne pita", na primjer, sa drugog albuma Petrola, napravljena je na ritam mašini. Kada smo Trajče i ja krenuli da razgovaramo o bendu, predložio sam mu da radimo sa mašinama i Trajčetu se to svidjelo, što je fenomenalno, jer muzičari koji su svirači često imaju odbojnost prema mašinama. Trajče je, inače, izuzetno otvoren za eksperimente i posjeduje strpljenje koje se rijetko sreće, pa smo tako prvih par mjeseci proveli u istraživanju terena, mijenjali smo sintesajzere i ritam mašine, isprobavali razne kombinacije pedala, gitara i pojačala, i zvuk se malo-pomalo profiliralo. Na početku je Trajče svirao bubanj preko MIDI klavijature, tako su nastale prve pjesme, a uvođenjem elektronskog bubnja smo dobili na gruvu. Prijelomni trenutak dogodio se kad me je naš drug Rastko Petrović (režiser) pitao da li bi mogao da snimi diplomski film "Dosta dobra lamperija" u mom stanu, koji je predstavljao savršen setting za njegovu priču. Pristao sam i zato smo se na tjedan dana iselili u studio Digimedia, sa kojim Rastko inače surađuje, da bi ekipa mogla da započne snimanje filma kod mene. Prvobitni plan podrazumijevao je da tamo samo probamo, a onda su nam Goran Crevar i Janko Maraš, producenti u Digimediji, predložili da snimimo par stvari, kad smo već u studiju. Tako su zapisane pjesme "Da ti želim dobra jutra" i "Koliko dana", koje se trenutno nalaze na http://grupati.bandcamp.com. U studiju smo konačno definirali zvuk, uz pomoć Crevara i Janka, kao i naših drugara i kolega -- muzičara koji su svraćali. Za vrijeme snimanja filma, spomenuta pjesma "Da ti želim dobra jutra", Rastku se veoma dopala pa je odlučio da je iskoristi za film, a neke scene naći će se i našem spotu. Rastko nam je, također, snimio i video za pjesmu "Koliko dana", što nam je dosta pomoglo u promoviranju benda; mislim da smo samo na osnovu tog videa uspeli da zakažemo bar polovinu koncerata koje smo odsvirali u posljednja dva mjeseca.

Kako nastaju pjesme i tekstovi grupe Ti?
Ilija: Muzika i riječi kreću iz ličnog iskustva, kao reakcija na svakodnevicu i fenomene koji nas okružuju, i to, najčešće, kao moj unutrašnji monolog kojem Trajče daje konačnu dimenziju. Jednostavno, krenemo jammati, a ja se poigravam glasom i riječima dok ne dobijemo melodiju i tekst kojim smo zadovoljni.

Na vaša dva zagrebačka koncerta primijetio sam da svirate jako tiho. Je li to planski ili je samo bio problem sa zvukom i razglasom?
Ilija: Kad je volume niži -- instrumenti i pojačala drugačije dišu, a mi mislimo da tada bolje sviramo. Sve je krenulo tako što smo zbog susjeda, silom prilika, morali biti tihi na probama, što nam je na početku bio problem, jer smo navikli da sviramo glasno. Ali kako smo se, vremenom, navikli da sviramo tiho otvorila nam se potpuno nova dimenzija za stvaranje muzike. Probe se često presele u kuhinju posle 22h, kada pogasimo pojačala i radimo samo na akustarama; tako je, na primjer, nastala pjesma "Da ti želim dobra jutra". Trudimo se da dio te intimne atmosfere prenesemo i na koncerte, što uspijevamo u nekim prostorima kao sto su Kino Grič i beogradski Rex, dok u klasičnim klupskim prostorima to baš i ne funkcionira.

Kako kombinirate vašu muziku sa dnevnim obveze? Jesu li vam ovo jedini projekti? Pretpostavljam da svi imate poslove kojima se uzdržavate, jer sigurno ne živite od muzike?
Ilija: Trajče i ja smo zaposleni, pošto se ne može živjeti samo od muzike, ali, svejedno, imamo probe skoro svaki dan. Lako kombiniramo vrijeme jer nas je dvojica i bend nam je bitan, a kad čovjek ima takav pristup onda ništa nije teško, ni da ustanemo u 7 ujutro, ni da sviramo do 3 posle ponoći.

Kako ste dio beogradske scene koja muzički egzistira u Bigz-u, održavate li probe i tamo?
Ilija: Ne probamo u BIGZ-u pošto imamo svoj studio. To je, igrom slučaja, moj stan, gdje smo krenuli da vježbamo, jer na početku nismo imali definirani setup instrumenata i zvuka, pa nam je bilo nezgodno stalno vući brdo opreme u BIGZ. Dešavalo nam se da imamo potpuno drugačiji setup nekoliko proba zaredom, i to je otprilike trajalo četiri mjeseca; nismo imali nijednu konkretnu pjesmu, već smo samo istraživali. Htjeli smo da vidimo što sve možemo i tu se ispostavilo da Trajče fenomenalno pjeva i da nam se glasovi dobro slažu, što sada obilato koristimo. Također se ispostavilo da ja mogu da sviram synth bass preko nožnih pedala, i da odlično funkcioniramo kao duo. Puno vremena nam je odlazilo na editovanje i programiranje ritam mašine, i to je u jednom trenutku postalo frustrirajuće, jer je izgledalo kao da nikad nećemo krenuti svirati. Ali bez obzira na to što ne probamo u BIGZ-u -- mi smo tamo često.



Kad smo već na temi BIGZa, nedavno smo imali prilike čitati o neredima koji su se tamo događali, od pucnjave i razbijanja BIGZa, pa to mogućnosti izbacivanja bendova iz zgrade? Ako se ne varam, nakon toga je došlo i do zatvaranja klubova u Zmajevom gnijezdu i Scena? Možete li nam malo približiti situaciju?
Ilija: Došlo je do pucnjave, ali u novinama je pisalo da se eto, pukim slučajem desila ispred zgrade BIGZ-a. Tjedan dana kasnije organizirane su racije u BIGZ-u, vjerojatno zbog pritiska javnosti, a onda se sve vratilo u normalu. Klubovi BIGZ Scena i Zmajevo Gnezdo trenutno su zatvoreni, zbog vrućina u Beogradu, i sva dešavanja se sele na rijeku, ali to je uobičajeno. Dakle, sve je trenutno ok sa BIGZ-om. Inače, od kada sam ja ušao u BIGZ sa Petrolom 2006, sve vrijeme kruže priče da će zgrada promijeniti namjenu, da će biti pretvorena u hotel, ali to se nije desilo. Na petom, šestom i sedmom katu se skoro sve prostorije iznajmljuju bendovima, studijima, umjetničkim grupama i slikarima. U zadnjih nekoliko godina, mjesto postaje sve popularnije -- otvaraju se novi klubovi, veliki broj beogradskih bendova tamo proba, i sama činjenica da su svi na jednom mjestu čini scenu kompaktnijom, jedni drugima svraćamo na probe, pa tako dolazi i do suradnji. BIGZ je i dalje poprište raznovrsnih dešavanja.

Kako vam se čini regionalna scena? Kako komentirate češća gostovanja srpskih bendova u Hrvatskoj i Sloveniji nego hrvatskih i slovenskih bendova u Srbiji?
Ilija: Jedan od razloga je to što je standard (platežna sposobnost) u Srbiji niži nego u Hrvatskoj i Sloveniji, tako da ljudi nemaju para za ulaznice, a dešavanja ima koliko voliš. Kad smo svirali sa Vlastom Popić u Beogradu, iste večeri bilo je još šest dešavanja koja privlače sličnu publiku. Po Srbiji je još teže svirati; mi smo nastupali po manjim gradovima u Sloveniji, a nikada nismo svirali, na primjer, u Kruševcu i Kragujevcu. To pričam iz iskustva sa Petrolom. Žao mi je što je tako jer i u Hrvatskoj i u Sloveniji ima kvalitetnih bendova.

Ilija ti si sudjelovao u veoma zanimljivom dokumentarcu "Do It Together" pa ako nam možeš par stvari reći o dokumentarcu i kako je došlo do tvog sudjelovanja?
Akciju Do It Together pokrenuo je Alek Riquelme, koji je rođen u Čileu, a neko vrijeme je živio u Beogradu i boravio često u BIGZ-u sa svojim bendom Downer. Alek sada živi u Amsterdamu, gdje je došao na ideju da napravi dokumentarac o DIY (Do It Yourself) fenomenu, kroz seriju intervjua sa ljudima kojima je bliska DIY etika. Plan je bio da se razgovori objedine u film, a prvi intervjui su, igrom slučaja, snimljeni u Beogradu. U međuvremenu je čitava stvar narasla u Do It Together pokret kojem su se priključila bitna imena nezavisne scene iz cijelog sveta.

Koji su vam planovi za dalje što se tiče koncerta i albuma? Možemo li očekivati uskoro album grupe Ti?
Ilija: Ove nedjelje smo postavili video za pjesme Ja tebe nemam i Vidimo se, koje smo snimili uživo za Attic Sessions. U prethodnom periodu smo odsvirali dvanaest koncerata, trenutno imamo pauzu koju koristimo da radimo na novim pjesmama, to nam je najvažnije. Imali smo žestok tempo, ali nam jako znači koncertni feedback, koji nam daje vjetar u leđa. Još uvijek razmišljamo gdje ćemo snimati nove pjesme. Moguće je da će izbor pasti na kućni studio koji najbolje poznajemo i koji našim snimcima daje pravi karakter, a tu smo i najopušteniji: nema stresa i frustracija; cijeli kreativan proces je u našim rukama. Mislim da ćemo nastaviti da objavljujemo pjesme kako budu nastajale i kako ih budemo snimali, kroz bandcamp i socijalne mreže, a kada ih se skupi dovoljno i to postane jedna cjelina, možda objavimo i fizičko izdanje, ali sigurno nećemo čekati godinu ili dvije da se pojavi album.

vedran ž. // 03/07/2013