Kako Marilyn Manson već odavno nije koherentan i koegzistentan bend nego skupina letećih plaćenika, takoreći supergrupe, a ovaj puta s Tyler Batesom, Lolom Colette, te programerom Maxwell Uraskyjem i najpoznatijim od njih, povratnikom bubnjarem Gil Sharoneom (nekoć lupao u The Dillinger Escape Plan), taj čuveni hollywoodski razvratnik Brian Hugh Warner, ljubitelj Sodome i Gomore, vratio se s koliko-toliko poštenim albumom nakon 24 godine koještarenja od, naravno, onog zadnjeg iskonskog, četvrtog "Holy Wood (In The Shadow Of The Valley Death)" (2000., USA no. 13, UK no. 23) poslije kojeg se mic po mic kamuflirao u tobožnjeg kanibala vlastitih anđela da bi na koncu priznao kako mu sve to zapravo i nije potrebno jer mu je predstavljalo ogroman teret u privatnom životu zbog čega si je navukao milijunsku gomilu konzervativnih predrasuda koje u tome nisu vidjele zabavu i show-biz nego opasni atak na moral, religiju i svjetonazor. Preskoče li se apsolutno svi naredni albumi, a bilo ih je 6 komada, ova 12. epizoda sage o mračnim fantazijama istražuje dobro poznate teme religije, požudne seksualnosti i društvenih manipulacija u kojima se, sada već stari freak (55 mu je godina) pokazuje iskrenim očajnikom razmatrajući sofisticirano vlastitu smrtnost, sprovoda s aplauzima i susretom svojih bližnjih (a i fanova) u čistilištu. Hej? A ne u paklu? He-he, ipak našminkani gothic matorac na najboljim i naskupljim drogama duboko u sebi razmatra o raju, a to možebitno i nije adekvatno dostatna priča čitavog mozaika jer je uvijek pretendirao nastrano zlo uz glumatanje egzekutora i dželata što diktira zakonik grijehova naspram pozitivnih djela. Odnosno, ovo je album na kome iznosi masu optužbi i navodnih kleveta protiv sebe, a koliko su one istinite, to zna samo on i one žene što su ga pratile nakon Dite Von Teese. Tu postoji i bojazan da u ranijoj fazi sve to ne bi preživjeli njegovi nervi, jeste, ljut je bijesan, tapka na mjestu, a oni za koje tvrdi da su ga klevetali i tračali, stoje mu kao najopasnija prepreka koje bi najradije pogutio. Odaje se u prvome singlu "As sick as the secrets within" da je kroz cijelo razdoblje imao potrebu biti napušen (samo high?!, laže) razmatrajući što je sve napravio u životu kojeg nije imao patetično se oslanjajući na 'ušivenost u dušu fanova' što ih je tjerao da ga sanjaju nastavljajući s vrlo dubokim, intimnim sličicama i pričama kroz vrlo zapletenu fabulu albuma sa čestim trikovima i đavolskim smicalicama održavajući kontrolu terena, kako kaže, kaveza, u kojeg je smjestio milijune ljudi, a sada se ne može sjetiti gdje je sakrio ključeve.



Drugi singl "Raise the red flag" u lirskom aspektu je pročišćenje, takozvano otplaćivanje dugova s dilerima drogom, ugovor s Bogom, ali isto kao i pjesma "Sacrifice of the mass" ima smješnu patetiku produkcijske dikcije vokalnih auto-tune efekata i obrađivanja, to jest bespotrebnog zahvata, a nakon prve četiri pjesme vrti se u žrtvovanju praznih repeticija beznadno šupljih tekstova, osobito "Sacrilegious" koji je simptomatično za njega, proziran i neusredotočen na glavnu poantu. Ponegdje isporuči poneku drsku i sočnu izjavu, stih, misao, a svirka kroz album od pjesme do pjesme je znatno poboljšana s nekim trenucima koji podsjećaju na slavno doba prva četiri albuma stilski kolaborirajući s industrial metalom, gothicom i rockom, te darkwave elementima.



Svjestan da mu se mnogo toga odbilo u glavu, naslovna tema s kojom se otvara album "One assassination under God" (na youtube kao kratica "OAUG") je potpuno priznanje u stilu pokojnog Steve Strangea koji je koncem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća stajao na ulazu u čuveni londonski klub Blitz regrutiravši posjetitelje po imageu tko može, a tko ne može ući u tada mondeni new-romantics noćni klub. Samo za informaciju, tamo su mogli proći članovi Spandau Ballet, Adam And The Ants, Classix Nouveaux, Duran Duran, A Flock Of Seagulls, Sigue Sigue Sputnik, Bananarama, Haysi Fantayzee, Culture Club, Ultravox, zatim Sade, Grace Jones, Bryan Ferry, a ima priča da je Eric Claptonu zabranjen ulaz jer je bio u trapericama, zelenoj jakni 'komandosici' s kapuljačom i kariranoj košulji, a kad mu je došao sitni i malecki Mick Jagger, rekao mu je 'honky-tonky kauboji su na biljaru i džuboksu, piju pivo i viski tamo dolje niz ulicu u bajkerskoj birtiji'.



Sve u svemu, ovo je mješovit album s nekoliko obećavajućih pjesama, ali one su još uvijek u sjeni nespretnih katarza u zadnje dvije dekade, to jest, ima prolaznu, tranzicijsku stanicu. Ako niste voljni slušati njegov stav o nabacanim krivnjama protiv njega s kojima se pokušava izvući iz kreativnog gliba u kojeg je zapao kao ikona ili anti-ikona (lokalni magazin L.A. Time ga odavno prezire), ovdje se onda malo toga nalazi interesantnog upravo zbog bahatog egocentrizma razotkrivanja prljavog veša prigradskog mentaliteta bajne sredine u očekivanju medijske reakcije, a ovako bi mogao šajbati albume sve do penzije ukoliko se ne digne pravni spor protiv njega. A tada bi pokajnički mogao zaglibiti u country, americanu i neo-folk. Znači, ovo je još i ponajbolje od njega u zadnjih o-ho-ho godina, te valja očekivati nastavak.

Naslovi: 1.One assassination under God, 2.No funeral without applause, 3.Nod if you understand, 4.As sick as the secrets within, 5.Sacrilegious, 6.Death is not a costume, 7.Meet me in purgatory, 8.Raise the red flag, 9.Sacrifice of the mass

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 24/11/2024