Predstavljamo minimalistički oneman eksperimentalni electro-noise/ drone project-band iz Rovinja kroz tri albuma koji su objavljeni na tri posve različite etikete.

Taklamakan je solo projekt iza kojeg stoji Harlod Gojani iz Rovinja, a o njemu smo već pisali u paketu recenzija 'Demo izvođači 2009., 2.dio'. Od onog prvog recenziranog materijala "Lighthouse" iz 2008., autor je u međuvremenu bio vrlo radišan, te je objavio nekoliko radova i ponudio nam na besplatni download tri albuma. Sam kaže da to nisu albumi za svakoga, no ipak mu je drago što postoji interes za njegovo stvaralaštvo. Osim ovog projekta, Harlod ima još jedan, Placenta Lyposuction, za kojeg tvrdi da je statik HNW (harsh noise wall).
TAKLAMAKAN - Crna sluz (2009, Dro6n Records)

Vrlo dugačak album od punih 80 minuta sadrži samo jednu, naslovnu kompoziciju "Crna sluz", a objavljen je za nizozemskog izdavača Dro6n Records u samo 66 primjeraka. Ovdje je riječ o duboko tromoj elektro-akustičnoj noise ambijentalnoj glazbi u kojoj je tromost dosegla skoro svoj najsporiji mogući oblik. Tek s protokom vremena kroz prvih 20-tak minuta naziru se određene smjernice koje oblikuju harmonijske taktove u nepravilnim intervalima poput kilometrima udaljene grmljavine ili najave oluje. Sumorna, teška i olovna atmosfera koja je naglašena striktno potisnutim usporenim ritmičkim periodima nadograđena je elektronskim noise-brumovima koji ponekad, ali vrlo tiho i prigušeno paraju zvučne membrane. Bez obzira na usporenu fabulu u kojoj se praktički skoro ništa ne događa, odnos ravnoteže tempa i harmonije je u gotovo statičnom položaju mrtve točke koja se giba tek imaginarno zamjetljivo s povremenim periodičkim izletima u turobne ambijente. Tek oko 52. minute dešavaju se preobrazbe iz prividne statike u nešto kovitlavije zvučne sfere koje se stepenasto komešaju do konca albuma bez ikakvih naznaka za prebacivanje u 'pojačanu' brzinu. U cijelini gledano, premda je materijal opskurni ambijentalni drone-noise koji sa sobom provlači neumoljivu letargiju monotonije, on je istovremeno vrlo nemiran i neizvjesan u svojoj suštini kao da se radi o stanovitom soundtracku ili barem namjenskoj pozadini za neki turobno mračan nijemi horror. Album nije teško razumijeti, ali ga je vrlo teško slušati i s pravom je od strane samog autora kategoriziran kao djelo koje zaista nije za svakoga.

Ocjena (1-10): 5
TAKLAMAKAN/ GNAWED - Split Album (2009, Spit and Cuss)

Split album sa američkim Gnawed iz Minnesote objavljen je kao audio kaseta i cd za Spit and Cuss (USA), te po običaju za ovakve zvučne eksperimentalne noise eskapade donosi samo po jednu kompoziciju od oba autora.

Gnawed se predstavlja sa "Rust and bones", kao što i sam naziv govori, vrlo hrđavim zvukom uokvirenim u ambijentalni harsh-noise sastavljen od peglajuće pozadinske škripe i mnogobrojnih izvitoperenih, poprilično tromih efekata. Nisam najsigurniji na koji način je proizveden ovaj bučni i razliveni konglomerat u trajanju od 28 minuta, no uz minimalističku strukturu u kojoj nema klasično korištenih taktova, evidentno je da kompozicija ima svoj monotoni trip gibanja. U poprilično iritantnoj papazjani noise premaza mogu se uočiti elementi života, no oni su prikazani kao negativno i mračno iskustvo tegobe propadanja koje je u konačnici kompletirano kao još jedno vrlo mučno, tmurno i sumorno neoptimističko ostvarenje.

Taklamakan sa također 28 minuta intenzivog harsh-noisa koji je daleko naglašeniji, bučniji i prodorniji, pegla kompoziciju "Paralysis" do granica slušljivosti. Moram priznati da je ovaj materijal vrlo neprikladan teror za uši, no to je vjerojatno ono što je autor i htio postići. Nema ritma, takta, harmonije, sklada i ostalih klasičnih parametara koji gode uhu, već samo peglajuće paralizirajuće buke koja ne jenjava. Uh, onaj tko ovo izdrži od početka do kraja, svaka mu čast. Taklamakan je postavio težak ispit - izdržljivost živaca, a materijali od oba autora se kompletno bez ikakvih predrasuda mogu smjestiti u kategoriju '1001 teško slušljiva albuma'.

Ocjena (1-10): 4
TAKLAMAKAN & H - Total (2009, Zvukovina)

U kolaboraciji sa beogradskim H, američkim Xenocats iz Nebraske, te ruskim Aleksander A.Kibanovim iz Čeljabinska i Vitalij Malakovim, Taklamakan je ostvario najslušljivije i najfinijije ostvarenje od ova tri ponuđena. Stoga je prilično čudno da je album objavljen u samo 30 kopija za Zvukovinu iz BiH, jer ova glazba po afinitetu ima, uvjetno rečeno, daleko širi krug slušatelja od primjerice zaista teško probavljivog split albuma sa Gnawed. A i kada se uzme da je ovih petero suradnika podijelilo tih 30 komada između sebe, za pretpostaviti je da će teško biti doći do ijednog primjerka u nekakvoj slobodnoj prodaji na koncertima ili promocijama.

Prikazana glazba kroz 35 minuta daleko bolje i jednostavnije 'sjedne' na konto čistoće i kompaktnih gradacija, te premda je i ovdje u glavnoj ulozi nemirni harsh, on je oblikovan kroz relativno razumljive ambijentalne noise sfere koje su razdvojene u 8 kompozicija. Djelo prije svega potpisuje beogradski H (www.myspace.com/stabibilokadbibilo) koji je na svojim stranicama dao na slobodnu volju zainteresiranim glazbenim ekperimentatorima da pokušaju oplemeniti ovaj njegov rad koji se zasniva na electro-noise potki, te je stoga gotovo nemoguće odgonetnuti tko je, kako i koliko, pridonio ovom multi-kolaboracijskom albumu. Uglavnom, nakon što su se javili suradnici sa svojim idejama i prezentiranim zvučnim materijalom, H je napravio završni miks kojeg otvara nekoliko 'prozračnih' brojeva "Ego", "Odron", "Sin" u kojima se jasno naziru ambijentalne harmonije synthova, ugodni noise-samplovi, pa i stanovite konture imaginarne melodije u relevantnim taktovima što sve u konačnici donosi plemenitiji i čišći, te daleko lakše probavljiviji zvučni sistem. Nešto teže teme nalaze se u drugom dijelu albuma sa harsh-industrial konotacijama ("Propeler", "Grigori", "Neon"), no one su spram split albuma sa Gnawed daleko blaže i pristupačnije klasično orijentiranom uhu tako da ne postoji bojazan od prekomjernog zasićenja monotonijom statike.

Ocjena (1-10): 6

horvi // 08/01/2010