Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako smo Vam zadali zadatak u kojem ste trebali napisati recenziju nekog albuma, a mi smo zauzvrat obećali da ćemo odabrati tri najbolje i podijeliti tim sretnicima upade na koncerte i cdove.

Pa evo tri, koje je naš stručni žiri, među mnogima, odabrao za nagrade:

----------------------------------------------------------------------------------------

Municipal Waste - The Fatal Feast (2012)

Prošlogodišnji album Municipal Waste-a ispunio je sva očekivanja fanova. Od albuma privijenca Municipal Waste (2001) pa sve do Massive Aggressive (2009) Municipal Waste se drži zvuka i principa stare škole Thrash metala kao što su Nuclear Assault, Exodus i sl. i dodaje (ne)zdravu dozu crnog humora i time hrani napačene umove mladih thrashera izgubljenih u moru metalkora i sličnih fenomena koje je ovo doba dovuklo u centar pažnje.

Album nam donosi 17 kompozicija sveukupnog trajanja 37 minuta i 44 sekunde (što je još jedan dokaz da album netreba minutažu od preko sat i pol da bi ostavio slušatelja u ugodnom stanju šoka). Teme na albumu su manje-više očekivane kao i kod većine nove škole Thrasha : Alkohol (Covered in Sick, You're cut off), zombiji (New Dead Masters), ljudi koji vas iritiraju (Idiot Check) i općeniti bunt protiv autoriteta i religije (The Monster With 21 Faces, Jesus Freaks). I da ne zaboravim naglasiti da je bend za pjesmu You're cut off napravio izrazito zabavan animirani spot koji izgleda kao da ga je smislio netko na mješavini alkohola, speeda i traumatičnog djetinjstva. Obavezno pogledati

Za zvuk na albumu mogu naći samo jedan prigodan izraz - oštar. Gitara reže sve pred sobom i čini se kao da ne misli stati u bližoj budućnosti (makar moram priznati da gitarist Ryan Waste iz svog tog kaosa zna iznenaditi začuđujuće melodičnom solažom). Za ritam sekciju nemam puno komentara. Rade točno ono što se od njih traži - bubnjar ide na brzinu i nitko mu ne zamjera, a bas je bas. I sam sam basist tako da ovim putem izražavam sućut svim basistima koji se nađu u ovakvom bendu pošto nas uvijek zasjeni ostatak benda. Krajnje je vrijeme da naučimo svirati gitaru. I za kraj vokal - zabavan frontmen sa vokalnim stilom sličan Kurt Brechtu (D.R.I.).

Municipal Waste je dizajniran da mlati brzo i žestoko i to je točno ono što rade, ne tražimo od njih ništa više. Preporučam

Ocjena fana 8/10
Ocjena profesionalnog jazz glazbenika 2/10

Ivor Vujasinović

----------------------------------------------------------------------------------------

The Hillbilly Preachers - Welcome to confession (2007)

The Hillybilly Preachers je projekt hrvatskih rockabilly "mačaka" Karla Starčevića (Don Karlos) i Renata Zgrablića(Don Pit). Na albumu su još svirali Axel Praefcke i Humpty. Sve su to Rhythm Bomb Records izvođači koji su več dugo u svijetu rockabilly muzike. Pozitivno me iznenadilo i to da sve tekstove potpisuje Karlo izuzev tri obrade. Album koketira sa dosta stilova, od rockabilly-a, country-a, bluesa do seoskog hillbilly-a.

Album započinje pjesmom o izgubljenoj ljubavi "Brand new fool", a i večina ostalih stvari su ljubavne balade. Za mene highlight pjesma ovog albuma jeste "Bitter true". U njoj dolazi do izražaja snažan i dubok vokal Karla i odličan falset u refrenu Renata. A pratnja koju su im nudili Axel i Humpty je i više nego odlična. Axel važi za jednog od najboljih rockabilly gitarista današnjice tako da se njegov stil osjeća i na ovome albumu. Također i pratnja na kontrabasu je odlična i "dozirana" točno onliko koliko treba, bez ekscentričnih solo ispada kojima su nakloni kontrabasisti "novog kova".

Momci s ovim projektom nisu mogli pogriješiti. Jednostavno nude nešto novo, inovativno, dobro i u krajnju ruku odstupaju od nekih klišejskih okvira komercijalne root's produkcije.Vjerujem da večina vas nije znala za ovaj dvojac i preporučavam vam da nabavite ovaj album ukoliko ste ljubitelj kvalitetnog i opuštajučeg zvuka.

Bitter True - http://www.youtube.com/watch?v=xKl5gUoQUdk

Ocjena 8/10

Ivan Kuprešaković

------------------------------------------------------------------------------------------

Dropkick Murphys -Signed And Sealed In Blood (2013)

Novi album Dropkick Murphysa ne donosi neke velike promjene u samom stilu njihove svirke, još uvijek je to neki celtic punk rock. Punk bendovima općenito nije lako s njihovim fanovima, ako je album za albumom sličan prigovarat će tome, ako se stil koliko toliko promijeni bit će riječi o tome da se je bend prodao. Punkeri ko punkeri, moraju gunđati.

Bend se je koliko toliko mijenjao tokom godina, mislim da je najveća promjena bila samim odlaskom McColgana. Nakon toga cini mi se da bend iz godine u godinu napreduje, ne drži se čiste žestine već rade ono u čemu uživaju. Čak je i sam basist Ken Casey izjavio da im je ovo najbrže izdani album i da su uživali u svakoj sekundi pisanja i skladanja. Kroz album se prožimaju standardno žestoke gitare, mandoline, harmonika i gajde, zapravo njihovi celtic simboli.

Album otvara pjesma "The boys are back", koja je prilično himnična i pjevna pogotovo refren te lako ulazi u uho i nabrijava za ostatak albuma. Zatim dolazi "Prisoner's song" koja je riffom malo podsjeća na "Shipping up to Boston" i zvuči odlično. Meni osobno najbolja pjesma na albumu je "Rose tatto" pjevušio sam je danima nakon što sam je čuo a kroz pjesmu je zapravo ispričana cijela jedna priča. Pjesme "Burn" i "My hero" su recimo najpankerskije stvari na ovom albumu dok su "Jimmy Collins' Wake" i "The Season's Upon Us" malo sporije i više sing-along pjesme. "The Battle Rages On" i "Out On The Town" su brže i rokerskije pjesme dok ova prva ima i taj neki medieval štih. "Don't Tear Us Apart" meni zvuči malo drugačije i nekako netipično za DKM možda zbog klavira čija se melodija proteže kroz cijelu pjesmu ali svejedno mi zvuči dobro. "Out Of Our Heads" zvuči slično početku, himnična recimo sing-along pjesma sa zanimljivom melodijom dok je posljednja numera na albumu meni savršeno sjela isto kao i prva za početak albuma. "Out Of Our Heads" je i najduža i najsporija pjesma na albumu i savršena za kraj cedea ili koncerta.

Ovaj album bi trebao zadovoljiti starije fanove a zasigurno će im prisvojiti i neke nove. Meni najprimjetnija je ta lakoća kojom su snimili ovaj album, i vidi se da su u tome uživali. Volim kad se bend razvija s godinama i ostane vjeran svojim nekim stavovima. Ovo je baš takav primjer, album nije dosadan dobro je posložen i lako slušljiv nećete imati potrebu preskakati pjesme. Cede možete pustiti dok roštiljate s ekipom s pivom u ruci ili se definitivno dobro zabaviti i potrošiti glasnice na njhovom koncertu naravno s pivom u ruci oni će rado popiti s vama to je bar vidljivo iz pjesama.

Vedran Balagović

terapija // 22/04/2013

PS: Na Vama je da ocijenite i odredite koja je najbolja od ove tri, a jednog od sretnih glasača ćemo takodjer nagraditi glazbenim cdovima.