(iliti Zašto tako volim Trichke)

Od svih muzika najdraža mi je ona koja se ničim ne trudi, ona koja se ne boji pokazati sve svoje prednosti mane, pri čemu to radi tako simpatično da se mane jednostavno izgube. Jedna od takvih muzika je ona koju proizvode Trichke, koja uz sasvim malo vještine postiže ono što stari vukovi postižu zavidnim tehničkim znanjem. Ne kažem da Trichke ne rade puno na svojm muzičkom izrazu, ali to se uopće ne da primjetiti jer jednom kad se obruše na vaše slušne aparate sa svojim drugim albumom, neće vas zanimati ni koji su to akordi, ni koliko koja pjesma traje ni kakvu su opremu upotrebljavali, niti će vas zanimati koliko vremena su proveli mučeći se u studiju. Bez ikakve samodopadnosti, kroz ogoljeni urlik punk-rocka, Trichke poput nestašne djece vrište svoje dozlaboga jednostavne a opet pametne rime. Ne traže da ih analizirate, preslušavate ni da se s njima borite pjesmu po pjesmu. NE traže od vas apsolutno ništa, osim da urlate zajedno s njima "Ja sam, ja sam, tako dobra/Ti na ovo nisi spreman!" Pa kome pomogne, pomogne.

A najbolji plus od svega je to što su Trichke užasno, užasno zarazne, i to ne na klasičan način kao ljepljivo radiofonsko sranje s Antene. Čak i meni, kome obično treba nekoliko slušanja da bi mašinica u mozgu uopće zavrtjela koji refren, bilo je dovoljno samo jedno slušanje da bi pod tušem zapjevao (ili zavikao, kako hoćete) "Oni tamo gore stoje/Svoje misli ....broje". Da je neko drugo vrijeme, Trichke bi se uredno vrtjele na Otvorenom ili čak na toj Radio Anteni koja ne zna ništa drugo nego ubaciti desetak najtiražnijih trackova na Winamp i pustiti da se vrte cijeli dan. Ja bih radije da to čine Trichke umjesto tih najtiražnijih izbljuvaka. Naravno da bi mi dosadile, ali ne bi mi nikad bilo žao da ih čujem i uvijek bi mi svojim mlađahnim, ali nikako nevinim urlicima uljepšale dan. Trichke ipak nisu neka djeca koja sviraju zidovima u svom podrumu. To su svakidašnji mladići i cure s natprosječnom inteligencijom što svoje probleme stavljaju u zvučnike prikopčane na vaše uši. Ovaj CD je očiti dokaz da tamo negdje postoje ljudi koji ne sviraju radi vlastitog ega , nego radi vlastitog gušta.

I neka se nitko ne začudi što u ovom tekstu nigdje nisam spomenuo Boye. Osim sada.

djole // 16/04/2010