Prva samostalna izložba slika naše suradnice Lidije Saftić, znane po brojnim izvještajima s rock i heavy koncerata pokazala je jedno sasvim drugačije autorsko lice kakvo od nje uglavnom ona publika koja za nju zna isključivo po objavljenim tekstovima ne bi mogla niti naslutiti. Lidija je pravi dokaz da ono što u suštini percipira šira okolina i medijski prostor o nekome, u ovome slučaju umjetniku, odnosno vrlo darovitoj mladoj umjetnici jest samo jedan slučajan, no nikako i nasumičan paravan. Iza svakog kreativnog čovjeka postoji niz neotkrivenih sadržaja, barem za onaj širi krug ljudi koji često krivo sude o nekome na osnovu samo nekoliko djela. Njeni tekstovi na Terapiji se doimaju vrsno sročenim u okvirima rock novinarstva, sadržajno su veoma bogati opisima i različitim intuitivnim poduhvatima, zapažanjima i opaskama. Ponekad i veoma sočni, zajedljivi i provokativni, no tako to u rocku i treba biti. S druge strane, ova izložba otkriva njen do sada manje znan specifikum: studirala je dizajn arhitekture i tokom posljednjih petnaestak godina napravila je brojne likovne radove, a evo, tek sad se odlučila za svoju prvu samostalnu izložbu. Prvo od svega vraški mi je bilo teško pronaći adresu Horvaćanska 39 mada živim u neposrednoj blizini, da ne pričam detalje, dosta su spetljani. Na svu sreću, kad sam nakon kruženja po kvartu pronašao zgradu, problem je bio kako uopće ući u nju. Ne može se otvoriti s vanjske strane bez ključa, a na portafonu ima barem 30-tak adresa. Kome pozvoniti? Idem pogledom po redu, da vidim ne postoji li možda zaista na tastaturi 'galerija Trenutak'. Postoji. Pozvonim. I za nekoliko sekundi se otvaraju vrata, ulazim u lift i odlazim na 6. kat. I imam što za vidjeti: mali, čini mi se jednosoban stančić s kuhinjicom, solidnom kvadraturom dnevnog boravka i još nekim popratnim prostorijicama, a unutra gomila djece i prilično mnogo ljudi. Po zidovima su izvješene Lidijine slike. Svi čavrljaju, pomalo pijuckaju vino, puši se na malom balkonu (nisam ispušio niti jedan čik koliko sam bio impresioniran onime što sam vidio). Stojim i promatram gdje je debitantica. Vrlo brzo me zapazila i bilo joj je neopisivo drago, pa pomalo i iznenađenje što sam došao na njenu izložbu makar sam joj e-mailom javio da bih to obavezno volio vidjeti. Naravno da smo pospikali kao kolege s portala o nekim vitalnim životnim faktorima, kud bez toga, ali i o njenim radovima. Usput sam pokupio i dva jako zanimljiva eseja "Girl with rainbow Ivy tattoo" i "U njenoj umjetnosti nema deja vu-a" koji su priloženi uz ovu izložbu (oba potpisuje S.S.). Ne bih volio ništa uzimati ili prepisivati, to je potpuno nekorektno i umjetnički neetično, a osobito s neke recenzentske strane mada su tako lijepo napisani da bi ih najradije prenio od A do Ž. Možda u nekoj kasnijoj interpretaciji. Ljudi obično ne čitaju što stručnjaci misle o nečijoj umjetnosti, a to je velika greška. Baš nisam uočio da je itko od prisutnih imao u rukama ta dva komada (svaki ima po 3-4 stranice teksta) i razglabao o onome čemu prisustvuje. Usput, kad smo već kod toga, takve stvari eminentni stručnjaci rade za ogromne pare, po narudžbi se rade prologi, uvodi i recenzije izložbi kako bi same slike postigle što veću cijenu. Zato nemojte trabunjati gluposti da Horvi 'piše o nekome samo zato jer mu je dotični platio pivo'. Horvi piše iz potrebe da istakne onoga koji mu se jako dopao i na bilo koji način ga impresionirao bez obzira na umjetnički žanr, a da pri tome ne traži niti novčića. Pomno sam pregledao njene radove. Ima ih uistinu mnogo, možda čak i više od stotinu, a i sama mi je rekla da mnoge nije niti uspjela naći s obzirom da su joj se i zagubili još iz vremena studiranja. Izložena djela pokazuju raskošnu imperiju mašte, crtačkih poteza, gipku elastičnost ruke i sposobnost figuriranja u različitim tehnikama (tempera, vodene boje, flomaster, olovka, suha igla, kojekakvi otisci, lijepljeni kolaži, kombinirane metode…). Naravno, kako je ovdje rijetko koja slika bila uokvirena i kako galerija Trenutak, koliko mi se čini ima tendenciju vrlo prijatnog šmeka s prisnim kontaktom između umjetnika i gledatelja, na vrlo bliskoj razini underground koncerata po privatnim tulumima gdje slobodno možete pitati kako se koja pjesma zove i razglabati o njoj, te kritizirati ako vam se hoće, odnosno ima prijateljski obostrani ambijent, tako niti jedna slika nije deklarirana nekim imenom, odnosno striktnom kučicom u zaglavlju 'ovo se zove tako i tako'. Ne bih rekao da je ovo bilo kakva pogreška, već izbjegavanje stereotipnosti. Ako vas baš nešto zanima, slobodno pitajte umjetnika. A ovdje čak nije bilo niti nikakvog specijalnog ceremonijala otvaranja izložbe što je odmah u startu izbacilo iz vida sve one vrlo često hladne floskule s kojima se distancira likovnog umjetnika i njegovog rada od posmatračevih senzora. Lidijin spektar je uistinu širok, slobodno ću reći - kompilacijski. Nema adekvatno izražen jedan stil već doslovce šara pri čemu su se mogle primijetiti brojne faze od prvih šturih radova s nehajnim obrisima brzog kroki stila minimalističke mrtve prirode, preko finih apstrakcija očitavajući duh privrženosti i ljubavi ka kćerki Uni što svako dijete voli (to je uvijek posebna priča), vrlo lijepih i konciznih rock portreta, aktova, apstrakcija, sve do žestokih imaginacija, ekspresionističkih struktura, sve do op-arta, psihodelije, nadrealizma, grafičke kontinuiranosti elemenata, pa i nekih vrlo morbidnih slika koje sam ja percipirao na black/death, tj. underground način. Neminovno jest da Lidija posjeduje vrsne likovne kvalitete: svaka njena izložena slika ima svoju priču o nečemu i da je još od barem šesnaeste godine života (danas ima 31) neprestano radila različite transžanrovske kombinacije svega i svačega ne ustručavajući se isprobati u novim pravcima. Kako mi je sama rekla, a i pokazala, nedavno je napravila čisti realizam po narudžbi, ali to nije njen stil priznajući da se i sama traži u tome što radi. A to je nešto najljepše i najintrigantnije kod umjetnika. Istraživanje samog sebe. Posebno su mi se dopale njene apstrakcije s mnogo psihodelije koja vuče duboko u imaginaciju one zatomljene i često nepraktično smatrane sfere klasične 'lijepe' umjetnosti da je kaos put u pakao. Ma nije. Išarati gomile krugova, naoko nepravilnih poteza, strukturalnih defragmentacija, nabacati brdo boje, slomiti aranžman na konfiguraciju kompleksnoga, ili, pak sastavljati elemente poput psycho-testa u duševnoj klinici stvarajući nadrealne vizionarske spektrume simbola s komparacijama na obrnuto proporcionalno gledište fotografske tehnike pozitiva i negativa, jezik su Lidije u kome se najbolje snalazi. Ono što je nekakvom suhoparnom gledatelju pojam ljepote, to kod nje nije. Ona ima svoju viziju arta kao objekta radnje u kome se može najbolje izraziti, čak i bolje nego s dosadašnjim tekstovima koje je pisala za Terapiju. Za mene osobno, ova njena neka djela su veliko otkriće hrvatskog slikarstva. Ne naginjuje nikakvom kiču, šarlatanizmu i ekspresiji samo da bude drugačija. Ona jest drugačija i s ničime slična. Posebna je, vrlo darovita, duboka, sadržajna i cjelovita, a opet, naoko po prirodi vrlo normalna, neekscentrična, skulirana, prijatna, jako lijepa i ugodna osoba. Tko nakon ovakvih, doduše mojih loše fotografiranih slika ne bi imao viziju o njoj? Moje skromno mišljenje o njoj jest da je ona jedan od fenomena našeg vremena i budućnost fleksibilnosti izraza. Oduševljen sam i to ne mogu skrivati. To je umjetnost. Ona je umjetnost. Neopisivo mi je zadovoljstvo što sam prisustvovao ovom činu, van ikakve sumnje, buduće velike hrvatske umjetnice. I hvaliti ću se s time. Znam da će jednog dana pitati 'jesi li bio na prvoj izložbi Lidije Saftić?'. Da, bio sam, i na njenoj dječjoj radionici sa svojim sinom. Ona je genijalka. Za sada, još uvijek nepriznata i neprepoznata jer je originalna u tome što radi. Van klišeja i obrazaca, ne priznaje ništa osim svoje vlastite intuicije, nevjerojatni je resurs strahovito bogatih ideja koji, nadam se, neće otići u krivom smjeru.

horvi // 23/11/2014

> vidi sve fotke // see all photos