home > mjuzik > Časna lubanjska

kontakt | search |

PI: Časna lubanjska (d.i.y., 2017)

Sve ono što se zna o dosadašnjem radu Ivane Picek, barem iz kratkog vidljivo-slušnog diskografskog opusa valjalo bi zaboraviti u onome kontekstu kantautorice s ukuleleom, akustičnom gitarom, usnom harmonikom i minijaturnim pratećim bendom. Potrudila se nadebelo odmaknuti iz tih formata prelaskom u eksperimentalnu elektroniku napustivši jezgro klasicizma na uštrb artističke profinjenosti.

Već po samoj promjeni imena u Pi iliti Π (ludolfov broj π) susreće se mnoštvo pisanih simbola vezanih uz svaku kompoziciju koje moja verzija word programa nije bila u stanju pravilno korespondirati. Ne bih vam sada želio lamentirati koliko sam imao problema zbog tih simbola na mojem PC-u kada sam naslove pjesama pokušavao ispisati, odnosno izvršiti copy/paste transkripciju u originalu. Jednostavno sam morao restartati kompjuter i sve početi pisati iznova bez tih simbola. Koga će zanimati, pronaći će te simbole na opipljivom cd-u. Jako dobar i inteligentan štos, bolji od eksperimenata ranih Floyda i svima dragih, kurtoazno jakih Radiohead što su indie/brit-pop publiku uspjeli povući u sfere neo-classical/ new-modern music pod paskom post-avangarde.
[  ]

Napuštanje eklekticizma bilo je vidljivo na njenim živim nastupima unazad 2-3 godine kada se počela baviti sampliranjem korištenjem sekvencera zvuka, loop tehnikom i kojekakvim efektima vrlo rijetko pribjegavajući standardnim kantautorskim načelima na bazi ukulelea i gitare akustare s kojima je startala početkom ove decenije, a na koncu i realizirala dva simpatična autorska albuma koji su prije svega profilirali njezin izuzetno visoki sopran što doseže frekvencije falseta. Na jednom koncertu mi je i sam Marko Kuten, njezin nekadašnji dečko, a sad samo vjerni pratitelj, suradnik i muzičar na ovome albumu rekao da nije znao za pregršt toga što Ivana samozatajno eksperimentira u vlastitoj sobi. Glas joj je i dalje jedno od glavnih oružja, međutim ono što se ranije nije moglo čak niti hipotetski nazirati unatoč eksperimentalnim zahvatima na nastupima (jedan od njih je bio nevjerojatni koncert 23.I 2014. u Močvari sa Zvonetom Vargom i tada po prvi puta javno eksponiranim No!Mozzart), jeste da je zvuk i stil kompletno promijenila usredotočivši se na elektroniku pokazavši zavidne kreativne domete što na ovome albumu ostavljaju utisak nekih od ekscentričnijih, a i egzotičnijih trenutaka velikana čudnovatog popa još tamo od Ryuichija Sakamota, Yellow Magic Orchestra i David Sylvianovih elektronskih izleta sve do Coco Rosie, Grimes i još ponekih hrabrijih imena što se znaju odvažiti u istraživanje nepoznatih sfera suvremene kibernetike.
[  ]

Mnogo efekata i samplova uronjenih u background minimalističkih struktura protkanih uglavnom synth staccatima i melodičnim harmonijama koji puta potkrijepljenih raznolikim plesnim ritmovima (synth-pop/ house "Planina", electro-industrial "El Anor", trip-hop "Priča o 2 djevojčice", seksipilno atraktivan potencijalan r'n'b hit "Djevojčurak"), kroz neobične gradacije estetski su oblikovani do finoće synth-pop arta, a još neobičnija libreta isijavaju magičnom mistikom u kojoj su demoni povezani osobnim frustracijama, paradoksnim emocijama koje vokalno redovito izvitoperi iz oporog mračnjaštva u veselo-hihotavu seansu, te bajkovitim krajolicima nekih arhaičnih fikcija na istovremeno nevin i naivan koliko i zagonetan, te sofisticirani način. Između tih nekoliko plesnih kompozicija sasula je brdo ambijenata i atmosferičnih slojeva potkrijepljenih psihodeličnim dekorom u kome osim elektronike povremeno koristi ukulele, ksilofon ("Male neandertalke") i harfu ("Demonski smijeh") kombinirajući elektro-akustični performans sukladno podižući dinamiku svakoj pjesmi donoseći taj zagonetno-nevin dojam.



Po meni najbolja kompozicija je najdulja "B.C. (Benedetta C.)" (8 i pol minuta) dozivajući u memoriju onu sjajnu Sakamoto/ Sylvian kolaboraciju "Bamboo Houses", a niti naslovna tema filma "Merry Christmas Mr. Lawrence" koju također potpisuje Sakamoto nije daleko od prividne sličnosti mada sumnjam da su se Pi&Co. povodili za takvim utjecajima, no ne može se osporiti da u niti jednom slučaju nije riječ o specifičnim mini electro-simfonijama s bezrezervno jasnim elementima pentatonike Dalekog istoka. Koliko je Sakamoto u pop glazbi pokušavao prikriti ili zataškati taj svoj domicilni folklorni faktor, toliku su Sylvian, a evo sad i Pi inzistirali na njemu. A najoriginalnija je, pak, kada se vokalno potpuno opusti i dozvoli vlastitim težnjama prostora za istraživanje i egzibicionizam poput teme "Mračna šuma" u kojoj se uz obredni tempo naziru konotacije Meredith Monk ili makabrične "3 lijesa" koja opet povlači za sobom dobro znane relacije ranih radova Dead Can Dance s konca 80-ih i početka 90-ih, no Pi ne bi bila to što jeste da u finiš nije iskoristila aktualne dancehall/ grime/ dubstep konotacije.

Vrlo vrckava i lucidna sa svim ovim promjenama zvuka, stila, a i samog imena unijela je dobrodošlo osvježenje na domaćoj kantautorskoj sceni pokazavši fleksibilnu sposobnost prilagođavanja kurentnim trendovima prije svega u indietronici i IDM-u, te stapanju starog elektro-akustičnog nasljedstva u pop sfere. Čini se da je nezaustavljiva inovatorica spremna na novotarije i eksperimente, a ovaj joj je rad, osim što je besprijekorno najbolji i najoriginalniji u njenoj karijeri, podigao sav smisao pristupa do umjetničkih izvedenica u kojima niti pojmovi neo-classical ili moderna klasična glazba nisu upitni. Ako se samo promotri što se sve ne pronađe na tapeti tih stilski zahtjevnih art fahova, a ima uistinu svega i svačega od prvorazrednih izdanja do vrlo neumjesnih koještarija, onda je "Časna lubanjska" dostojanstveni hrvatski odgovor na svu blisku svjetsku scenu koja se kočeperi između kičeraja kvazi-umjetnosti i originalnosti što se redovito analizira da li je autohtona ili panegrično prividna činjenica eklekticizma.

Bez sumnje, ovo je prije svega nevjerojatno sjajan egzibicionistički electro-pop s nekolicinom udarnih hitova za koje bi valjalo napraviti neke prigodne video-spotove, ako ništa drugo samo barem postaviti linkove na youtube jer tamo svi idu kada traže 'nešto'. Otkriti čar Pi i zaroniti u njenu genijalno jednostavnu maštu s prekrasnim sopranom je čista umjetnost koju niti tete u vrtiću ne mogu dočarati djeci što se sve to dešava u ljudskoj glavi. Ona ima mnoštvo vrlo primitivnog materijala s kojime zna raditi isto kao i Meredith Monk, ne pravi od buhe slona niti obratno, usredotočena je na bajku i čvrstu sofisticiranost tematike, a ako se ta sofiticiranost provuče baš upravo preko njenog argumenta "Časna lubanjska", poetskoj parafrazi za neljudskost i nehumanost, dobije se upravo ovakav raritetan kristal izvađen iz prirode. Sve je ovdje. Samo treba uključiti maštu.

Kapa dolje Pi!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/03/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Forever Comes To An End

BJØRN RIIS: Forever Comes To An End (2017)

| 23/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ob bistrem potoku je mlin

MATEJ KRAJNC: Ob bistrem potoku je mlin (2017)

| 22/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Serpents

EIGHT SINS: Serpents (2016)

| 21/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Atom EP

MAMMOTH & YASHEM: Atom EP (2017)

| 20/06/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Ball

BALL: Ball (2017)

| 19/06/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
df
> diskografija
cover: Časna lubanjska

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*