Zahvaljujući Zdenku Franjiću koji je tko zna kakvim igrama slučaja i okolnosti pronašao ovaj sastav iz Brooklyna, do nas je došao njihov album jer su očito shvatili da ovdje postoji publika koju može zanimati njihova vrlo otkačena plesna glazba.

Playtime In Omsk su elektronski plesni sekstet kojeg čine PIO (synth, bas, gitara, vokal, udaraljke), Lyle Beers (synth, truba), Oliver Bedorf - Zero Solaris (vokal), Tony Brower (violina), Liz Wade (vokal) i Ken Habarta (dizajn). Ovo im je prvi album za kojeg je zadužen upravo Zdenko da ih promovira na Europskom kontinentu. A dolje potpisani da ih prvi recenzira u Europi.

Album je fuzija electro-popa, electro-bodya i eksperimentalne glazbe, te stoga krenimo redom... Prva skladba "Jumpsuit" (nalazi se na "Bombardiranju NY") je odličan lakši elektronski plesni minimalizam podebljan blagim (industrial) tempom s prljavijom produkcijom u koji uvod čini vokalni sample poput Elvis Presleya iz tko zna kojeg (hm?) kaubojskog filma. Osovinu melodije čine prodorne dionice trubača Lyle Beersa i violiniste Tony Bowera sa sampliranim glasanjem krave ('muuuu'), te nije na odmet spomenuti da između ostalog vole Tuxedomoon s kojima ovdje kao da su spojili alternativni elektronski koloplet nakon sjajnog albuma "Holy Wars" iz 1985. "Plastik und metal" je jedina pjevana kompozicija na albumu koja ima cjeloviti tekst (na vrlo čistom i razgovjetnom njemačkom!), i preslika je Kraftwerk iz otprilike razdoblja 1977-1986. kada su ovi čarobnjaci bili tvorcima posve novog glazbenog žanra u rocku. Skladba je plesni electro-pop kojeg uz fine ritmičke Human League sintagme obogaćuje violina, plesni zveketi i lagani pozadinski efekti. Vrlo dobro, Tuxedomoon nikad nisu htjeli napraviti ovako jednostavnu elektronski plesnu stvar. Naslovna "Microfiche investigation" donosi blagi electro-body ritam s tipičnim podebljanim basovima a'la D.A.F. ili Nitzer Ebb (prvi mi padaju na pamet), a i SCH album "Dance" je tu negdje, vokali su ispočetka u šapatom obavijenom okružju na engleskom jeziku (PIO, vjerojatno), da bi se u nekim djelovima pretvorili u naracije tipične za ovakav glazbeni žanr. Vrijedno je spomenuti i odličnu svirku na klavijaturama. Eh, da su Depeche Mode ili Pet Shop Boys uz sve one utjecaje htjeli napraviti (i objaviti) ovakvu skladbu, vjerojatno bi imali i potporu čvrsto zagrižene alternativne elektronske publike. Eksperimentalni dio albuma otpada na odličan instrumentalni broj "President Hexagen" u kojem osim laganijeg, repetativnog ritma, tehnički savršene minimalističke svirke gdje je prisutna doza blagog gitarskog noisea i legendarnog punjenja memorije kao kod Kraftwerkovog "Home computer" postoji i jako vrijedan istraživački naboj Playtime In Omsk u pogledu jednostavnih struktura koje bi neki visokopozicionirani mainstream kritičar mogao nazvati kao običnim producentskim trikom. Nije trik, PIO je to sam producirao i napravio onako kako je želio. Svaka mu čast, vrlo hrabro. "Filling a Cavity" se sa svojim klavijaturskim dionicama čini poput house-techna iz '90-tih, no zahvaljujući stalnim ritmičkim bubnjarskim prijelazima koji čine glavnu ritmičku potku, odličnim trubačkim improvizacijama Lyle Beers-a (koji je ravan Lu Van Lieshout-u iz Tuxedomoon) i glitch-efektima kao uvod u nešto što će da iskrsne. Vrlo efektan potez. Plesni instrumental "Decompression" (na "Bombardiranju NY") je čista NY škola novog plesnog rocka, ovog puta u, naravno, elektronskom izdanju i s pravom ju je Zdenko odabrao za kompilaciju. Neopterećen art oblicima, posve jednostavan plesni broj na koji se može plesati diljem svijeta, no ništa drastično važno za album. Vrlo dobro može poslužiti kao DJ prijelaz s !!! (čak-čak-čak) na LCD Soundsystem ili These New Puritans. (he-he-he, Zdenko je to vrlo dobro skužio). Još jedna eksperimentalna "Soft sand" je ambijentalni prizvuk Throbbing Gristle i Suicide, sa zvukovljem pomalo nespojivih The Residents (kao da se u daljini čuju samplovi sa albuma "Eskimo"), ali u svakom slučaju je vrlo originalna. Za kraj albuma priređena je rasplesana "Je t'adore" koja traje samo 1.20 (zašto?) uz snenu vokalnu pratnju Liz Wade, odlična i najdulja "Destiknee" (5.27) sa plesnim house-disco ritmom i sjajnim, prozračnim bojama synthova, klavijatura i violina koje kao da su proizašle iz nikad doživljenog vremena gdje se sympho-rock spojio s Tuxedomoon (Blaine Reininger), plesnim Tangerine Dream i techno-tranceom britanskih Eat Static. Skladba je upotpunjena i sa nekoliko vokalnih samplova. Posljednja "Remember remember" je nazovimo mini gudački electro-kvartet gdje su prisutne fine minimalističke melodije na vodećoj violini (možda i violončelu), synthu i efektima koji obogaćuju posve jednostavnu kompoziciju. Skladba je besprijekorno nježna i romantična i traje punih 5 minuta. Fenomenalan završetak sjajnog debi albuma. Sumnjam da će jedan ovozemni izvođač napraviti ovakav sjajan album.

Nakon ovakvog albuma zaljubljenik u elektronsku pop-rock glazbu može posve mirno zaspati da se ne brine za budućnost onoga što se naziva elektronska glazba.

Amerikanci otkrivaju Balkan zahvaljujući Zdenku Franjiću, a mi otkrivamo Ameriku, također zahvaljući Zdenku. Tko to ne zna, taj je pizda.

Ovo je kandidat za najboljeg inozemnog albuma 2008. godine. Zašto? Trebate samo provjeriti, poslušati, razmotriti i dati svoje mišljenje. Dalje je sve tako jednostavno.. Tko zna što je r'n'r u 21.stoljeću, neće popustiti, tko ne zna taj će kritizirati do besvjesti i mene i Zdenka Franjića. A, usput vam Zdenko poručuje "takav je i ubio Satana".

horvi // 06/03/2008

PS: na "12. bombardiranju New Yorka" (2007, Slušaj najglasnije) se nalazi odlična Clock DVA/ Cabaret Voltaire skladba "Playtime in Omsk" koje nema na ovome albumu.

Ocjena (1-10): za puk samo 6, za mene 8, u nekim momentima 9.