Dvije zaljubljene djevojke iznajmljuju stan u Zagrebu nadajući se svojoj oazi mira i sreće, no Zagreb i njegovi stanovnici uskoro otkrivaju svoje mračno lice...

Ultra nacionalizam, netolerancija, homofobija i ksenofobija su vrlo izražena obilježja ne samo zagrebačke već i hrvatske svakodnevice u posljednje vrijeme što Matanić zorno ilustrira. Ako uzmemo u obzir činjenicu da od početka stvaranja filma do njegovog dolaska u kina ipak prolazi određeni vremenski period, ne mogu, a da ne primjetim, da je Matanić, iako mu to možda uopće nije bila namjera, skoro pa proročanski predvidio ponovno buđenje Thompsona i njemu srodnog nacionalizma u nas. Nacionalizam koji se ne temelji na domoljublju koliko na mržnji svih ostalih koji nisu "mi" i koji ne razmišljaju na "naš" način. A isto vrijedi i za spolne i sve ostale orjentacije. Lik gazde, tj. točnije gazdaričinog muža kojeg odlično glumi Ivica Vidović je možda jedini glas zdravog razuma u cijeloj priči, no i on djeluje tek kada mu voda već dođe do grla. A ostali, što je nekako i obilježje našeg pasivnog mentaliteta, samo okreću glavu i zatvaraju ulazna vrata svojih stanova.

Što se samog filmskog rječnika tiče, on je na vrlo visokoj razini, baš kao i ovaj koji ukazuje na gore navedeno. Odlična, na momente bolno realistična gluma svih protagonista, od kojih se možda za mrvicu izdvaja fenomenalna Inge Appelt kao gazdarica, isto takva filmska fotografija Matanićevog starog suradnika (Branko Linta) koja je svojim živopisnim bojama u izvrsnom kontrastu s mrakom kroz koji likovi prolaze, glazba koja vrlo dobro podcrtava radnju koju podpisuju očiti No.1 glazbenici za filmsku muziku u nas: Jura Ferina & Pavle Miholjević (Svadbas), svjetski ton (zamislite, HR film, a razgovjetno čujete svaku riječ! a dijalozi nisu "književni" i umjetni! još donedavno je zvučalo nevjerojatno, zar ne?) te izvrstan scenarij koji dokazuje da je upravo on najčešća boljka domaćih filmova. Kako domaći film, kao uostalom i sve drugo vezano uz kulturu u nas, muku muči s financijskim sredstvima, pohvala ide i Jozi Patljaku koji, isto kao i sa Nolinim filmom "Sami" kojeg je također producirao, teško da će doma zaraditi neke pare, ali s ponosom može nositi film na svjetske festivale. Što se režije tiče, a ovim ocjenama se ne razbacujem olako, nakon odgledana njegova 2 igrana filma, te jednog izvrsnog dokumentarca (kojeg je radio u suradnji s još dva mlada redatelje, Tomislavom Rukavinom i Stanislavom Tomićem), po mojem skromnom mišljenju, Dado je definitivno najtalentiraniji (mladi) HR redatelj. Neću otkrivati toplu vodu kada ću ponoviti ono što je reklo već par ljudi prije mene, a nadam se i mnogo njih poslije - ovo je definitivno najbolji HR film u posljednjih 10 godina. Doduše, konkurencija i nije prejaka, ali i da je, FMD bi zasigurno stajao ako ne na, a onda vrlo blizu vrha.

Dodat ću samo i popis nagrada koje je film osvojio na ovogodišnjoj Puli (iako je u prošlosti Pula u nedostatku pravog nagrađenog znala nagrađivati sve i svašta, FMD zaslužuju sve što su dobile, a činjenica da su dobile nagradu za najbolji film i po izboru žirija, kritike i publike, govori sama za sebe):

Grand prix žirija - Veliku zlatna arena za najbolji film
Nagrada kritičara Oktavijan za najbolji film
Nagrada publike Zlatna vrata za najbolji film
Zlatna arena za najbolju režiju
Zlatna arena za najbolju produkciju
Zlatna arena za mušku epizodnu ulogu (Ivica Vidović)
Zlatna arena za žensku epizodnu (??) ulogu (Olga Pakalović)

Uz to, FMD su i hrvatski predstavnik za nagradu Oscar za strani film. Hoće li uću u onih top5, saznat ćemo 11/02/2003. Nadajmo se!

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 12/11/2002