Donosimo vam cjeloviti prikaz diskografske karijere jednog od najbolesnijih rock bandova u posljednjih 30-tak godina povodom njihovog dolaska u Zagreb gdje će nastupiti 27.IV 2009. u SC-u (velika dvorana Teatar&TD). BUTTHOLE SURFERS - Butthole Surfers/ Brown Reason To Live And Pee Pee The Sailor EP (1983, Alternative Tentacles) Jedan od najluđih, najperverznijih, najekstremnijih i najortodoksnijih (a i najšašavijih) bandova koji su proizašli iz vremena nakon punka i new-wavea osnovan je 1981. u San Antoniju (Texas, USA). Glavni pokretači i jedini 'preživjeli' 'buttholi' iz prve postave su lucidni lider, pjevač, gitarist i povremeni saksofonist Gibby Haynes i Paul Leary Walthall (gitara i vokal) koji su se upoznali koncem '70-tih na Trinity University gdje je Haynes bio kapetan košarkaške ekipe studirajući ekonomiju i ubrzo je počeo graditi karijeru radeći kao računovođa za neke firme iz Texasa. Leary je također bio u sličnim krugovima baveći se poslovnom administracijom, a njih obadvojicu interesiralo je napraviti rock band koji će govoriti o izopačenim, lucidnim i abnormalnim stvarima o kojima tada rock scena nije zborila. U prvoj postavi s njima bili su Scott Matthews (bubnjevi) i Scott Stevens (bas), no oni su nakon godinu dana i svega nekoliko održanih koncerata napustili band. Na mjestu basiste neprekidno su imali poteškoća, tako da je kroz njihovu gotovo 30-togodišnju karijeru prodefiliralo čak desetak bas gitarista, a jedan od najkonstantnijih bio je Jeff Pinkus koji se napustivši sastav 1994. ponovno vratio u obnovljenu postavu 2008. godine. Sa bubnjarima su također imali mnoštvo promijena sve dok 1983. u postavu nije došao King Coffey koji je uz nekoliko sitnih izostanaka neprekidni član sastava (povremeno su ga mijenjali Teresa Nervosa, Jason Morales, Josh Klinghoffer i Cabbage). Prvi koncert održali su u jednoj art galeriji u San Antoniju 1981. kada još nisu niti imali ime, a kada su 1982. nastupili u klubu Tool and Die u San Franciscu gledao ih je Jello Biafra, frontmen Dead Kennedys kojem se njihov nastup strahovito dojmio, te ih je pozvao da mu budu predgrupa u čuvenom Whiskey a-Go-Go u Los Angelesu. Imena banda kojima su se služili često su mijenjali od koncerta do koncerta zvavši se Dick Clark Five, Nine Foot Worm Makes Own Food, The Vodka Family Winstons..., sve dok 1983. nisu napravili ranu verziju skladbe "Butthole surfer" koja je objavljena na njihovom prvom albumu koncem 1984. Sa samim imenom su dugi niz godina imali problema u medijima, a i na koncertima, pa se često koristio naziv (posebno na plakatima) B.H. Surfers. U to vrijeme Biafra je pokrenuo svoju etiketu Alternative Tentacles kako bi mogao neometano objavljivati izdanja svojeg banda koji je bio zabranjivan na radio programima, te je pozvao Butthole na suradnju. Rezultat poziva bio je realiziran u ljeto 1983. u obliku EP-ija "Butthole Surfers" koji je poznat i pod nazivom "Brown Reason To Live And Pee Pee The Sailor", a sadrži obilje punk/hc ritmova, ali i mnoštvo lucidnih eksperimenata koji vežu određene korijene kraut-rocka, new-wavea, surfa, psihodelije i tada još uvijek nepoznatog termina noise-rock kome su debelo kumovali svojim zvučnim eskapadama. Snimke su napravljene u Boss studiju u San Antoniju, a tematski su pune crnog humora i provokativnih pjesama poput uvodne "The shah sleeps in the Lee Harvey's grave", "Bar-B-Q Pope" ili "The revenge of anus Presley". Ovaj rad je kasnije mnogo utjecao na Kurt Cobaina (Nirvana) koji ga je stavio na svoju listu 10 najboljih albuma svih vremena, a interesantno je da je upravo na njihovom koncertu s grupom L7 1991. upoznao Courtney Love.



1984. objavljuju svoj drugi rad "Live PCPPEP", polusatni EP-mini album sa 5 pjesama objavljenih na prvom EP-iju "Butthole Surfers" i sa 6 naslova koja su pripremali za svoj prvi dugosvirajući album. Interesantno je da su tada koristili dva bubnjara; uz Coffeya tu je bila prisutna i Teresa Taylor Nervosa koju je upravo Coffey pozvao u band jer su nekada zajedno svirali po brojnim školskim sastavima. Pripremajući materijale za prvi album, Buttholi su utrošili mnogo vremena radeći i eksperimentirajući sa zvukom u Boss studiju, te je došlo do nerazmirica između Biafre koji te troškove nije mogao pokriti. Stoga je band zapao u financijski očaj i bio pred raspadom, a Haynes i Leary su skoro odlučili da se vrate svojoj profesiji - računovodstvu i poslovnoj administraciji. No, kako su snimke bile gotove, producirane i masterirane, prvo im se ponudio minorni izdavač Ward 9 za kojeg nikako nisu željeli objaviti album, te im u pomoć priskače poznanik i knjigovođa Terry Tolkin koji ih vodi u tada još neafirmirani Touch & Go Records iz Detroita.

BUTTHOLE SURFERS - Psychic Powerless... Another Man sac (1984, Alternative tentacles) Debi album "Psychic Powerless… Another Man Sac" je objavljen koncem 1984. i iznenadio je svojim eksperimentalnim pristupom gdje su uz klasične instrumente (gitara, bas, bubnjevi i sax) iskoristili obilje studijskih mogućnosti (trake, brojni efekti, elektronska pomagala) pri čemu su akustični set bubnjeva zamijenili elektronskim bez ikakvih osjetnih zvučnih oscilacija. Kada se promotri ova primijena elektronskih bubnjeva kod primjerice The Clash albuma "Cut The Crap" ili Exploited "Horror Epics" (oba 1985) koji su doslovce rečeno upropastili njihov zvuk, Buttholi su dobili sjajan i suvremen plesni efekt zahvaljujući odličnoj ritmičkoj manipulaciji i produkcijskoj spretnosti. Album je tek neznatno duži od njihovog live EP-ija (35 minuta) i na njemu se band hvata u koštac sa potpuno novim smjernicama koje su djelomično uvjetovane new-wave progresom i općenitim dance-rock stilom tih godina s naglaskom na nepatvoreni talent banda koji se spremno upustio u posve novi istraživački teritorij koji će im biti zaštitni znak u idućih desetak godina. Uz obilje gitarskih distorzija, eskapada vokala i lucidnih zvukova režećeg saksofona, sve skladbe su melodične, psihodelične i opčinjavaju svojom jednostavnošću ("Concubine", "Dum dum", "Negro observer", "Cherub", "Mexican caravan", "Cowboy Bob"...). A uz to, album ima i nekoliko posve lucidnih tema (čudnovati rockabilly komadi "Woly boly" i "Gary Floyd"), te nadasve sumanute "Butthole surfer" u prljavom punk/hc maniru za zborskom vokalnom pratnjom šašavog čopora i "Lady sniff" sa raštimanim blues riffovima gdje Haynes pljuje, podriguje i prdi uz satiričke samplove cvrkuta ptičica, srednjevalnog radio programa na španjolskom jeziku i zvukova snimljenih u kokošinjcu. Album je doživio gromoglasne salve pohvala kritike ne samo u Americi, već i u Europi, a band je bio na turneji nekoliko mjeseci bez prestanka okupivši brojno sljedbeništvo među kojima su bili R.E.M., Sonic Youth i Kim Thayil iz tada još nepostojećeg Soundgardena. Na koncertima su isijavali krajnjom bizarnošću, Haynes je znao povraćati po publici, mokriti i vršiti veliku nuždu na pozornici, a neke od tih scena zabilježene su na video zapisu "Blind Eyes Sees All". Konstantno su bili daleko odmakli od ekscesa, oni su samom svojom pojavom već bili eksces, a čim su stupili na pozornicu nastalo bi životinjsko ludilo. Haynes je palio činele, razmotavao role i role toaletnog papira u publiku, redovito se skidao do gola, a znao se rezati i krvariti puneći kondome svojom krvlju, pjevati preko kravljeg roga, dok su bubnjari u ludilu znali kolapsirati na pozornici. Image im je također bio bizaran za to vrijeme; oblačili su posve šašavu odjeću, farbali kose u neprirodnim kičastim bojama, te su bili jedan od prvih bijelačkih sastava koji je pleo dreadlocks frizure. Uz to koristili su obilje svijetlosnih efekata kojima su dezorijentirali i sebe i publiku, koristili su dimne mašine i različite efekte, te filmski projektor na kome su vrtjeli različite bizarne scene (operacija penisa, eksplozija nuklearne bombe, različite nesreće, krvavi saobraćajni udesi, scene lova paukova i škorpiona...), a često su znali u neandertalnom ludilu porazbijati čitav instrumentarij i dobar dio klupske opreme.
1985. su po prvi puta održali kraću europsku turneju nakon koje ih napušta bubnjarka Teresa Nervosa zbog obiteljskih razloga, a na njezino mjesto dolazi djevojka znana kao Cabbage koja je sa sobom dovukla Kathleen Lynch koja je naredne tri godine bila plesačica na pozornici izvododeći striptiz. Svojim bizarnim scenskim ekscesima i totalnim ludilom kojim su zračili na koncertima utjecali su na cijeli niz izvođača od Scratch Acid, Laughing Hyenas, The Cramps, Big Black, Jane's Addiction, Rapeman, Fudge Tunnel, Killdozer, Cows..., do samih The Jesus Lizard koji su im posvetili skladbu "Dancing naked ladies" na albumu "Liar" (1992).

BUTTHOLE SURFERS - Rembrandt Pussyhorse (1986, Touch & Go) Drugi album "Rembrandt Pussyhorse" nakon brojnih nejasnih peripetija sa Biafrom izašao je u proljeće 1986. za Touch & Go premda je bio predviđen da bude objavljen za Alternative Tentacles. Zato je album morao biti promijenjen i sadrži remikseve snimaka koji su napravljeni još 1984. Ovdje se ne može nikako govoriti o kompletnom autorskom radu banda, no album unatoč svemu zvuči zanimljivo zbog obilja psihodeličnih i eksperimentalnih eskapada s brojnim vokalnim samplovima. Prve tri skladbe "American woman", "Creep in the cellar" i "In the cellar" su gotovo elektronski 'izresci' jedne te iste skladbe, "Mark says alright" je funkirani dark-rock instrumental, a na ostatku materijala su gotovo izbačene već snimljene gitare i umjesto njih band po prvi puta koristi klavijature što je u konačnici rezultiralo s neobičnim eksperimentalnim albumom kojim su iznenadili publiku. Uostalom, niti band se u nastavku karijere nije vraćao na ove skladbe u ovom obliku, već ih je na koncertima znao izvoditi u izvornom izdanju kako su bile snimljene još 1984. Album u originalnoj varijanti kao lp ploča ima drugačiji poredak skladbi od izdanja koje se kasnije pojavilo na cd-u.

BUTTHOLE SURFERS - Locust Abortion Technician (1987, Touch & Go) Nakon ove čudnovate ploče band je spremio jedan posve drugačiji album - "Locust Abortion Technician" gdje su ponovno pokazali svoje pravo lice, ali u daleko drugačijoj varijanti. Od same postave izmjenio se bas gitarist (po deveti puta), došao je Jeff Pinkus koji će u sastavu biti do 1994., te će se ponovno vratiti na reunion banda 2008. Band je u međuvremenu iznajmio jedan ranč u Driftwoodu (oko 50-tak km od Austina, Texas) s namjerom da tamo žive svi članovi banda i neometano rade na novim materijalima, te da se pripremaju za svirke, no ta ideja se nije previše dopala Coffeyu koji je djelomično unio razdor u tada vrlo homogenu ekipu. Glasine koje su kružile tih godina po tada veoma rasprostranjenim američkim underground fanzinima govore o vrlo raskalašenom životu i pijankama koje su se redovito održavale na ranču uz brojne perverzije, no Haynes i Leary nikad nisu gubili glavu i zdrav razum jer su bili vođeni vlastitom hedonističkom ideologijom, koja jest bila krajnje bizarna, ali nikada suviše pogibeljna po život. Sam album je donio ne toliko bitne prekretnice u radu banda, ali je pokazao veliku fleksibilnost za underground scenu tih godina. Već sama uvodna obrada Black Sabbath "Sweet leaf" pokazala je pionirski interes Haynesa i Learya za tada sasvim nezamjetan zametak doom-metala. Skladbu su inteligentno skinuli skoro bez pripadajućeg teksta uz konstantni Haynesov smijeh koji aludira na 'satana' i nekoliko pauza s naravno obaveznim gitarističkim riffom, a sam original su skoro ismijali do besvijesti. U "Grayeyard" se također dotiču Black Sabbath i tada posve nezamijetne doom-metal scene koja se opasno 'furala' na spore taktove metala (npr. Paradise Lost), da bi u opakom hard r'n'b ritmu kompozicije "Pitsburgh to Lebanon" proročanski najavili cijelu doom-metal scenu koja je upravo tih godina počela niknuti. Eksperimenata sa prethodna dva albuma dotiču se u lucidnom psycho instrumentalu "Hat" koji je njihov odgovor na hip-hop, a jedan određeni dio starog plesnog zvuka donose u vrlo brzoj "Human canonball" koji je bio njihov osvrt na dance-rock/pop-electro tog vremena s naglaskom na punk melodiju. Kasnije će ovim stopama krenuti mnogi industrial-electro izvođači od Front 242, Ministry i tada stasalih The Young Gods nadalje. U to vrijeme bila je era electro-bodya koja se kasnije razgranala u mnogo pravaca od electro-metala, preko electro-industrial do gabber scene koju su kasnije predvodili Atari Teenage Riot i Alec Empire. Naravno, ovdje nisu ostali niti pošteđeni Einsturzende Neubauten kojima su Buttholi unijeli dozu američkog smisla za opaki minimalistički industrial u naslovu "Ussa", a niti prvi death metal orijentirani bandovi koje su doslovce unakazili u "The o mar" svojim učestalim ritmom, raštelanom bas gitarom i vokalom Haynesa koji čitavo vrijeme mrmlja nerazgovjetni tekst uz pratnju ubrzanog vokalnog sampla. Da ne bi bili izvan tada vrlo snažnih underground smjerova, zašli su i u još nepostojeći world-music koji je pokrenut sa skromnih pozornica londonskog Nothing Hilla kojeg je putem Womad-a utjelovio Peter Gabriel, te su napravili jednu skroz šašavu interpretaciju, bolje rečeno insuinaciju na afro, azijatske i tko zna kakve etno korijene u skladbi "Kuntz" koja je ustvari adaptirani world-music na izmišljenom jeziku uz ritmiku i melodije koje podjednako korespondiraju na Balkanu, Orijentu, crnoj Africi, jugoistočnoj Aziji, islamskoj glazbenoj zajednici... Treba spomenuti da album završava sa mukanjem krava koje su snimljene upravo na ranču.

BUTTHOLE SURFERS - Hairway To Steven (1988, Touch & Go) Nakon ovakvog nevjerojatnog albuma od kojeg su kritičari i publika ostali doslovce zapanjeni, a mnogi fanovi ga smatraju za njihov najbolji album, slijedilo je novo iznenađenje u obliku albuma "Hairway To Steven" koji je satirički nazvan po komercijalnoj i predosadno izlizanoj Led Zeppelin temi "Stairway to heaven". Album ima 8 pjesama bez naslova gdje se vokalno i glazbeno doslovce šegače sa sve popularnijim doom-metalom izokrećući ga u nadasve avangardne smjerove, te potiskujući vokalni dio dali su prednost ubrzanim vokalima kao alternativu tada sve više prisutnim crust pjevačima u metal bandovima. Ovdje su Buttholi pokazali i dio 'nježnije' strane opisujući pijana jutra nakon brojnih tetrevenki kroz cvrkute ptičica, mukanje krava, lajanje psa ("Track no.1"), ali i snažan smisao za garažni r'n'r kojeg su upriličili na akustično-električni način oživljavajući tada zaboravljeni duh The Stooges & Iggy Popa ("Track no.2"). Po prvi puta su se prihvatili country glazbe kojom su pokrenuli cijeli niz kasnije vrlo popularne americane (utjecali su između ostalog na izvođače poput Wilco, Uncle Tupelo i Son Volta), no ideja Haynesa i Learya je i dalje ostala čista, dorečena i bez ikakvih mrlja - izvrgavanja ruglu svih mogućih postojećih standarda u undergroundu. Ponovno su se dotaknuli i rockabilly kulture ("Track no.6") jer su u to vrijeme na pragu svijetskog uspjeha bili The Cramps čiji su se spotovi vrtjeli dan i noć na MTV, a i tada popularnog dark/gothic-rocka koji je zahvaljujući hitovima P.I.L. ("Home", "Rise", "Seattle", "Body") ponovno oživio mračnu rock scenu koju su nekada koncem '70-tih načeli Joy Division ("Track no.7"). Tu Haynes potpuno imitira psihodeličnog Johhny Lydona uključujući i ono karakteristično civljenje i ciktavo zavijanje kao da povraća netom pojedenog mrtvog psa izgaženog na cesti zaraženog bijesnoćom. Nakon izlaska albuma band po drugi puta dolazi u Europu i održava kratku turneju, te tek tada veliki dio europske underground publike saznaje za njihov rad i njihovo postojanje. Ovim albumom su definitivno prerasli u vodeći alternativni rock band koji je uz R.E.M., Husker Du, Pixies i Sonic Youth bio na čelu nove američke rock scene.

BUTTHOLE SURFERS - Piouhgd (1991, Rough Trade) Naredni korak s kojime su učvrstili svoju poziciju u Europi bio je nadasve lucidan i šašav album skroz blesavog imena "Piouhgd" (1991, Rough Trade) gdje su ismijali nekolicinu rock-legendi (Donovana i Ultravox npr.), a nisu ostali pošteđeni ni Ramones koje su izmrcvarili u temi "No, I'm iron man" dodavši njihovim punk kompozicijama od 2-3 akorda psihodelični zvuk Ultravox na način kako to Midge Ure i kompanija nikada nisu uspjeli ostvariti. Album je naoko gotovo napravljen bez zdravog razuma; 4 pjesme "Lonesome bulldog" se neprekidno ponavljaju u raznim intervalima i country varijantama koje se nastavljaju jedna na drugu, a na samom uvodu nalaze se dvije iste teme "Revolution" (part 1&2) koje nisu tekstualno bitne, ali su glazbeno posve šašave kao da su spojene smjernice Captain Beefhearta iz '70-tih i Pixies koji su u to vrijeme okončavali svoju kratku rock avanturu. Obrada "The hurdy gurdy man" ovdje je izmrcvarena do besvijesti sa Haynesovim 'stroboskop' vokalom, a jedna od rijetkih 'konkretnih' pjesama "Golden showers" je urađena u maniru restoranskog mainstream rock-pop banda za domaćice (koje jednom u deset godina imaju luksuz da odu na ples) uz Haynesov vokal 'iz nosa'. Album je pun eksperimenata i šašavih zahvata koji su u nekim trenucima posve bolesne naravi (poput pjesme "Blindman"), ali je djelomično i proročanski s nagovještajem da ovakvo rock ludilo ne može trajati u stilu kako je Neil Young rekao 'r'n'r never die'. U najduljoj temi albuma "P.s.y." prikazali su budućnost rocka kao suhoparni i isprazni hibridni poligon za ono što će se kasnije nazvati post-rock i doom-metal kao da su unaprijed znali da cijela r'n'r kultura vodi u minimalizaciju. Stoga je i posljednja skladba na albumu nazvana "Barking dogs" (lajanje psa) uz obilatu minimalističku psihodeliju i samplove psećeg lajanja obavijena u eksperimentalni industrial-noise/gothic stil koji će vrlo brzo preuzeti glavnu ulogu u rock undergroundu. Interesantno je da je album producirao John Paul Jones, glazbenik znan kao basist Led Zeppelin koji im je radio i naredni album, a Haynes je 1991. gostovao kao vokal na singlu Ministry "Jesus built my hotrod" koji je naredne 1992. objavljen na popularnom Ministry albumu "Psalm 69".

BUTTHOLE SURFERS - Independent Worm Saloon (1993, Rough Trade) Bez obzira na posljednji svjetski rock trend grunge iz Seattlea i jedan od zadnjih kreativnih undreground rock stilova noise-rocka kojima su kumovali, Buttholi su 1993. objavili svoj ne toliko kvalitetan, ali u svakom slučaju jedan od svojih posljednjih znamenitih albuma. "Independent Worm Saloon" se pojavio u općoj najezdi grunge stila kada su Nirvana, Soundgarden, Alice In Chains i Pearl Jam bili planetarne zvijezde popularnije i od samog američkog predsjednika, The Rolling Stones, Madonne i Michael Jacksona. To je bilo vrijeme kada se na području ex-Yu odvijao najžešči rat u Hrvatskoj i BiH, radio Sarajevo je ugasilo svoj popodnevni Omladinski program gdje su se između ostalih tokom druge polovice '80-tih vrtjeli i Buttholi, a jedini konzekventan program alternativnog rocka se mogao čuti sa ljubljanskog Radio Študenta i tada lokalnog zagrebačkog Radio 101. Međutim, što je interesantno, ovaj album je napravio pravu pomutnju uglavnom kod grunge klinaca koji su tek tada saznali za ovaj čuveni band. Kupovali su se vinili i cd-ovi, osnivale su se rock grupe koje su htjele zvučati poput Butthola, a i na samom MTV se vrtio njihov spot za odličnu skladbu "Who was in my room last night?" (USA no.124) inspiriravši autore čuvene animirane serije "Beavis and Butthead" gdje su se njihove kompozicije često emitirale.



Instrumental "The annoying song" je bio uvodna špica programa kluba Podravac u Virju koji je tada jedini uz zagrebačku Jabuku, KSET i varaždinski EX održavao konstantne koncerte u Hrvatskoj, a ovaj album Butthola je po ocijeni tadašnje kritike jedinog hrvatskog rock časopisa "Heroina, nova" stavljen među desetak najboljih albuma 1993. godine. Međutim, ovo nikako nije njihov najbolji album u karijeri jer je suviše jednostavan i nema nikakvu istraživačku funkciju. Haynes i Leary su se praktički smirili i isporučili su tek jedan 'bolesni' komad na završnici albuma u obliku vrlo duge "Clean it up" koja djelomično aludira na doom-metal i industrial-noise budućnost. Kada band ovakvih razmjera počinje raditi 'komercijalnu' glazbu poput zajebancija "The wooden song", "Tongue", "Alcohol", to više nije dobro ni sa kruhom. Na albumu je nedostajala kreativnost, neke stvari su se ponavljale u više navrata na isti način (kao što im je to i običaj), a rijetki izuzetak je prikazan u "Dust devil", plesnoj rock kompoziciji gdje gitara konačno radi urnebesnu melodiju. Nije točno da album nema još nekolicinu solidnih kompozicija, ali sve su one suviše blijede spram onoga što su Buttholi prije radili eksperimentirajući sa svime i svačime.

BUTTHOLE SURFERS - Electriclarryland (1996, Capitol Records) Nakon punih 15 godina karijere album "Electriclarryland" (1996, Capitol Records) je zagolicao i vrhove oficijelnih top-10 lista u USA i Britaniji. Singl "Pepper" (USA no.31) je postao veliki hit jer je uvršten na dva soundtracka "Romeo & Juliet" (Baz Luhrmann) i "Escape from L.A." (John Carpenter), a vrtio se čak i na konzervatvnom 'Hit-depo' HTV. No Haynes i Leary su očigledno bili preumorni za nekakve egzibicije mada je album sadržavao neke od njihovih najžešćih, najlaganijih, a i najkomercijalnijih kompozicija u karijeri (poput country hita "Christina") i bio produkcijski najdotjeraniji rad. Postavu je napustio basist Pinkus koji je osnovao posve nazamjetan band P, a na njegovo mjesto nakratko je došao Qwen McMahon, koji je kao i Kylie Elison (gitara) bio u postavi samo zbog turneje. Prije samog albuma, 1995. objavljena je prva kompilacija "The Hole Truth... And Nothing Butt" s mnogo live snimaka iz perioda 1985-1991, došlo je do raskida ugovora sa Touch & Go, band je učestvovao na kompilaciji "Saturday Morning: Cartoons Greatest Hits" gdje su prisutni s obradom "Underdog" i sve je mirisalo da je band došao do točke gdje je izgubio svoj lucidan ekscentrizam. Do narednog albuma uopće nije došlo jer se ekipa nakon održane svjetske turneje po prvi puta razilazi na višegodišnji raspust zbog zahlađenja odnosa sa managerom i nekim nerazjašnjenim sukobima sa Touch & Go, pa se samo reizdaju albumi "Psychic Powerless... Another Man Sac", "Rembrandt Pussyhorse", "Locust Abortion Technician" i "Hairway To Steven" za njihovu etiketu Latino Buggerveil koju su u međuvremenu pokrenuli.

BUTTHOLE SURFERS - Weird Revolution (2001, Hollywood/ Surfdog records) Band se ponovno okuplja 2000. i nakon pune četiri godine pauze nastavlja s aktivnim radom. Kao novi basist dolazi Nathan Calhoun, a Haynes i Leary odlučuju da se umjesto klasičnih bubnjeva posluže elektronskim ritmovima. Novi album "Weird Revolution" je objavljen sredinom 2001. na etiketi Hollywood/ Surfdog Records, no unatoč težnjama da ponovi fantastičan uspjeh prethodnika, zaustavio se na blijedom USA no.130. Ipak, singl "The shame of life" postao je omanjim hitom (no.24 Billboard modern rock tracks), a Buttholi su ovaj puta iznenadili svojim potpunim elektronskim zvukom. Nakon američke i europske turneje gdje su u sastav još priskočili Jason Morales (bubnjevi) i Josh Klinghoffer (gitara, bubnjevi), band se po drugi puta u karijeri razilazi. 2002. objavljena je kompilacija "Humpty Dumpty LSD", a 2003. "Butthole Surfers/ Live PCPPEP" sa njihova dva prva izdanja iz 1983. i 1984. za Alternative Tentacles. Oba izdanja su objavljena za njihovu etiketu Latino Buggerveil. 2004. Haynes osniva frakcijski band Gibby Haynes And His Problem koji objavljuje album koncem 2004. za Surfdog Records uz najave da će band raditi bučniji rock nego što li su to bila dva posljednja Butthole albuma. Međutim, do narednog albuma još nije došlo i sve aktivnosti i ove frakcije, a i Butthola zamrzavaju se do 2008. godine. Treći reunion banda desio se u ljeto 2008. kada su se u postavi ponovno pojavili Jeff Pinkus (bas) i sada osjetno debela Teresa Nervosa (bubnjevi). Njih dvoje su posljednji puta zajedno svirali u bandu još 1989. godine, te su ovaj puta odlučili da u sastavu ostanu neko duže vrijeme. Nema nikakvih informacija da rade na novom albumu.

horvi // 06/04/2009