Osnovani još 1975. od braće Davida i Jada Faira, Half Japanese tijekom godina nisu previše mijenjali svoj inicijalni lo-fi art rock zvuk, a do danas su objavili sedamnaest studijskih izdanja i još barem toliko koncertnih i raznoraznih kompilacija.

Kroz godine postava benda se mijenjala, pa su bendu ponešto ostavili i Don Fleming (Velvet Monkeys, Gumball...) i Maureen Tucker (Velvet Underground). No, cijelo to vrijeme, samo je jedna konstanta. A to je Jad Fair, čiji je specifičan vokal i način pjevanja "trademark" benda. Trenutno su u bendu s njim John Sluggett (gitara), Gilles-Vincent Rieder (bubnjevi), Jason Willett (bas) i Mick Hobbs (gitara), koji su svi bili dijelom benda u nekoj od faza.

Tako je ovaj novi, osamnaesti album, skup iskustva i još većeg iskustva, što se preslušavanjem albuma i može čuti. Ni danas, četrdesetak godina nakon početka ne odustaju od svog inicijalnog zvuka. Jad i dalje izbacuje svoje textove iznad bezvremenske podloge u kojoj nema nikakvih dodataka, nego je sačinjena od gitara, basa i bubnjeva i zvuči kako zvuči. Mogli su je odsvirati 1979, 1986, 1993, 2007 ili 2017. Svejedno je!

Ima tu težih komada (Attack of the Giant Leeches, This is what I Know), poskočica (Of Course it Is), jazzy i bluesy stvarčica (On the Right Track, The Preventers, Do it Now), radio friendly rokerica (Hear the Lions Roar)...

Uglavnom, ukoliko ne poznate baš opus benda, nemojte se previše duboko upuštati u ovaj album. Preporučam ga pravim obožavateljima benda.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 05/01/2017