home > mjuzik > You Are Not The Ocean You Are The Patient

kontakt | search |

BISON: You Are Not The Ocean You Are The Patient (Pelagic Records/ Cargo, 2017)

Uz black metal i deathcore, sludge je jedan od rijetkih heavy žanrova koji nije podlegao mainstreamu u mjeri široke prihvaćenosti. Kroz 3 decenije dugačku povijest imao je nekih naznaka komercijalnog dosega u slučajevima bendova poput Melvins, Crowbar, Down, Electric Wizard, Torche ili Eyehategod, u novije vrijeme Cancer Bats, High On Fire, Baroness, Kylesa, pa i samih početnih faza u karijerama Mastodon i Gojira. Međutim nitko od njih, premda je riječ o uistinu razvikanim imenima, nije žanru omogućio barem trenutak blijeska kao što ga je svojevremeno doživio death (zahvaljujući komercijalnim štosevima Dethklok), doom, symphonic/ progressive, tehnical, sve veći uspjesi post-metala ili odavno potvrđeni milijunski tiraži NWOTBHM, thrasha, industriala, alternativnog metala, power metala, metalcorea…
[  ]

Sve to ide u prilog žanru da još uvijek nije došao do ključne tranzicijske točke pretvorbe u kojoj bi se pojavile kojekakve komercijalne nakaradne spodobe poput Queen, Status Quo, Uriah Heep ili friških slučajeva QOTSA, Parkway Drive i In Flames što su od kreativnih ljepotana posegli ka liniji manjeg otpora pruživši najširoj audijenciji ono što se traži povukavši za sobom u mainstream dojučerašnje napredne avangardiste i inovatore poput Meshuggah, te spomenute Mastodon ili Gojira koja je za onu nemuštu cvilidravu patetiku "Magma" osvojila Grammy za najbolji heavy metal album.

Žanr se, evo i dalje giba u čistim opservacijama vidljivog undergrounda s neprekidnim posezanjima u različite stilizacije, no čvrsto ostaje ukrojenjen u osnovnoj karakteristici - nategnuto mutnom i prljavo disonantnom riffu koji podjednako duguje hard rocku, metalu i punk-hardcoreu taman na razmeđi grungea i metala, ali ako se dublje analizira, onda i prepoznatljivog blues manirizma Muddy Watersa i Howlin' Wolfa što je vrlo dobro primjetio Jesse Gander, producent ovog službeno četvrtog albuma benda s bizonovim imenom (ili bivolovim, svejedno, sorry Bixi!) za kojeg bi se očekivalo da dolazi s prerija Divljeg zapada. No, malo sutra. Bison (ranije su se zvali Bison B.C.) su iz kanadskog Vancuvera, sugrađani Nomeansno, odnosno prpošne kalifornijske destinacije gdje su bizoni zadnji put pasli, a telad im vrbu ritalo u vrijeme Geronima i generala Clustera.
[ Bison ]

Bison

E, pa ove njuške iz Vancuvera što su karijeru zapoćeli 2006. ovaj puta su odlučili da se priklone hipsterskoj furci ostavljanja betona, čelika i stakla odvaživši se otisnuti izvan grada u izolaciju, u prirodu i prostranstva gdje su goveda nekoć taborila ne plašeći se ni kojota, ni lešinara nego mrske dvocjevke i karabinke whiskeyom nakvašenih trapera koje su samo zanimale njihove kože ostavljajući oderane gomile lešina koje su znale doseći iznimne težine, veće od onih naših istrijanskih boškarina i gotovo izumrlih teglećih volova od 600-700 kila.



Naslov albuma 'ti nisi ocean, ti si pacijent' (bolesnik) nije nikakva metafora već činjenica slikovito opisana stihovima završne, najtromije, najmračnije i najtužnije pjesme "The water becomes fire" koja dođe nešto poput najmračnijih gothic laganica The Cure i Public Image Ltd. iz 80-ih, samo dakako, vokal je vrlo opak: 'Ti nisi ocean. Ti nisi predivna orkestracija kakofonije smrti i života, opiranja i destrukcije, kreacije i ovisnosti. Ti nisi samo razlog za egzistenciju narodnih stvorenja da živiš i provodiš svoje želje u jednostavnoj trci. Ti nisi vjenčan s mjesecom. Nisi samo točka na mapi. Ne razaraš gradove i stanovništvo… Ti nisi nezaustavljiv, nisi snažan, nisi nepotreban… Ti si pacijent. Tebe kontroliraju, nadziru. Šopaju te medicinom i stalno te pregledavaju. Upoznat si sa hladnim rukama i protokolima. Ti moraš stalno biti u formi. Tvoja pitanja su vječito o boli i promišljanjima. Ti si ovisnik o znanju. Ustvari si bespomoćan. Kontaminiran. Bolestan. Misliš da si bolestan. Neznaš se oporaviti. Ne želiš se oporaviti. Ti neznaš što je to oporavak'.



Huh!. Optimistični stihovi, kaj ne? A takvi su odreda od uvodne "Until the Earth is empty" koja melje svojim teškim štropotom bubnjara Matt Wooda i tim disonantnim gitarama Jamesa Farwella i Dan Add-a. Njih dvojica su originalni članovi, Matt je došao u postavu 2011., a četvrta njuška je basist Shane Clark iz benda 3 Inches Of Blood gdje je svirao gitaru (u postavi je od 2015). Farwell i Add su vokalisti, ali koje je koji, ne bih znao jer se stalno izmjenjuju. Jedan je prilično visok kreštavi tenor, a drugi vrlo opaki dublji bariton što se u konačnici vrlo dobro slažu u kombinacijama. Solaža na gitarama i nemaju puno, orijentirani su na čvrstu svirku s masivnim dekorom i dostatno brzim tempovima za žanr, recimo poluplesnih, umjerenih, a ponekad zašpanaju u dupliciranje taktova. Također, što je vrlo bitno, ne rastežu pjesme u nedogled, šibaju drito u glavu (osobito u drugoj, najkraćoj "Anti war" koja je bliska Nirvani s albuma "In Utero"), ne nadmeću se s konciznostima, vješto pletu minimalističke repeticije i imaju vrlo primamljiv šlih koji se giba. Drajving. Driving. Diving. Dajving. Svaka kompozicija im je izgrađena od tih upečatljivih riffova koji se urezuju u pamćenje, neke su možda dosadnjikave zbog repeticija (predugački repetativni aranžman "Drunkard"), ali sam žanr tako nalaže. Dakako, bolje je to, barem meni, nego li ona nova strahota od QOTSA. Jeste poslušali "Villains"? Moje saučešće na što je spao stoner koji je u njihovim rukama tek malo energičniji The Rolling Stones, uh…

Koliko god da se činilo kako će komad po komad ovog materijala od tek 7 pjesama zapasti u nekakvu monotoniju, osobito zbog uvodnika nekih pjesama koji se vrte oko tih repeticija (instrumental "Kenopsia" je također u tom rangu), ovi vješti gitaristi umješno pretvaraju u simbiozu bogatih nadogradnji s inteligentnim rješenjima tromih melodija na čvrste ritmove bez nekih većih breakova, te imaju blokovski podjeljene aranžmane po čemu se uočava da su studiozno prišli svakoj kompoziciji da se može govoriti i o kompleksnijem pristupu. Žestoki su, nema šta kroz prvih 6 pjesama nabijeni tim masivnim zvukom i vrlo su ugodna spoznaja da sludge koliko god mogao i koliko god da je trebao nakon svjetskog uspjeha Black Sabbath (uostalom po Iommijevom niskom štimu je nazvan riff 'sludge' - mulj) postati kurentan heavy žanr, ostao je još uvijek u domeni fine neokrnjene margine gdje bendovi sviraju onako kako hoće, a ne onako kako misle da bi publika htjela. I to je velika vrlina ovih bizona da se primjerice u najduljoj pjesmi "Tantrum" odlučuju za ambijentalne staccato forme na razini post-metal/rocka što zvuče poput orkestracije u psihodeličnom designu, a uvodnik "Raiigin" je toliko tih da ga se treba ofrljiti na potenciometru pretvorivši se u teški i tromi blues nakrcan tremolom, no nakon druge minute slijedi iznenađenje - pretvara se u frenetično-pomahnitali hardcore/grunge! A onda opet zapada u tešku tromost i kompleksniju kompozitorsku figuru gdje netko od ova dva grla uzvikuje 'vaaatraaaaaaa, pooožaaaar'!

Kratko rečeno - vraćaju vjeru u žanr. Nije nepotrebno reći da je ovo najbolji sludge album kojeg sam poslušao ove godine. Probajte i vi. Nećete požaliti. Užitak za ljubitelje žanra. Odlično bizoni! Porcija sijena i nepokošena livada čeka na vas. U Europi još uvijek toga ima. I ovaj album će se itekako slušati…

Naslovi: 1.Until the Earth is empty, 2.Anti war, 3.Drunkard, 4.Kenopsia, 5.Tantrum, 6.Raiigin, 7.The water becomes fire

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/08/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: New Facts Emerge

THE FALL: New Facts Emerge (2017)

| 15/08/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*