Band je startao s radom 2001. godine u Bresci kao trojac, a danas funkcionira kao kvintet u postavi Mickey Evil (vokal, klavijature), Henry Lee (gitara), ND (bubnjevi), Eric Stayn (klavijature) i Gguero (bas). Objavili su samo dva albuma, bili su prisutni na nekoliko kompilacija, a posebne komplimente su zaradili od Captain Sensiblea, nekadašnjeg basiste engleskih punk legendi The Damned. Kruži glas da su uživo vrsni zabavljači, a po imageu nalikuju na punk parodiju mlađahnog Alice Coopera i Kiss s obilatim make-upom koji više nalikuje na horror varijantu cirkuskih klauna. THE MUGSHOTS - House Of The Weirdos (2005, Lombroso Released)

Kako god zvučalo nevjerojatno, ovaj debi album prvotno je objavljen u samo 200 komada mada se prezentirana glazba sasvim fino uklapa gotovo u radiofonični mainstream. S jednostavnim punk/new-wave melodijama nalik na period 1977-1981 i harmonijama klavijatura s kojima veoma podsjećaju na The Stranglers, ovaj vrlo kratak album od svega pola sata, zabavan je retro-gothic za kojeg je zaista čudno da nije doživio neku širu afirmaciju barem u Italiji. Tekstovi su im na engleskom jeziku, vokal Mickey Evila je pod obilatim utjecajima letargičnijeg Peter Murphya, a pjesme pretežito balansiraju na zabavnim horror pričama o paklu, smrti, filmskim ikonama, policiji, ali i emocijama s one mračne, ali vrlo zvrkasto satirične strane. Imaju priču, pomalo bolesnu, no veoma vedru koju redovito pretvaraju u humoreske. S te strane ništa ozbiljno, već onako u skladu sa imageom, gotovo varijetsko-kabaretskih dimenzija. Osim uvodne "Pissed in hell" koja je vrlo kratki dvominutni klasični punk, ostali dio materijala su uglavnom standardne pjesme koje veoma nalikuju na gomilu bandova koji su svoje uporište pronašli u sljedbenom nizu utjecaja od Joy Division i Killing Joke preko The Sisters Of Mercy do The 69 Eyes. Uz nekoliko zaista klasičnih new-wave/gothic skladbi, posebno se ističe baladična "The mirror", punk-metalizirana "Dr.Bloodmoney", te darkerska "La patetique" sa vokodiranim glasom i stanovitim progressive šlihom; prvi dio kompozicije je u mid-tempu, a drugi je vrlo vedar i optimističan brzi instrumental sa zavodljivim gitarskim solom na kojeg je nafilan identičan melodijski synth, nešto vrlo blisko nekadašnjim A Flock Of Seagulls. Ipak, najkompleksniji komad je posljednja "Deliria (blut mochten sie von dir)" sa sympho-rock šlihom u psihodeličnom gothic izdanju gdje glavnu ulogu vodi synth.

Eh, kada se odsluša album uistinu se stiče dojam da je riječ o nekom kultnom britanskom gothic bandu koji ima vjerno sljedbeništvo, no zaista nije jasno kako to da band nije pronašao adekvatan status u svom dvorištu. Možda Talijani ne vole svoje bandove koji pjevaju na engleskom? Ili ne kapiraju njihov otkačeni smisao za comedy-horror? Ili pak, što je nekako najrelevantnija pretpostavka, ne sviđa im se njihov našminkani glam image?

Ocjena (1-10): 6 THE MUGSHOTS - Weird Theater (2006, Lombroso Released)

Očekivalo bi se da band na drugom albumu ostvari stanoviti pomak u popularnosti, ali ne u ovom slučaju. Još frapantniji je podatak da su ovi Talijani svoj drugi rad štampali u samo 100 komada, a s druge strane, znatno su napredovali u glazbenom pogledu. Nevjerojatno, ali 100 primjeraka proda (ili barem podijeli) svaki izvođač sa Slušaj najglasnije etikete...

Na ovom albumu koji im je ujedno i posljednji u prvoj dekadi 21. stoljeća (najavili su da u toku narednih 5 godina pošto-poto objavljuju treći), zašli su u daleko kompleksnije aranžmanske strukture i čvršću svirku, no stilski su i dalje ostali privrženi comedy-horror gothic-rocku. Zapravo, ostali su isti u zvuku i bojama s ponešto više akcenta na klavijaturama, dok su u kosturima kompozicija poduzeli progressive korake ispreplitanjem punk elemenata sa metalom i industrialom. Uvodna "Children of the night" (sa synth industrial-gothic introm "Prelude to a full moon rising") je otprilike klasični nastavak punk/new-wave gothic prvijenca, dok se već u narednoj "The call" znakovitije upuštaju u progressive-gothic koji po svojim gitarskim minimalističkim baražama, ujednačenim tempom i pozadinskim harmonijama syntha prizivaju Killing Joke. Obje pjesme prate mrmljanja i horror zvukovi inspirirani 'djecom noći'. Odlična forma bubnjara ND-a prikazana je u kratkoj "(One day) the dead will walk (the earth)" gdje rešeta sa ultrabrzim marširanjem, da bi se The Mugshots intenzivnije pozabavili sa fuzijom metala, hard-rocka, industriala i punka u "Morningside graveyard" koji je obogaćen suptilnim bojama klavijatura. U nekim kompozicijama dodiruju se mnogih ostavština iz oblasti rocka, poput primjerice "Silent oracle" gdje su svjesno ili ne, izmješali reference pjesme "Eight miles high" The Byrds sa hardom, indie-rockom i nabojem Killing Joke. "Frozen nuns (from outer space)" je još jedna punky skladba a'la rani The Stranglers u komičnoj varijanti, dok je najkompleksnija "The foul stench of humans" sa gitarskim baražama koje provlače power-metal i punk, a ritmika je otprilike u mahnitom industrial-punk/metal šlihu sa monolitnim sympho odjekom klavijatura koje do punog izražaja dolaze u dinamičnoj "Last words". U tekstualnom pogledu potpuno su zaglibili u teatralnost inspiriranu vampirima, Bela Lugosijem, grobovima, uskrslim leševima i sličnom horror ikonografijom na zabavno patetičan način otprilike poput komičnih filmova o Frankestainu i Adams Family. Produkcija im je solidna, gusto zbijena u kompaktnu cjelinu s brojnim pozadinskim vokalnim štosevima koji pridonose horror ambijentu, a čitav album je nošen filmskim scenarijem s naglašenom pompoznošću na razini black-metala i uistinu je začuđujuće da ovaj band nije ostvario nikakvu veću reputaciju barem kod dark publike koja se u posljednjem desetljeću znatno proširila zahvaljujući transparentnosti u oblastima gothic-metala, progressiva i indie-rocka.

Ocjena (1-10): 6

horvi // 02/11/2010