Ova kalifornijska skupina je dugo godina najavljivana kao velika nada. Od 1984. kada su osnovani u San Franciscu i zapeli publici i kritičarima za oko, te preko njihova tri albuma "Suck On This", "Frizzle Fry" i "Sailing The Seas Of Cheese", pojavljivali su se tekstovi hvalospjeva na račun basista/vokala/kompozitora Les Claypoola. Međutim, svi najavljivani obećavani trenuci inspiracije se nikada nisu pojavili u adekvatnom izdanju. Les je zaista poseban instrumentalist koji virtualno barata basom, a vokal pretvara u čudan psycho- crtić, međutim nikada mu nije pošlo za rukom da snimi cjelovito i smisleno djelo koje ima glavu, trup i rep. Ovim albumom je samo nametnuto pitanje čemu služi toliko sviračko umjeće, virtuoznost i tehnička dotjeranost kada se njima prekrije važnost sadržaja. Uspoređivali su ga s nogometašem koji savršeno barata loptom, tehnikom i brzinom, koji je u stanju čitavo igralište pretrčati s loptom na glavi, ramenima, prsima, povremeno je nabadajući koljenom i nogama bez dodira lopte s terenom, poput fanatičnog čudaka koji je sposoban izvesti najzahtjevnije vratolomije, ali nikako ne može zabiti gol.
Ipak, album je ako ništa drugo prikazao band kao uigranu funk/metal/trash ekipu (bez pravog koncepta) i unatoč zavidnoj sviračkoj kvaliteti nikada se nije uspio plasirati kao kratkotrajni funk/metal hir kome su komercijalni predstavnici bili Red Hot Chilli Peppers, Faith No More i Ugly Kid Joe. Svijetle trenutke albuma čine kompozicije "My name is mud", "Pork soda", "Bob" i "Pressman".

horvi // 25/11/2002