Tocno mozes reci kad je osoba koja recenzira album "starija". Mi "starija" ekipa (skoro nam je 30) uvijek se uhvatimo sjecati nekih tamo prica iz mladosti o tome kada smo prvi put culi i poceli slusati taj bend. Danas, u doba kad je sve tako zaboravljivo malo je vjerojatno da ce se neko sjecati kad je neki mp3 skinio jer ih taj isti dan vjerojatno skinio jos sto drugih. Tako se ja recimo sjecam kad sam prvi put cuo Ballboy. U pitanju je po obicaju bila kazeta koju mi je Elys poslala iz amerike popracena entuzijasticnim pismo o najboljem malom bendu na svijetu. Ja sam tu ambicioznu tvrdnju sasvim ozbiljno shvatio jer Elys je ipak osoba koja me je svojevremeno uputila na mozda, do dan danas, meni najdrazi album ikad - Six od Mansuna. I stvarno, Ballboy su mi od prvog trenutka bili nesto genijalno - sta po stihovima, sta po muzici. Nije cudo da su bili i Peel-ovi miljenici (cak pet sessiona u samo par godina). Nazalost, karijera nije isla bas najbolje a najbolje o tome koliko su Ballboy mali govori cinjenica da su izgubili klavijaturisticu jer se preselila u drugi grad. Kako su klavijature bile jedan najvaznijih segmenata tadasnjeg zvuka, Ballboy su preko noci postali akusticni i snimili izvrstan "Sash my father wore" ali ni to nije pomoglo.

Danas su Ballboy band koji je vec desetak godina na granici opskurnosti i ciji novi album uzbuduje mene i mozda jos tisucu ljudi na svijetu i mogu vam reci da sam sretan sto sam dio toga povlastenog kluba. Novi album "I worked on the ships" su objavili sami i naslanja se na akusticni zvuk "Sash my Father wore". Pjesme su po obicaju predivne, zasnovane na klaviru i glockenspielu, na trenutke su pomalo twee i sto posto su Ballboy. To drugim rjecima znaci da, iako ce svi oni koji vec vole Ballboy ovaj album obozavati, tesko da ce putem njega doci do novih slusatelja. Steta.

ocjena albuma [1-10]: 8

kris // 20/11/2008