Novi album sarajevskog kantautora daleko je fokusiranije i dorađenije djelo spram preobimnog dvostrukog debija "Reciklaža misli i osjećaja" iz 2015. Tada se Zlatan isprobavao tražeći stilizacije izričaja na pop-rock relacijama u prvom redu baratajući gitarom i vokalom pokušavajući ih komplementarno osloboditi suhoparnih kantautorskih performansa smišljajući zgodne fore i fazone kako bi ih uljepšao i adaptirao za zanimljiviji doživljaj. U međuvremenu je objavio još jedan rad "Music for Sculptures" (u proljeće 2016) poigravajući se ambijentima i eksperimentima na lo-fi razini kroz umjetničke apstrakcije, dok je na ovome trećem odriješito krenuo u potragu za vlastitim stilom u formatu klasične pop-rock pjesmarice za radio difuziju sabivši sve te eksperimente u jezgrovite i konkretne pjesme koje od početka do kraja imaju poprilično ugodan štof satkan prije svega od netipične gitarske staccato svirke što odreda vijuga po nepredviđenim kanjonima i prostranstvima. Svirka mu je dosta rastrzana i iskidana, neurotična i svakako neobična po čemu se uočava da ne pretendira nikakav opće poznati i prihvaćeni žanrovski resurs, već traži ono svoje vlastito 'ja' po čemu može biti prepoznat, što se kaže od prve. Tu ima mnogo različitih tehniciranja zaobilazeći riffove, solo dionice i svu onu standardnu igru kada se u ruke dohvati tih 6 žica prištekanih na pojačalo. Pazi na svaki ton da stoji tamo gdje ga je zamislio i da svaki taj ton nešto dočarava, bilo da ga je distorzirao ili tek blago amplificirao u disonanti, no kako god, treba biti unikatan, unikatniji i originalniji od svega onoga što se kroz bogatu povijest ovog instrumenta isprobavalo na njemu. Ne tvrdim da je Zlatan ovom prilikom lumen poput Hendrixa koji je jedan od rijetkih što je imao sluh i 'nos' za boje, no vrlo dobro korespondira oblike i dizajne, štoviše, kako album odmiče, sve je pristupačniji i istovremeno neobičniji kao da je uz sebe u studiju imao barem dva stručnjaka/ mentora što su mu savjetovali što i kako bi trebalo, odnosno kako ne bi trebalo jer je tako već davno prije odsvirano.



Osim ove novine, potrudio se u gotovo svakoj od 10 kompozicija poredati programirane ritmove što djeluju kao rad čovjeka s palicama za setom klasičnih bubnjeva; sve je tu - vodilice, fuzz, prelazi, bas bubanj, doboš, činele, a možda je ponegdje i korišten upravo akustičan komplet bubnjeva. Danas je to više vrlo teško prepoznati, primjerice u glavnom hitu "Marš na Mars" koji ima ponešto artističkog od starih ikona Talking Heads na račun umjerenog funka, post-punk etike i sirovijeg gitarskog zvuka što na momente doseže i blage noise-pop konotacije, a dijelovi sekvenca prizovu Adrian Belowa kada im je gostovao na onoj sjajnoj turneji i albumu "Remain in Light" s kojom su došli i u Zagreb i u Beograd u ljeto 1982. Još jedna potencijalna hit pjesma dolazi odmah potom - "Tura/ Avioni" u blagom jazzy stilu s provokativnom lirikom ('dođi, bit će stoke i štoka…/ poslije mnogo tura dolazi suša, okreni turu, može i šesta/ avioni, a gdje ste došli?'). Da su ipak u pitanju programirani ritmovi dokazuje "Kojapanika", vrlo zanimljiva gitaristička igrarija s nekoliko unakrsnih instrumentalizacija u kojoj vodeću liniju drži podosta noiserski odfrljen bas što ustvari solira; Zlatan se ovdje poprilično naigrao s kojekakvim inverzijama. Još se ovdje pronađe jazzy/ blues elemenata s kojima skreće u rock fusion ("Kerovi", "Stvari spoji" pomalo i na tragovima The Birthday Party), pa vrlo lijepa laganica s okusom Leb i sol ("Lažna tuga"), eksperimentalniji komad u rangu Robert Frippovih ekscentričnih ispada ("Šminka ravnopravnosti"), a dvije jedine teme bez bubnjeva dočaravaju intimističkiji dio posvećen emocijama i individualnim preokupacijama (naslovna "Između ostalog" i završna "Baterije").



Zanimljivo, ovdje nema nikakvih digitalizacija i posezanja u elektronske finese s kojima bi se zataškala nekakva 'šupljina'. Sve se barata na osnovnim analognim relacijama gdje je najvažniji rad 'žica'. Ok, ritmovi su sintetika, ali kažem, daleko bolja nego li se to očekuje od oneman benda što čak može i zavarati da je riječ o živom čovjeku. Lirika je vrlo ugodna, pronicljiva, inteligentno postavljena s epicentrom u čovjeku kao centralnom biću svemira sofisticirano ispredajući mirne i naoko nimalo euforične sadržaje koji u principu vode odavde do Marsa i nazad. Sve se odvija unutar umjetnikova univerzuma i percipiranja dubokih stvari na jednostavan način. Ovdje postoji jasna logika bez agresije i nametanja. Mnogo toga je Zlatan poboljšao u svim pogledima veoma lagodno balansiravši vlastite instrumentalističke mogućnosti s konceptualnim pristupom da mu album kao takav fino klizi ne referirajući se na niti jedan kurentan žanr. Postaje svoj, te je nadrastao debi, a kako mi se čini, teži prema art-rocku udaljivši se od možebitnih komercijalnih spona sarajevskih vedeta koje u ovome kontekstu ne treba navoditi.

Naslovi: 1.Marš na Mars, 2.Tura, 3.Kojapanika, 4.Između ostalog, 5.Kerovi, 6.Lažna tuga, 7.Stvori spoji, 8.Šminka ravnopravnosti, 9.Dozivam te, 10.Baterije

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 18/08/2017